Борба, 26. 12. 1992., стр. 20
~ mi
Х SUBOTA-NEDELJA, 26-27. DECEMBAR
Gospodo, sačuvajte vašu pljuvač
Akademik Gojko Nikoliš
Frano Cetinić
Gospođine Nikoliš, možete li nam nešto
reći o razlogu vašeg dolaska u Francusku? 5 — Hvala vam na unapređenju u возро-
dina. Sada se negdašnji drugovi preko noći presaldumljuju u gospodu. Nema šta, to je šampionski skok u demokratiju. Eh, kad bi samo postali prava gospoda... Što se razloga dolaska tiče, razlozi su, zasad, čisto zdravstveni, kako kod mene tako i kod moje supruge. Kad rešite te probleme, što vam od srca želim, da li ćete se vratiti u Jugoslaviju ?
— Svakako. Bude li me htela primiti. Jer, pretpostavljam da bi me na granici mogao presresti nekakav paravojnik: „Stoj, ne može, u Srbiji bukti građanski rat“. Razumem. Ako Srbi ratuju između sebe, onda je to najpakleniji od svih paklova. Hvala. Rađe ću pokucati na vrata onog Danteovog.
Jugoslavija se raspala pred očima vas i generacije koja ju je ponajviše i stvorila. No, ovaj raspad odvija se kao u pijanoj balkanskoj krčmi kako bi rekao Krleža.
— Što se raspadanja tiče, generacija tuguje, ne cela, ali većina. Svedoci smo skoro sveopšteg raspadanja. Raspadaju se neukopani leševi i to pred očima egzekutora, raspadaju se nacije, savezi, stranke, brakovi, porodice, i na najveću moju žalost — individue. Veći deo generacije stoji kao tužni posmatrač voza koji juri, po mome osećanju, u strmoglav. Niko me ne može uveriti da od tog raspadanja imaju bilo kakve koristi narodi koje su moćnici uspeli da zatruju. Oni grade svoje kule na kostima i pepelu nevinih. Krležina „krčma“ nije samo ekspresionistička metafora nego i živa konkretnost, čak i jedan Krležin aprioristički stav na-
spram „balkanštine“ i to s vanjskog stanoviš- —
ta (zaboga, nije on „unutra“, kao sastavna čestica Balkana, Srbije) on posmatra s pozicija visoke evropejštine. Uostalom, ne možemo da mu zamerimo. Pamti on kada je Puniša Račić pobio hrvatske poslanike usred Skupštine i mnogo šta drugog pamti kao i
Nije nas Krleža mnogo voleo. Kao ni današnji svet što nas ne voli. A zašto bi i morali da nas vole? Pošten čovek će sam sebe upitati: Šta sam to skrivio da me ne vole?
Ima li ta „krčma“ i svoju dalju istoriju?
— Svakako. Nastala je već od dana kada je majmun sišao s drveta i počeo da „tvori svoju istoriju“ i ta krčma traje s kratkim prekidima, sve do dana današnjeg, sve do Vukovara i Nevesinja. Već nas Herodat uvodiu . ljudsku istoriju kao istoriju ratova i klanja, obmana i laži, borbi za prevlast. Ni ljudožderstvo nije ništa osobito. Herodot priča kako je jedan perzijski vladar svome pobeđenom suparniku priredio ručak od mesa sinovljevog. A, eto, ovih dana javiše kako su u. Rusiji, posle 15 godina traganja, uhvatili čoveka koji je ubijao ljude, kuvao ih, jeo paprikaš od ljudskog mesa. Istoričari su zapisali da je godine 1611. održano suđenje mađarskoj grofici Erzsebeth Bathory: dovodili su joj mlade device da bi se kupala u njihovoj krvi, a ona lično je s orgastičkim užitkom zabadala igle u obraz, grudi i drugo štošta. Sud je utvrdio 600 žrtava. No, budući da je Eržikino plemstvo imalo prisne veze sa hrvatskim plemstvom Šubića, nije isključeno da je ta „krvava grofica“ ubrizgala nešto od svojih navika i u krv Šubića. Povjesničari bi mogli da to istraže. Mene pomalo zbunjuje kad gledam gardiste gospodina predsednika Tuđmana obučene u odoru mađarskih velikaša.
Povijest se zabada u oči
Gospodine Nikoliš, ne gledate li i Vi na povijest odveć crno?
__— Ne gledam ja uopšte ništa. Ja držim oči zatvorene, ali uzalud, povijest se zabada u Oči. Uostalom, ako već želite i nešto rumenila — ima i tog. U tminu krčme probija se, s vremena na vreme, plamičak mudrosti i nade, ali se odmah nađu i carevi, voždovi i poglavnici da satru lučonoše. Pa umesto uma plamte lomače inkvizicije, pune se jame i logori. Egzekucije se usavršavaju giljotinama, električnim stolicama, gasnim komorama i rafiniranim, naučno razrađenim policijskim mučenjima.
Da li Vi, kao Srbin, nalazite neku olakšavajuću okolnost za srpstvo kao „nebeski narod“, kao inkarnaciju svetosavske duhovnosti? — Propaganda o „nebeskom narodu“ je najbanalnije nacionalističko buncanje, maloumnije od nacističke teorije o izabranoj rasi. Istina je da je srpski narod (kao narod,
1992. GODINE
U gotovo celoj Evropi tinjaju nacionalistički, оерага ска, газ! СК, Ковпоfobni pokrefi. Ako požar u Jugoslaviji ne bude ugašen domaćim, demokratskim snagama, ako pobedi raloborni erostralski fandem Milošević — Karaažić — Tudman, onda će i Evropa planuli. Sarajevo 1914, Sarajevo 1991-3, repriza po nešto атикојет scenariju. Razumni ljudi Evrope strahuju od f004, pa se stoga i pojav/juju ideje.o oružanoj intervenciji kao jedinom spasu, budući da pregovori, saveti, humanitarna pomoć | sankcije, barem do sada,
nisu doneli mir
puk, plebs) kao i mnogi drugi narodi prošao kroz paćeničke, veoma paćeničke tesnace istorije, ali, na kraju krajeva, i on vodi porek-
lo od onog koji je sišao s drveta. On ima,
Rastka Nemanjića, Njegoša, Cvijića, Teslu, Mišića i tolike njima dorasle. Ali ne zaboravimo! Otac Rastkov je ognjem „i mačem 15trebljivao (čistka, etničko-verska čistka Radovana Karadžića, Alije i Bobana!) a od potonjih Nemanjića je, samo manjina završila prirodnom smrću. Srpski vožd Miloš Obrenović naređuje da se srpskom voždu Karađorđu odrubi glava i tako dalje, sve do masakra kralja Aleksandra Obrenovića i supruge mu Drage. U tu povorku se upravo šampionski uključuju egzekutori slavnog slova „Z“ 1943-4 godine. A šta da kažem o mome zemljaku Nikoli Vujičiću zvanom Sudžuk koji se hvalio kako je, kao austrougarski vojnik 1914. godine, nabadao u Mačvi bajonetom živu srpsku decu, on, čisti Srbalj koji se krstio sa tri prsta i slavio Sv. Đurđa? Pa oni soldati, opkoljeni na Mačkovom Kamenu, na poziv srbijanskih vojnika: „Predaj se, Švabo!“ odgovaraju: „Nijesmo mi Švabe vanj Srbi iz Like, a Srbin se ne predaje nikeda“.
Srbi su zanimljivi majstori pevači (bolji od onih Vagnerovih) ali su i vrlo efikasni uhode, dostavljači, lopovi, poltroni, ulizice, fireri i — koljači, ali, naravno i zaboga, ne svi i ne svagda nego samo onda kad to „istorijski“ zatreba, ili zarad ostvarenja nekakvog „nacionalnog programa“.
Pljačka do gole kože
Šta biste Vi, kao negdašnji general, doduše sanitetski, mogli da kažete o karakteru ovog rata? „Karakter rata“ je uobičajen termin. — Vaše pitanje prevazilazi moju stručnost, a još više moju ambiciju. Pa ipak, kao laik pred vojnom teorijom, usuđujem se da nešto iskažem. Ovom ratu mogućno je dati više atributa. Rat je osvajački i to obostrano,
-како за уејезгрзке Тако i sa velehrvatske
strane, a vodi se na teritoriji druge države (BiH) da bi se od te zemlje što više ujagmilo, rat je bratoubilački, genocidan u najvišem stepenu, pljačkaški, kriminalan, perverzan u tolikoj meri da ga ne bi uvrstio ni Erazmo u svoju „Pohvalu ludosti“. Nostradamus i naš
Miloševićeve Srbije: barut, oružje, gorivo, pa
i „topovsko meso“ u vidu tzv. dobrovoljaca. No, nikako ne smemo zanemariti još jedan veoma značajan izvor snabdevanja, a to je — pljačka. Postoji izreka: ratovanje se snabdeva i produžava — pljačkom. Pljačka se sve, do gole kože. Setimo se samo sramne pljačke prelepog i pitomog Konavla i drugih naselja oko Dubrovnika. „Srpske“ vojne starešine su kamionima odvlačile bogatstvo. Srbija se iscrpljuje. Ono što ima Karadžić (možda i na pretek) tog nema Beograd. Beograd ima nestašicu, no Beograđani su junačni, oni će jesti korenje kako im je predskazao jedan ugledni politikant.
Koji su glavni akteri tog rata?
Teško je reći ko je „glavni“, kao što je teško odlučiti ko je „prvi“ započeo. Upadamo u aporiju o primatu kokoši ili jajeta. Trebalo bi se udubiti u daleku istoriju, a za to nema prilike u ovom razgovoru. Istorija nema ni početka ni kraja. Ponavlja se na već dosadan način. Zato smo primorani da je seckamo na segmente, periode kako bismo se bar donekle približili „istini“. Dakle, uza
sav oprez prema istorijskoj istini, mogu da ·
tvrdim. da je, između svih „glavnih“, ipak najglavniji akter Milošević i njegova grupacija. „Srbija nije ni u kakvom ratu“, tvrdio je, a valjda i danas to čini. Prašina u oči zapadnog sveta i OUN. Pa ko je razrušio Vukovar, ko je bombardovao Osijek, Vinkovce...? Da li možda Turci ili vanzemaljci? Kada su ti gradovi pripadali Srbiji? Pošto nisu, onda je taj rat u Slavoniji, početak pravog ratovanja (da trenutno zanemarimo sukob na Plitvicama) i to jednog agresorskog, osvajačkog rata
Karadžić je naslednik
Apisa
Rat se nastavlja u Bosni i Hercegovini. Zašto, s kakvim ciljevima? Po svemu sudeći radi ostvarenja davnašnje ideje o Velikoj Srbiji, ideje o „prisajedinjenju“ Krajine ka Srbiji, ideje čiji su začetnici bili srbijanska dinastija i nabujala buržoazija. Ondašnji egzekutor, pored javno političkih snaga, beše tajna, teroristička organizacija „Crna ruka“ kojoj na čelu stajaše pukovnik Dimitrijević-Apis, a mali egzekutor bio je mladi nacionalni
KS KG GS < EKKKGGS KK ooo aan ЕН IT
Milošević i Tuđman su kao sijamski blizanci, povezani pupčanom vrpcom kroz koju obostrano struje otrovi nacionalizma i despotije. Ako jedan pad-
kremanski prorok mogli bi da izreknu pohvale samima sebi.
Ako se zanemare svi ovi atributi onda ostaje kao gola i sasvim jednostavna istina kao definicija rata: rat se vodi za vlast, radi učvršćenja ı proširenja vlasti manjine nad većinom. Rat Je, dakle, u suštoj suštini svojoj antinarodni. ]I u ovome pitanju Njegoševa ondašnja ocena stoji:
„Naši cari zakon pogaziše Počeše se krvnički goniti,
Jedan drugome oči vadit sjajne“...
„Velikaši prokleto vam bilo
Na komate razdrobiste carstvo“.
Ratne „pobede“ još uvek ošamućuju jedan deo naroda, a njihova cena krvlju i razaranjima pregolema je.
Mora se postaviti pitanje odakle ratoborcima oružje i sve ostalo što je neophodno za vođenje ovog već dugotrajnog rata?
— Prilično im je ostalo oružja od bivše JNA koja se prilikom povlačenja pred secesi50 pokazala, najblaže rečeno, kao nesnaažljiva. Ali, ta količina se brzo utrošila. Odakle daljnje, trajno snabdevanje! Što se tiče hrvatske vojske, ne mogu da ulazim u taj tabor. Neka to istražuju Hrvati. A kad je reč o srpskoj (Karadžićevoj) vojsci u BiH nema nikakve sumnje da snabdevanje dolazi iz
ne, onda će i drugog udariti nesvestica.
idealista Gavrilo Princip. Zna se šta je dalje. bilo: prvi svetski rat, pa Solunski proces Apisu i grupi. Da bi regent Aleksandar op-, rao obraz pred saveznicima, toliko potrebnim radi vaskrsa Srbije, valjalo je postreljati crnorukce. Današnji Karadžić je naslednik Apisa, istina u novom, „demokratskom“ i „legitimnom“ ruhu. On je proteza Miloševićeva. A Gavrilo Princip? Njega nema. Niti ga može danas biti. Princip se borio za pravednu stvar, protiv austrougarskog ugnjetavanja, a to što se s njim poslužila Crna ruka ne pada na njegovu dušu. Među Karadžićevim vojnicima ima osvetnika za negdašnja nedela „onih drugih“ i dotične se može donekle razumeti, mada im ne i odobriti. Sve ostalo je s koca i konopca: pljačkaši, profesionalne ubice, masakreri, koljači. Kakva sudbina može stići Karadžića? Da li Apisova? O tom se može samo razmišljati. Poznavajući celokupnu istoriju ljudskog roda ništa nije nemoguće. Ako Miloševićevoj ambiciji da se održi na vlasti zatreba pranje obraza pred svetom — ode glava Radovanova.
Političari mnogo puta se služe i obmanama. O toj potrebi nas obaveštava i Makijaveli. Da li zapažete slične pojave i kod nas danas?
Ne samo slične nego upravo uzorite. I—
– –_——— —-—
~
BUN.CANJE: Akademik Gojko Nikoliš
sam Makijaveli bi se osetio naivan i nedoučen. Sva brbljanja naših ratoboraca su gola obmana, pa ni elektronskim mikroskopom nisi kadar pronaći zrnce istine i poštenja.
Milošević tvrdi da•Srbija nije ni s kim u ratu, da se ljudi ne smeju više tući policijskim pendrecima, da su otvoreni putevi demokratizaciji, a njegovi pesnici izbaciše krilaticu „dogodio se narod“ (kakva gramatička besmislica, kakva demagogija!). Kad je započela Miloševićeva hagiografija (portreti po svim kioscima i izlozima Srbije) ja sam počeo beležiti njegove „greške“, pa sam kod br. 10 prestao, jer mi beše dosadilo. Samo ću dve ovde navesti: odbijanje da primi na гагgovor delegaciju iz Slovenije, odbio da primi američkog ambasadora! Sve to valjda u ime slobode srpskog naroda i njegovog prava da odlučuje s kim će razgovarati, bez tuđeg uplitanja. Milošević je u sprezi sa Šešeljom, tim ultračetnikom koji „ne priznaje zarobljenike“, koji izaziva i preti u Skupštini (malo-malo pa da počne repriza Puniše Račića). Sve se to čini pred licem srbijanske vlasti, u ime slobode izražavanja i demokratije.
Istorija je očajno dosadna
Tuđman svečano izjavljuje da su srušili.
komunističku diktaturu i udarili osnove prave demokratije u Hrvatskoj, da је hrvat-
PROPAGANDA O „NEBESKOM NARODU“].
|
mail} =
[5357