Борба, 26. 12. 1992., стр. 21
С
Ба:
apokon došao do slobode, dok ? | ) čini pritisak na srpski narod u „kome nije pravo nek ide tamo D2šao“) čini pritisak na tisak, na Ja od zaposlenih izjave lojalnosye ulica ako podsećaju na NOB, DĐkupaciju kuća koje su podigli Iranske obale (golema pljačka). 'ks najavljuje oslobađanje („poSrba koji su nosili oružje koje INA. Tuđman ima Paragu, kao m ima Šešelja, Arkana i kom. A Tuđmanove antikomunističke, ке franko-demokratije valja po) gospodin Franjo (negdašnji ko3rozov general) svečano prohorvenog tepiha na dočeku u Slo\vori, pregovori dveju država!) i Io smestio u vilu „Zagorje“, neon Hrvatske svome velikom si"ozu. Zar ništa inteligentnije nije “pao nego puku imitaciju manira 'dnika? Kad pomenuh Šešelja i Ја ovde izjavim da sam, u svoje član Dobricinog Odbora za od"de izražavanja, pridružio se odWojice, neosnovano optuženih. “Zbog tog stava, a da li je njihovo mnašanje dolično, to neka sami
_Žić je pravi velemajstor u рге“lana u dan nudi i potpisuje priCasa tuče topovima i avionima
= m gradovima. Zapad se odmah
| |
Т
razneži. Radovan je spreman da „ustupi“
- Muslimanima i Hrvatima 10 posto „svoje“
oslobođene teritorije! O, ljudi ima li još negde genijalnijeg cinizma? Pa ko je on da ustupi teritoriju koju je spržio i opljačkao? Karadžićev zakon leži samo na topuzu. Pa ta sprdačina oko povlačenja aviona iz Banjaluke. Karadžić to hoće, ali piloti i njegov general neće! Našli se u „sukobu“. „Izdaja Srba“ u BH!
Laži i podvale su univerzalne i beskrajne . Miloševićeva propaganda optužuje (blati) Panića i Ćosića da njima upravlja „kormilar iz Vašingtona“. Milošević lično sumnjiči Ćosića: „Budućnost će pokazati u kojoj prestolnici se nalazi njescov kormilar“. Ponavljam: istorija je doista očajno dosadna. Milo-. šević je istinski nastavljač naci-staljinizma. I oni su proizvodili neprijatelje, i oni su svom
_ narodu stavljali pod nos opijum plitkih laži.
Ali, vulgus vult decipi, ergo decipiatur; svetina (pučina, kako veli Njegoš) hoće da bude varana pa neka baš bude varana.
Odužih s odgovorom na vaše pitanje. Još samo 0 Sajrus Vensu ı Ovenu. Divim se njihovom strpljenju, ali ih sažaljevam zbog naivnosti kad čitam kako ih ovi naši balkanezeri vrte oko malog prsta, zamajavaju ih da bi dobili na vremenu i osvojili što više teritorije. Jedino se Mazovjecki nije dao preći. A Butros Galija zatrpavaju čas plačevnim, čas ultimativnim porukama. Ko li samo plaća tolike poštarine i avionska putovanja do Že-. neve? Svakako ne Švajcarci. :
Da li iza ovih ratnih operacija raspoznajete neki idejni projekt?
Dajbudi da ga ima. Ideja, makar koliko bila „izvitoperena svesi“, ipak sadrži i zrnce smisla i razuma. U ovome slučaju sve je bezumno osim borbe za vlast i pljačke, ali to „umovanje“ vodi ka samoubistvu. Klauzevic je i ovde u pravu: luda politika — lud rat.
„Velika Srbija od Virovitice do Karlobaga. Gde živi i jedan Srbin, tu je Srbija. Svi Srbi pod jednim krovom. Teritorije moraju biti etnički čiste. Prevlaka je crnogorska ili je neće biti. Svetosavlje i kosovski mit su osnova nacionalne etike. Ksenofobija. Zapad nam skovao zaveru. Hrvatska do Zemuna, Drine i Boke. Šahovnica na planini Romaniji“ itd. -
Recimo da su to sve utopijske ideje, ali se one ipak na neki način realiziraju.
— Da, realizuju se, ali tragično i fatalno
Trzaj za otadžbinu
Nedavno je Radio France Internacional (RFJ) zamolio akademika, lekara, publicistu, učesnika i svedoka mnogih prelomnih događaja u Evropi tokom ovog veka, Gojka Nikoliša za intervju. Razgovor je vodio Frano Cetinić, urednik u RFJ, a emisija je na zahtev slušalaca reprizirana nedelju dana kasnije. intervju objavljujemo u celini, uz napomenu da je Nikoliš ponešto i dodao iz svog dnevnika.
U pismu uredniku Nedeljne Borbe, Gojko Nikoliš, koji se nalazi na lečenju u Parizu, dopisuje i ovu rečenicu:
„Protiv mene su se ozbiljno urotile
krštenica i medicina, tako je ovaj intervju verovatno moj poslednji trzaj u korist otadžbine.“ ЕРЕ ЕНЕН сар прве ra rianKas) po sve narode Jugoslavije, a po Srbiju i Bosnu najteže, jer niko od nacionalističkih ratoboraca nije sačinio strategijsko-politički proračun rata: koliko će koštati i šta će se ratom dobiti. A „dobilo se“: međunacionalna mržnja i težnja za osvetom, razaranja naselja, desetine hiljada mrtvih i ranjenih, etničke čistke (Svi čiste sve. Pa ipak, izgleda da je Karadžić šampion u toj fašističkoj raboti), paljevine, pljačke, logori (ništa bolji od ustaško-hitlersko-staljinskih), dijaspora dece po svetu i — na kraju — međunarodna izolacija sa sankcijama. Sankcije pogađaju celokupnu privredu i standard naroda, ali ne i standard vrhovnika; oni se dobro snalaze uz pomoć švercera. Pa, molim vas, gde je tu strategijsko-politički proračun? Tako slepački nisu radili Pašić, vojvoda Putnik, ni Čerčil, ni De Gol. A ove naše bih upitao, da li znaju gde ono beše grad koji se zove Nirnberg? Buja otrov šovinizma
Da li predviđate i vojnu intervenciju?
Ja ne predviđam, ali je predviđaju sve ozbiljnije oni drugi koje uporno izazivamo. Da li je ostvarljiva? Soldačko-generalski gledajući, sasvim lako. Zamišlja se: udariti vatrom „selektivno“, što bi značilo po ratujućim štabovima. Ali, oni su ukopani pod zemljom, pa će intervencija pogoditi nevine, dokusuriti ovo jadne privrede što je još ostalo. Osim toga, dobro se zna da se udarcima vat-
SUBOTA-NEDELJA, 26-27. DECEMBAR 1992. GODINE XI
Srbi u Hrvatskoj ne treba da očekuju pomoć izvana, konkretno iz Srbije. Dobrica Ćosić izjavljuje da problem Srba treba rešavati u Hrvatskoj. Dobro
rečeno, ali kasno.
rom ne postiže bitno bez intervencije kopnene vojske — pešadije. A to je onda okupacija jedne zemlje sa nesagledivim međunarodnim evropskim pa i svetskim implikacijama. Treba znati da u skoro celoj Evropi tinjaju nacionalistički, separatistički, rasistič-
ki, ksenofobni pokreti. Ako požar u Јирозја-_
viji ne bude ugašen domaćim, demokratskim snagama, ako pobedi ratoborni erostratski tandem Milošević — Karadžić Tuđman onda će i Evropa planuti. Sarajevo 1914, Sarajevo 1991-3, repriza po nešto drukčijem scenariju. Razumni ljudi Evrope strahuju od toga, pa se stoga i pojavljuju ideje o oružanoj intervenciji kao jedinom spasu, budući da pregovori, saveti, humanitarna pomoć i sankcije, barem do sada, nisu doneli mir.
Vi ponekad asocirate Miloševića i Tuđmana.Možete li nešto pojasniti?
— Da. Oni su kao sijamski blizanci, po-
vezani pupčanom vrpcom kroz koju obo-
strano struje otrovi nacionalizma i despotije. Oni pružaju jedan drugome adute. Što jedan čini na svoju štetu, to drugi prima u svoju korist. Ako jedan padne, onda će i drugog udariti nesvestica. Reklo bi se da su protivnici jedan drugome. Pa i jesu. Ali u protivnostima se slažu. „Jedinstvo suprotnosti“, kako bi rekli negdašnji dijalmatovci. Šta će na to kazati neki ex-marksisti, današnji stubovi Miloševićeve politike, to bih baš voleo da znam.
Da li gospodin Milošević i gospodin Tuđman mogu nešto učiniti za okončanje rata?
— Mogu sve i to vrlo lako. Dovoljno je da zavrnu slavine iz kojih ističe nafta, hrana, krv srpske i hrvatske mladosti i — ne na poslednjem mestu — otrov šovinističke propagande. Odakle njih dvojica crpe snagu?
— Da se osvrnem samo na Miloševića, a o gosp. Tuđmanu neka se izjasne hrvatski činioci (ili, tačnije rečeno, čimbenici). Milošević se oslanja:
6 na zavedeni deo naroda koji veruje u Slobodana kao spasitelja vaskolikog srpstva;
6 na partijski aparat;
0 na policiju;
0 možda na delove vojske;
6 na četništvo; 5
0 na razjedinjenost opozicije; -——-–
6 na mekuštvo jednog dela inteligencije. Može li gosp. Milošević, osim „zatvaranja slavine“, još nešto da učini?
— Može. Može da podnese ostavku i da se potpuno povuče iz javnog života. Taj gest bi povukao snažnu lančanu reakciju brze i prave demokratizacije ne samo u Srbiji nego i u celoj zemlji. Spasonosno. Temeljan pre-
_ okret u ponašanju Evrope i OUN prema Ju-
goslaviji.
A ne bude li hteo da tako postupi?
— Onda sledi katastrofa i to na dva moguća načina: da Milošević ode putem Čaušeskua; da u Srbiji bukne građanski rat koji već tinja. Ja lično se užasavam pred samim priviđenjem oba načina.
Ćosić u pravu, ali kasno
Gospodine Nikoliš, dana 28. lipnja 1991. održan je u Centru Sava skup Srba iz Hrvatske koji žive u Beogradu i Srbiji. Tada ste iznijeli stav da pitanju Srba u Hrvatskoj treba pristupiti objektivno, u suradnji sa Zagrebom, a ne emocionalno i bez ili protiv Zagreba. I bili ste urnebesno izviždani. Da su vas pustili da govorite, šta biste sve kazali?
— Prvo, poenta mog izlaganja ne bi bila, ni danas nije „saradnja“ nego, pre svega, vlastiti rad Srba u Krajini i to na proučavanju objektivnih odrednica njihova položaja i njihove borbe za pravedniji položaj u Hrvatskoj. Te odrednice jesu sledeće: prvo, infrastruktura (privreda, saobraćaj, etnički sastav, granice, lokacija glavnog političkog centra), drugo nadgradnja (političko raspoloženje naroda, ili naroda, ako je plural još realan, obrazovanost, školstvo, fakulteti, naučni kadar i zavodi). Po mome sudu rezultat ovakve studije bio bi veoma negativan. Ali bez toga nema programa, nema ni pristupa ka Zagrebu, nema ravnopravnog razgovora. Najpre ovo, pa tek potom „suradnja“, kao druga etapa. Ne igrati se danas sa državnosti, s „ministarstvima“, sa proizvodnjom generala. Autonomija, kako se emotivno zamišlja i sprovodi, jednaka je autogetizaciji i to u krajnjoj bedi. Država je na redu tek kad se reši sve gornje, a to je dosta daleka budućnost. Za saradnju treba biti intelektualno i programski potkovan. Slabić koji se sa-
mo kočoperi srpstvom ili proliva suze nad
sudbinom ne može da očekuje ništa dobro ni od balvana, ni od gričkih veštica ni kaptolskih veštaka. Е
A kad je reč o emocijama Srba u Hrvatskoj, vlada u Zagrebu mora priznati da veoma doprinosi emotivnom naboju Srba. Bez obzira na pamćenje prošlosti. Vlada mora suzbijati srbofobiju, pretnje, pritiske i ostalo o čemu smo već govorili. A gospodin Tuđman bi bio učinio veliko delo da je prvog dana po dolasku na vlast, umesto parade u Saboru, najpre pošao u Glinu da klekne pred senima nevinih žrtava kao što je to učinio pokojni Vili Brant u Poljskoj. Tuđman se predstavio kao uskogrudi, slab političar. U svoje vreme se upustio u prebrojavanje jasenovačkih žrtava. „Uspeo“ je da ih umanji i tako uspeo da celome hrvatskom narodu navuče, sasvim neopravdano, sumnju da je genocidan. A da su Stepinac i Bakarić već 1 klekli na Jasenovcu, gde bismo danas
ili.
Srbi u Hrvatskoj ne treba da očekuju pomoć izvana, konkretno iz Srbije. Na pomenutom skupu u Sava centru predsednik Vlade Srbije Radmilović je izjavio da će Srbija pomoći Srbe u Hrvatskoj svim sredstvima. Nerealno i demagoški. Dobrica Ćosić izjavljuje da problem Srba treba rešavati u Hrvatskoj. Dobro rečeno, ali kasno.
U igru, dramu bolje reći, od nedavno se: uključio novi igrač — Dobrica Ćosić. Kako vidite njegovu ulogu i da li je on, zapravo, inspirator nacionalnog programa? .
Dok smo prijateljevali, često mi je napominjao potrebu stvaranja srpskog nacionalnog programa. Meni se atribut „nacionalni“ nije sviđao, jer može poslužiti kao odskočna daska ili klizavica u nacionalizam. Mišljenja:· sam bio da je bolje imati socijalno-ekonom-. ski program, ali o toj temi nismo podrobnije razgovarali. Mislim da je u datoj situaciji, kakva je, dobro što je ušao u vlast, ali se bo jim da li će mu zdravlje izdržati borbu u ovom ringu gde se zadaju i najniži udarci. Ako posustane, našlo bi se ljudi snage Voltera pa da savetuju i nekog savremenog Fridriha od Pruske. Ali, na žalost, nemamo tak-
Dobro je što je Ćosić ušao u vlast, ali se bojim da li će mu zdravlje izdržati borbu u ovom ringu gde se zadaju i najniži udarci. Onaj zlokobni puč protiv liberala unazadio je Srbiju za jedan celi vek. Srbija ima mnogo pametnih ljudi, ali se ustežu pred prljavštinom vlasti.
vog umnika kao što beše Fridrih. Onaj zlokobni puč protiv liberala unazadio je Srbiju, za jedan celi vek. Srbija ima mnogo pamet-, nih ljudi, ali se ustežu pred prljavštinom vlasti.
Gospodin Panić je veoma razborit, pošten čovek. Zna šta treba činiti, spreman za dogovor i popuštanje gde treba. Nije se još prilagodio manirima balkanskih političara. Treba ga podržati. Neka alternativa Paniću sa desničarske strane, bila bi pogubna.
Imate li neki utisak ili sud o gospodinu Aliji Izetbegoviću?
— Samo opšti utisak kao čoveku pristupačnom za razgovore i kompromise. Među-
· tim, ima nešto čega bi svet trebalo da se pri-
bojava: formiranje osovine Sarajevo-Istambul-Teheran. Izetbegović traži pomoć od islamskih država, a premijer turske vlade izjavljuje: „Novi turski biok počeo od Sredozemlja do Kineskog zida.“ Politička razboritost Srbije i Evrope nalaže da se ne smetne s uma projekat panislamske države. Samo se još ne zna ko će biti Jan Sobjeski. Svakako. ne R. Karadžić. On navodi vodu na mlin panislama. A neće, bogami, biti ni Srba Krajišnika da, kao „predziđe kršćanstva“, brane Zagreb.
=
Капије se i za koridor kojim treba da se poveže Srbija sa Krajinom. Šta je to?
— Politički i etnički kriminal, a vojnička glupost. Svaki stari partizan, svaki nemački cugsfirer, pa čak i naš bivši narednik — danas ministar Janša slatko će se podsmehnuti. Dovoljni su balvani i male diverzantske grupice da ometaju saobraćaj. Prisetimo se kolike nevolje je Nemcima zadao Ilija Gromovnik na pruzi Zagreb-Beograd.
NASTAVAK NA STR. XII