Борба, 27. 01. 1993., стр. 15
о
ВОКВА SREDA 27. 1. 1993.
GODINE ZAPLETA — decenija Slobodana Miloševića
(8)
U Srbiji je Milošević bio bespogovorni vladalac, ali ne i van nje. Kako se situaciJa u zemlji zaoštravala tako mu Je i u Predsedništvu CK SKJ bilo sve teže da ubedi da je „srpska istina“ ona prava. Tabor njegovih saveznika se smanjivao, a suparnika uvećaVao. |
Da bi se javnosti pokazala demokratičnost partijskog vrha Ju- ·
goslavije, Predsedništvo CK SKJ je aprila 1988. odlučilo da svoje sednice otvori. Među novinarima-izveštačima špekulisalo se zašto je to učinjeno. Najbliže istini je bilo uverenje da je tu odluku izdejstvovao sam Slobodan Milošević, uz asistenciju nekoliko drugih članova i uz izvesno
· protivljenje Boška Krunića i Sti-
pe Šuvara. Smatralo se da Milošević i ovim potezom želi da pokaže javnosti nemoć partijskog rukovodstva i da nametanjem svoje već stečene harizme pokuša da Predsedništvo pretvori u još jednu tribinu i poligon za isterivanje svojih ambicija. „Narodu je potrebno reći istinu“, govorio je često Milošević vraćajući film na dobra iskustva sa „direktnim prenosomi“ obračuna na Osmoj sednici CK SKS. Odluka je doneta i njome su najmanje bili zadovoljni sami novinari. Već na prvoj „otvorenoj“ sednici, 13. aprila 1988, iz-
veštačima je dozvoljeno da pra-.
te samo prvu tačku dnevnog reda, neatraktivnu raspravu o delegatskom i skupštinskom sistemu, uz „sugestiju“ da se imena ne pominju, a rasprava uopštava. Kako se ta praksa gotovo svake nedelje ponavljala, više u šali, izveštači su zamolili predsednika Predsedništva Boška Krunića da opet zatvori sednicu. Autor ovih redova imao je „privilegiju“ da prisustvuje „otvorenim“ sednicama, uz kolege iz „Komunista“, Tanjuga i jugo-IV pula. Kasnije je krug redakcija proširen, a novinarima je dozvoljeno i da citiraju učesnike u raspravi, pa i da prisustvuju (ne izveštavajući) i nekim pikantnijim (zatvorenim) delovima sednica. Naravno, ne na svim. Milošević je nesumnjivo bio centralna figura tih sastanaka. I novinare je zanimalo ponajviše šta će on reći, hoće li biti sporova i, uopšte, može li se neki od članova Predsedništva nositi s njim. Osma sednica i sve ono što se kasnije dešavalo, stvorila je u javnosti prilično stereotipno mišljenje o predsedniku srpskih komunista, smatrajući ga suverenim vladaocem političkog prostora. Ako je to tako bilo u Srbiji (a bilo je), sličan utisak se nije mogao steći kad je reč o jugoslovenskom prostoru. Naime, kako se situacija u zemlji zaoštravala, tako je i Miloševiću u tim raspravama bilo sve teže da ubedi svoje sagovornike da je „Srpska istina“ jedina i prava. U početku uživao je naklonost mnopih članova Predsedništva, pre svih Vidoja Žarkovića i
Marka Orlandića (do oktobarskih događaja u Titogradu i Ni-
· kšiću), Stipe Šuvara (do izbora
za predsednika Predsedništva), Milana Pančevskog (do kraja) i, naravno, srpskih „deputata“ Radiše Gačića i Dušana Čkrebića. Nasuprot sebi imao je mnogo više „drugačijemislećih“ koji se nisu preterano ustezali da mu se i suprotstave. U početku su mu ponajviše oponirali — ko bi drugi — Milan Kučan i Ivica Račan, da bi im se ubrzo pridružili i Vasil Tupurkovski, Stipe Šuvar i Marko Orlandić. Kako su se stvari na terenu odvijale, tako se i tabor Miloševićevih saveznika i suparnika menjao, ali će ostati zapamćeno da će najžešće polemike sa Miloševićem voditi Šuvar, Račan, Tupurkovski i Kučan, kasnije i Ciril Ribičič. Rasprava o „osporavanjima i napadima na ličnost i delo Josi-.,
СК 5КЈ 5Е „ОВО“ 00 МЈЕбА:
Predsedništvo, a ne zahtevi Odbora za odbranu slobode...“
U oktobru 1988. Jugoslavija je bila na ivici da eksplodira po svim šavovima. Uporedo sa oštrom diferencijacijom u Vojvodini (rukovodstva u pokrajini i opštinama su padala kao kruške), mitinzima po Srbiji, zbilo se
pa Broza“ na Predsedništvu CK — još nešto što je do kraja iskom-
SKJ, 13. oktobra 1988, možda je ponajbolja ilustracija atmosfere koja je vladala u partijskom rukovodstvu. Već zaključak uvodničara Ivice Račana da se „Tito napada i njegovim slikama“ (aludirajući na njegove portrete na jednonacionalnim mitinzima po Srbiji) izazvao je nervozne
reakcije srpskih predstavnika, ·
ali će tek Šuvarove završne kritičke opaske kako je „iznenađen što srpsko partijsko rukovodstvo ne reaguje“, poput slične situacije 1987. u „Studentu“, „na antititovski komplot Odbora za odbranu slobode, misli i izraža-. vanja“ — izazvati žešću polemiku. Slobodan Milošević će Šuvarovu kritiku odbaciti kao „potpuno neumesnu“, a Šuvar će mu odgovoriti da je od Miloševića „neumesno što napušta sednice, ne prati raspravu, dođe na kraj, pa reaguje kao da je bio tu“. Dušan Čkrebić Šuvarove reči shvatio je kao „tešku optužbu ı izjavio da će se o tome povesti rasprava na sednici CK SK Srbije, „jer ispada da su na dnevnom
Zablude hladne glave
redu ovde CK SKS i njegovo
plikovalo komunikaciju između republika. Masovna okupljanja „solidarnosti sa Srbima i Crnogorcima na Kosovu“ u Titogradu i Nikšiću, 7. oktobra, doveli su odnose između srpskog i crnogorskog rukovodstva gotovo do usijanja. Naročito nakon optuž-
bi iz Crne Gore da je „čitava . predstava režirana u Beogradu“..
Govorilo se o „ubačenim grupama iz Srbije“, ali se to nikad nije dokazalo. Crnogorska zbivanja samo su uvećala tabor Miloševićevih protivnika u Predsedništvu CK SKJ, tim pre što je CK SK Crne Gore tajnim glasanjem dao poverenje svom predsedništvu. Odnose je komplikovala i podrška slovenačkih komunista crnogorskom „rukovodstvu, a ulje na vatru dolile su i učestale izjave mnogih funkcionera iz-
' van Srbije da treba sprečiti
„ulično smenjivanje rukovodsta-
“
va.
Sve to se dešavalo uoči „isto-
_ rijske 17. sednice CK SKJ“, od
koje se u javnosti, naročito u Srbiji, očekivalo „čudo” i „preok-
— Uostalom, samo obrazovani i gnevni mogu da pomaknu stvari s
mesta.
Apele za hladnom i mirnom glavom slušali smo kada je Kosovo u pitanju, na primer, šest godina. Ta politika se pokazala na delu kao
potpuno pogrešna.
Hladna glava, kao što se danas vidi, nije zaustavila nego podstak-
la silovanje, poniženje, iseljavanje.
Kontrarevolucija ne čeka dok se mi dogovaramo i preglasavamo.
Takva praksa mogla bi kompromitovati demokratiju i uvesti na scenu sasvim nedemokratske, da ne kažem desne snage. One i računaju s našom mlitavošću i neslogom. ~ :
Jedinstvo i odlučnost su, dakle, ključ koji rešava Kosovo.
(Šesta sednica CK SK Srbije, jula 1987.)
Piše: Ivan Torov
Dušan Čkrebić, 2
ret“. Znalo se, međutim, unapred da od toga neće biti ništa, i da će naredni plenum biti još jedan impuls za definitivni raskol.
Sednica je održana 17, 18. i 19. oktobra 1988. Rasprava je već prvog dana pokazala koliki je stepen rizika među komunis-
· tima. Dok je jedna strana (Slo-
venija, Hrvatska, BiH, Kosovo i donekle Makedonija) nastojala da drugu stranu uveri da se jedinstvo SK Jugoslavije ne može graditi na silu, kako se to čini u Srbiji, iz Beograda se odgovaralo da je to u tom času jedini spas. Slobodan Milošević se svim snagama trudio da opravda „tehnologiju nove srpske politike“, odbacio je optužbe o srpskim težnjama ka unitarizmu, hegemoniji i „stvaranju velike Srbije“. Upozorio je da „Srbija nema pretenzije na teritorije drugih republika, ali ih ima na teritorije svoje republike“. Kompletnu srpsku platformu jedinstva, poštovanja demokratskog centralizma u partiji, dominacije većine nad manjinom, prvi je odbacio Milan Kučan rekavši da „nam nisu potrebni vanredni partijski izbori i vanredni kongres“ i postavio jedno tada veoma delikatno pitanje — „Da li smo greškom zajedno?“.
U grčevitom nastojanju da se koliko-toliko održi celina SKJ, CK SKJ i njegovo Predsedništvo prihvatili su brojne zahteve iz Srbije da se diferencijacija, u vidu glasanja o poverenju, primeni ı na savezno partijsko rukovodstvo. Taj zahtev se, međutim, Miloševiću vratio kao bumerang, Jer nije dobro procenio odnos snaga u CK SKJ. Glasanje o poverenju članova Predsedništva zadalo mu je u tom trenutku ozbiljan udarac — njegov čovek, Dušan Čkrebić jedini, i to ubedljivo, nije prošao. To je sam Čkrebić prihvatio kao činjenicu i odmah „iz moralnih i etičkih razloga“ podneo ostavku. Ako je Čkrebić i želeo predaju, Milošević na tako nešto nije ni pomišljao. Ubedio je Čkrebića da „odloži ostavku“ dok se „njegova
FOTO: |. DOROSKI
baza o tome ne izjasni“, čime je grubo pogazio svoje dotle tvrdokorno zalaganje da CK SKJ po principu demokratskog centralizma i jedinstva u partiji bude vrhovno i bespogovorno partijsko telo, pravi partijski centar. No, Milošević je time samo manifestovao ono što je i ranije iskazivao da mu je cilj ispred principa. Uskoro će, naravno, Čkrebić povući ostavku i ostati u Predsedništvu, ali je bilo tužno gledati ga u tom organu bez poverenja i kredibiliteta.
Glasanje o poverenju je Šuvaru i Kučanu donelo privremenu pobedu. Vasil Tupurkovski će taj ishod nazvati „pobedom neprincipijelne koalicije“ i time će doći u direktan konflikt sa Šuvarom prethodnom završnom ocenom, pre glasanja, da „u raspravi nije pobedila jedna republika, niti neka neprincipijelna koalicija“. Ali će zato njegovi portreti stići na srpske mitinge i u Srbiji postati oličenje „hrabrosti i poštenja“, sve dok, nekoliko meseci kasnije, ponovo nije došao u verbalni sukob sa Miloševićem. Medijski podignuti prst Vinka Hafnera na 17. sednici uperen prema Slobodanu Miloševiću, da porazmisli kuda vodi njegovo nepriznavanje ishoda glasanja („kojim putem ćete vi u Srbiji ići“), srpski lider je, u svom prepoznatljivom maniru suverene i neprikosnovene ličnosti „koju narod podržava“, odbio nazvavši je najobičnijom patetikom, upozorivši da je Čkrebić čovek „koji zaslužuje sva priznanja za svoj rad“. Ne dugo zatim Čkrebić je već bio ličnost iz prošlosti, a Milošević će svoju harizmu u Srbiji ojačati do mere koja će radikalno promeniti politički i državni milje Jugoslavije. Događaji u srpsko-slovenačkim odnosima i priprema i ishod 14. vanrednog kongresa SKJ biće nove stranice koje će se — s pravom ili ne, stvar je dublje procene — pripisivati prvenstveno njemu. MRSTAVLJA SE