Борба, 01. 02. 1993., стр. 15

BORBA PONEDELJAK 1. 2. 1993.

Već dugo su veze među nama, ljudske i telefonske, s umišljajem prekinute. Ali, do mene, ipak, dopiru glasovi iz Beograda. Neki moji poznanici se svađaju jesam li „veći“ ili „manji“ ustaša. Jesam li aktivan ili pasivan član mudžahedinskih grupa „koje kolju Srbe po Bosni“. Koliko sam miliona maraka uzeo od Izetbegovića i, potom, pobjegao kod Tuđmana? Koje sam sve laži izrekao u hrvatskim, slovenačkim i europskim glasilima...

Pa, dobro. Mislim da je bolje da me čujete iz prve ruke, ukohko kolege iz „Vremena“ procijene da će ovo pismo biti zanimljivo. 1. Živim u Zagrebu. Već pet mjeseci, pošto sam prethodna četiri, mjeseca proveo pod srpskim i četničkim granatama u Sarajevu. Živim kao podstanar. Do danas, bez stalnog zaposlenja, staža i zdravstvene zaštite. Nemam ništa osim žene i kćerke i želje da počnem novi život. Možda ovdje u Zagrebu, možda negdje daleko od Balkana. ispričao se Tudmanu

2. Točno je, davao sam izjave u hrvatskim novinama. I ne samo u hrvatskim. Napadao sam zločinačku politiku srbijanskog i crnogorskog rukovodstva. 1, zamislite! Ispričao sam se javno hrvatskom predsjedniku. Tuđmanu, zato jer me je prije dvije i pol godine upozoravao da imam prevelike iluzije u beogradske demokrate, jer — kako reče Tuđman — svima njima je u glavi velikosrpska ideja.

Ja mu tada nisam vjerovao. Nisam vjerovao ni svom .OCu,

koji me je na to upozoravao do ·

kraja svog života. Molim vas, nisam vjerovao rođenom ocu, koji se u Drugom svjetskom ratu, sa tim istim Tuđmanom, tukao protiv ustaša. A vjerovao sam „srpskim demokratama” . koji osim gakanja i paljenja svijeća nisu prstom mrdnuli protiv zločina koji su zaprepastili cijeli svijet.

3. Naravno da imam hrvatsku domovnicu. Pa što je drugo nego Hrvat netko tko se rodio u Zagrebu, u tom gradu pošao u

А Ле

U jednoj od mnogobrojnih izjava lidera bosanskih Srba Crnogorac, Radovan Karadžić, kaže da su Srbi u minulom vremenu, dok su svi bili na njihovoj strani, bili izloženi „genecidnom satiranju“, a da je sada, za poslednjih godinu dana, kad su mnogi pritiv njih, njihov položaj takav da najmanje stradaju.

U poplavi besmislica i neisti-

na. ova je verovatno bez konku- -

rencije. Preko 40 godina u Bosni su živeli Bosanci, nismo ih delili na Srbe, Muslimane i Hrvate, ili bar te podele nisu dominirale njihovim međusobnim odnosima. Za čitavo to vreme, koliko je bilo poznato jugoslovenskoj i svetskoj javnosti, u Bosni nije bilo logora za Srbe, javnih kuća za Srpkinje, nisu ubijana srpska deca, niti su Srbi sa zavežljajima i bez nade prelazili Drinu lutajući Srbijom i Crnom Gorom u potrazi za bilo kakvim krovom, bilo kakvim poslom, bilo kak-

VREME| GORAN MILIĆ e

školu, ima oba roditelja Hrvata, oba djeda i bake, pradjede i prabake Hrvate, unazad do 14-og stoljeća? Svi moji dokumenti su ostali u Beogradu. Pogledajte ih, i vidjet ćete — u svim rubrikama „narodnost“ upisivao sam se kao Hrvat.

Svakako, ja nisam mrzio Jugoslaviju. Iz Beograda mi je ona izgledala mogućna, jer sam mislio da se ljudi dokazuju pojedinačno, a ne nacionalno. Valjda sam predugo živio na Zapadu...

|

Urlao sam očajnički u telefonsku slušalicu (dok su veze još radile iz Sarajeva): „Pa zašto bi to Sarajlije činile same sebi?“ Odgovor iz Beograda: „Da bi Alija dobio podršku međunarodne javnosti!“ Uzvraćao sam: „Pa zašto onda Šešelj ne baci bombu na Terazije i zadobije simpatije svijeta za Srbiju ako je taj metod tako dobar?“

I, onda, odgovor, zbog kojeg

sam najviše bijesan na „beograd-

ske demokrate“:

V. Cvefkovic, ministar

Volio sam Srbiju. Mog prijatelja Kraku koji me u našim 16-tim godinama prvi put odveo na srpsko selo. Bio je to Čukurovac, srez žitkovački, z.p. Kuline, kod Grejača. Pamtim njegovog deda — Čedu, Solunca, koji je u 70 i nekoj skakao iz zatrke na konja. I pop-Stoleta, tada 25-godišnjaka, šereta, koji je bio otkriće pravoslavnog liberalizma u odnosu na moj kućevni odgoj.

Volio sam „Crveni zvezdu“. Isto kao i „Hajduk“. I kada bi me „Zvezdin“ spiritus movens Vladimir Cvetković upitao na utakmici „Zvezda“ — „Hajduk“: „Ajde, Gorane, reci gde ti je srce“, ja bih odgovorio, najiskrenije, da želim da pobijedi onaj tko tog dana bude bolje igrao. U „Zvezdi“ su mi bili prijatelji, u „Hajdđduku“ podrijetlo.

Bio sam oduševljen kada je V. Cvetković, u početku srpske nacionalističke torcide, napisao u „Večernjim novostima“: „Šta mislim o ovome što se danas događa? Pa, recimo, da sam u čamcui, usred reke, i oko mene se dave ljudi. A ja mogu da spasem samo jednog... I gledam, puno ljudi se davi u šajkačama, a ja prepoznajem svog prijatelja Skansija, Hrvata. I šta mislite, koga bih spasio?“

Tako je pisao Cvele. Pitam ga danas koga bi spasio. Znam da bi mu srce opet spasavalo Petra Skansija. Jer to je ljudski. Ali, smije li to ponovo da napiše u novinama? Može li Miloševićev ministar sporta ostati čovjek? Ako ne može, zašto se toga prihvatio?

Ali, sada je gotovo. Srpsko-

-crnogorska pogromaška politi-

ka, u kojoj je više saučesnika nego što na prvi pogled izgleda, definitivno me je odučila od pomisli o životu u zajedničkoj državi. Jer, ja sam te zločine gledao! I svaka granata koja je padala na Sarajevo rušila je posljednje iluzije i udaljavala me

je, mentalno, od vaše filozofije o.

„ugroženom srpstvu“, „nejači u

zbegovima“, „plaču srpskih maj-

Ka:

Najviše me je, priznajem, pogađalo „čuđenje“ mojih poznanika iz Beograda, uz klasično pitanje „ko to puca u Sarajevu?“

I kako ja mogu da tvrdim da je srpska granata pobila Muslimane, Srbe i Hrvate u redu za kruh u Ulici Vase Miskina „kad je Momčilo Krajišnik lepo rekao da su to učinile zelene beretke“.

vim životom... Ali su, odnekle, po Karadžiću, tada Srbi bili nesrećni. A sada, u ratu, u logorima, u izbeglištvu, sa toliko mrtvih, ranjenih i očajnih ljudi, bez kuća i porodica, stiglo ih je, po njihovom lideru, vreme u kome najmanje stradaju.

Do pre nekoliko godina reagovali smo na besmislice, na neistine, na greške i zablude u političkom životu Jugoslavije, koje su dolazile, pre svega, od političara. Ali, ovo nije ni besmislica, ni neistina, ni greška, ni zabluda. U pitanju je ludilo. Sve dok Srbi u Bosni to ne vide, plaćaće cenu tog ludila. Kao što je, uostalom, na isti način plaćaju i Muslimani. Nisam siguran da njihov lider nije na sličan način ubeđen u opravdanost razloga za rat sa Srbima, na sličnoj viziji prošlosti i sadašnjosti uspostavljena je motivacija i izvršena je mobilizacija Muslimana za rat sa Srbima u kome su Muslimani

„Ne znam, brate. Sve je to komplikovano. Svi smo, izgleda, dezinformisani...“

Dve osude zločina

A znate li koliko se Beograđana javilo u Sarajevo da jasrio i nedvosmisleno osudi Karadžićeve i Mladićeve zločine? Samo dvojica! Petar Luković (direktno i pošteno) i Bogdan Bogdanović ({rezignirano).

4. Malo, beskrajno malo beogradskih „demokrata“ je SVOjim sugrađanima i srpskoj javnosti objasnilo da je rat u Bosni i Hercegovini imperijalizam njihovog vlastitog naroda. Da je u BiH i Hrvatskoj srušeno ili okupirano preko 30 gradova sa muslimanskom ili hrvatskom većinom! I da nijedan grad sa srpskom većinom nije ni pipnut.

verovatno prepolovili svoje stanovništvo, izgubili čitava naselja, i koji su spremni da vode i dalje, i dalje...

Ali nije na Srbima, pa prema tome ni na meni, da objašnjavaju muslimanskom narodu ulogu koju mu njihove nacionalističke vođe u njihovoj sadašnjosti i njihovoj budućnosti. To treba da bude stvar muslimanskog naroda u Bosni, ili bar onog dela muslimanskog naroda koji je po svom obrazovanju sposoban da vidio i zato, nekako dužan da vidi kuda ga vodi nacionalizam. Srpski narod, a naročito srpski narod u Bosni, u ovom trenut-

ku, tfeba da vodi opasnost koja -

mu preti od sopstvenog nacionalizma i njegovih protagonista. Nacionalizam, kao uostalom i svako drugo zlo, treba, pre svega, uočiti u svom narodu.

Ako se proteklih četrdeset i više godina u kome je narod živeo u miri i slobodi, predstavlja

Možda riječ „srpski fašizam“ previše boli. Ali, što je driigo posrijedi? Ima nacionalizma, ima socijalizma, ima osvajačkih planova. To je, dakle, nacionalsocijalizam. Ima koncentracionih logora, ima genocida, ima tretiranja susjednih naroda kao „drugorazrednih“. Ima „svetske zavere“, ima i Firera! Dakle, svi elementi fašizma su prisutni. A nijedan Vili Brant na vidiku!

Ima li nekoga ko smije glasno i jasno reći da je protiv toga? Ali ne tako što ćemo sklopiti mir kao da se ništa nije dogodilo, nego da svi sudimo ratnim zločincima svjesni da će Srbi prednjačiti u odnosu 20:1 prema Oostalima. I, naravno, da se plati ratna šteta. Ne misli valjda Marko Grandov iz Bijelog Polja u Crnoj Gori, koji se slavodobitno potpisao ispod svojih paljevina po Dubrovačkom primorju, da

će sutra proći Jadranskom та-

gistralom u „mercedesu” kao da se ništa nije desilo?

5. Pitao bih sada mog kolegu Bogdana Tirnanića, koji me je optuživao krajem 1991. kada su „Beli orlovi“ orgijali po Jutelu, da ne razumijem Beograd i da „svaka šuša ima pravo da se istresa na ovaj grad, dok Beograd ostaje dostojanstveno isti”. Pitao bih ga što sada misli o Beogradu. Ali ne da mi uzvraća pitanjem o Zagrebu. Iz Beograda je sve počelo! A što se tiče Zagreba, na Balkanu se branimo kako znamo.

Pitao bih mog kolegu, direktora Studija B g. Kojadinovića što misli sada pošto su mu njegovi sunarodnici stavili pištolj pod nos i dva puta oteli TV-opremu? Sada su to zločinci, naravno. A kada su klali i palili po Hrvatskoj i Bosni, bili su rado viđeni gosti na njegovom ekranu. Gledali smo ih kako slave Novu godinu i hvale se brojem pobijenih „ustaša“.

6. Sjećate li se zašto sam otišao iz TV Beograd? Ne zbog srpsko-hrvatskih sukoba, koji, tada, još nisu bili ratni. Nego zbog Kosova. Kada mi je Mitčvić rekao, jedne subote, da pobijene Albance treba proglasiti „teroristima“. Jer, pred međunarodnom javnošću teroriste možeš ubiti, al demonstrante ne smi-

kao vreme „genocidnog satiranja“, a OVO vreme rata nad kojim se užasava čitav svet, kao vreme u kome „najmanje stradamo“, onda je u pitanju ona patologija koja u sebi nosi opasnost, da, ako joj se pruži prilika, dovede do tragedije nacionalnih razmera i istorijskog karaktera.

U današnjem vremenu etničke čistke države namopguće je i besmisleno je stvarati i čuvati, čak i u sredinama koje su jednonacionalne, a pogotovo je to пеmoguće i besmisleno u višenacionalnim sredinama. Taj trud ne bi doneo pozitivne rezultate, a zabluda da su i oni mogući, morala bi da bude plaćena uništavanjem ljudi i materijalnih dobara, degradiranjem morala, likvidiranjem čitave jedne civilizacije u razmerama u kojima se ta ideja o etničkoj autonomiji primenjuje. U Bosni, tri nacionalizma prete da ukinu tri naroda, ili, za

Jješ. Pa neka onda demonstranti postanu teroristi.

Sjećate li se kako se milion Beograđana okupilo na mitingu da protestuje zbog nijedne silovane Srpkinje na Kosovu? A koliko ih se okupilo zbog 30.000 silovanih Muslimanki, što je čak, u trenutku grižnje savjesti, priznao i jedan pravoslavni svećenik? Баћа Кићехк = Ват

7. Зјесаје li se devetog marta 1991? Kada je „cijeli demokratski“ Beograd ustao protiv Dušana Mitevića. I što bi? Mitke se povukao, a dovukao Panića. vi, naravno, ne znate da je Mitke potpisao sa Panićem ugovor o srbijanskom TV-satelitu Koji se vidi do Kalifornije (ali i do krajina) i da, svako malo, putuje sa Panićem do Nikozije. A Mitević se navodno, rastao sa Miloševićem. I onda, „demokratski“ Beograd bira pravu opciju: glasat će za listu Panić-Mitević. Jer, to je siguran način da se obori Milošević... E, moj druže beogradski... (..) Tako je, moj druže beogradski! Kada su se tenkovi vraćali iz Vukovara, dočekivani su cvijećem na Novom Beogradu. Ja sam tada otišao iz grada u kojem sam proveo 30 godina.

Nisam zaboravio svoje prijatelje, vjerujem, ni oni mene. Puno je i ovdje Zagrepčana kojima je muka od ove Катеподобпе razdvojenosti. I koji bi skočili na telefon, kada veze prorade, da se ispričaju sa beogradskim prijateljima. Ali, nemojte imati iluziju da se ništa nije dogodilo! A pogotovo da „normalizacija odnosa dve susedne države“ bude praćena uvjeravanjima da, npr. Sarajevo, Mostar, Foča, Vukovar itd, nikada i nisu postojali na zemljopisnoj karti.

Došlo je vrijeme da tako razgovaramo. početak, bar jedan, onaj koji bude najslabiji. Nikada neće biti zaustavljen rat, ako mu cilj bude etnička čistota i decoba па toj etničkoj čistoti zasnovana. Tako povezani, tako izmešani, Srbi , Muslimani i Hrvati u Bosni, pre nego što postanu etnički čisti, biće istorijski mrtvi. Tragično je što:svi oni to ne vide, što ih vode oni koji veruju da su na pravom putu.

(са оте! 11 гедоупогј Опеун ки)