Борба, 20. 02. 1993., стр. 12
НЕ SUBOTA-NEDELJA, 20-21 FEBRUAR 1993. GODINE
FOTOGRAFI | MODELI
IZMEĐU „_
| Snimio: Predrag Mitić
РГ | ____________________________________---__——eS— Ir II —
U utorak uveče Milan Panić sa članovima Vlade priredio je oproštajni koktel za članove diplomatskog kora i novinara. Diplo-
·matski kor u Beogradu se osuo, zn dor velikih bio je srdačni ruski pos
amo zbog čega, i jedini атраза- | lanik Šikin. Ali novinari? Što su
se oni osuli? Novinarski funkcioneri, čulo se, trče za pobednicima, poraženi su za moraliste. Uzgred: na prijem zakazan za diplomate 1.
novinare zakasnio je ministar spolj
formacija Perišić uopšte nije došao.
neta pred početak prijema.
Bogatstvo tragedije
Željko Vuković
Sarajevska studen. Sa padinskih dijelova grada dopiru pucnji i poneki rafal. Na ulici, pred zgradom, zatičem komšije u dugačkom redu. Sa po kanisterom iščekuju dolazak cisterne sa VOdom. Stiže! Žamor. Iz obdaništa pretvorenog u vojnu policijsku stanicu dolaze četvorica naoružanih. Poluglasno negodovanje. Desetak policajskih buradi valja prvo napuniti. Koliko će preostati? Minute prolaze. Gotovo komemorativna tišina koju naglašava žubor vode. Zabranjena galama. Naoružani misle ozbiljno. ljudi im vjeruju, jer ih ne
poznaju. Akcenat im nije sara- .
jevski, a mrki pogledi i bahatost još manje...
Neočekivani incident. Komšija iz druge crvene zgrade nogom šutira kanister iz ruke penzionerke iz susjednog ulaza.
7 — Neka ti tvoji Srbi daju vou: PISMR BEZ REČI _
Sarajevo i sećanja
Muk. Uplakana starica odlazi. A satima je čekala, bila druga u redu. Najbliža česma koja radi je na Bistriku. Više od pet kilometara po život opasnog puta. Predugog za iznemoglu staricu i kanister od 20 litara.
Komšija iz druge crvene zgra-
” de odlazi sa punim kanisterom.
Pred ulazom spontani skup oko penzionerke. Ona odbija da joj se daju „prilozi u vodi“. Iznenada banu komšija iz druge crvene zgrade. Plače! Pedesetogodišnjak. Čučnu kraj svoje „žrtve“.
— Oprostite mi, molim Vas. Mora da sam poludio. Vi znate da imam nepokretnu majku, da mi za nju dnevno treba kanister vode. Ne mogu više da idem na Bistrik. Ne mogu. Dođe mi da se ubijem. Oprostite. Nisam ja šovinista. Ja ne mrzim...
Starica je razumjela komšiju
- sve pore ljudske svijesti i savjes-
iz druge drvene zgrade. Osmjehnula mu se! Oprostila. Shvatila ga. Pozvala na kafu, a on nju. Svi se odobrovoljiše. Tog trenutka mi je bilo jasno da je za Sarajlije počelo „prirodno stanje“ — bitka za goli život.
Isto pitanje postavio sam si i “nekoliko mjeseci kasnije. Ovaj put zbog ljudi koji su sve u životu izgubili osim svijesti o ličnoj tragediji. Na jednoj studentskoj tribini, uplakana žena, izbjeglica iz Sarajeva, traži od mene da svu sarajevsku tragediju posmatram kroz njenu ličnu i porodičnu. Zahtjeva da plačem na jedno oko. Onako kako plaču mnogi stradalnici zločina nad Bosnom i Bosancima.
Insistira, već se dere. Mnogi je podržavaju. Negoduju što ćutim. Prisiliše me da izgovorim do tada meni najteže riječi:
— Gospođo, vaša tragedija je,
znam, sve što sada imate. Ne tražite od mene da je obesmislim... ___Shvatila me je i zaćutala. Poslije tribine me potražila. Kroz plač mi se izvinjavala. 1 ја пјој. Zbog dvije rečenice koje su tu nesrećnu ženu potresle do nove nesreće. Nesreće u kojoj joj više ni lična tragedija neće biti olakanje i (jedini) identitet. Koliko stotina hiljada ljudi iz BiH sada imaju samo svoje privatne tragediie kao jedinu mjeru stvari, kao jedinu „ličnu kartu“, kao jedini razlog življenja, kao jedini podsticaj da se živi? Šta će biti sa njima kad im obesmisle te njihove nesreće? Sigurno je, obesmisliće ih kad-tad... Jer, jedna tragedija obesmišljava drugu kad su međusobno uzročne.
U bosanskoj ratnoj kataklizmi — gdje su živi veće žrtve od mrtvih — zlo je prodrlo kroz
ti. Ljudske brane popuštaju. I kod žrtava i kod dželata, pošto razlike među njima nema. Prošlost je razorena, a budućnosti nema. Samo postoji svakodnevica u kojoj valia činiti zlo i trpeti ga. Život radi života nije život. 1 više neće moci da bude. Što je najstrašnijn tragedija onih koji prežive bosansku kianicu.
„njati Jevanđelje — po njemu Je-
nih poslova Đukić, a ministar in-
Na slici: članovi Panićevog kabi-,
ZRBBORRBUI AKO MOŽEŠ
„G. Dragojlović je u svom intervjuu (na I programu Radio Beograda) sejao isti strah koji su sejali pred 9. mart. Od političara nisam očekivao više, ali me razočarao kao pesnik koji govori o krvi i mržnji. On će meni čitati lekciju šta je Crkva, on će pomi-
vanđelje je samo onda kada je u
službi vladajuće partije“.
(Vladika Atanasije, 12. marta 1992)
„Magistar Dragan Dragojlović
je ponovo izabran za ministra vera u Vladi Srbije i ja mu na tome srdačno čestitam... on valjano i savesno obavlja ovaj posao i predstavlja ličnost koju i Crkva i država smatraju najprikladnijom za tu delikatnu i odgovornu dužnost“ ; (Vladika Irinej, NIN, 19. februar 1993)
YUDIN
| DINAR HR.DINAR 12.31 SL.TOLAR 153.18 MAK. DENAR 6.51
IPI OTR IO IT: |
Cokule
Takovska 10
Dragan Nikhitović
Krajem šezdesetih na zajedničkim partijskim sastancima u „Borbi“ često se žestoko polemisalo o uređivanju lista. U kritikama su prednjačili istaknuti novinari Bogdan Pešić, Jaša Davičo, Ljuba Veljković i Milan Kovačević, a ja sam ih, kao najmlađi, podržavao koliko sam mogao. Tako se jednom govorilo da „Borba“ ne treba da objavljuje takoreći, kompletne stenografske beleške iz Skupštine, već da mora da izdvoji samo ono 510 је čitaocima interesantno.
Kao dokaz Bogdan Pešić je jednom prilikom, istakao naslovnu stranu Večernjih novosti na kojoj je iznad zaglavlja ogromnim slovima pisalo „STIGAO PASU!LTJ!“, a doie, mnogo neupadljivije, „Kardelj. podneo ekspoze“. Reakcija je bila burna, neki su se zgražavali, a poneki su sa gnušanjem okretali glavu. Šta ćete, takva su vremena bila.
Međutim i u toj atmosferi moglo je da se kaže:
— Nemojmo čitaoce ciglom od propagande udarati po glavi — pokušajmo da to bude aspirin, tako da umesto bola osete olakšanje. -
__— Zašto su se omladinski listovi, koji su najčešće besplatno deljeni, uglavnom bacali neotvoreni a sada se „Mladost“ prodaje po kioscima, i ima tiraž od oko 100.000 primeraka. Da li to znači da je CK omladine odustao od politike ili svoje ideje plasira na moderniji način?
____Ne nalazeći odbranu od takvih argumenata jedan izveštač iz Skupštune je gotovo u očajanju uzviknuo:
i i Mi ne proizvodimo coku-
e!
da ni „Petar Velebit" više ne proizvodi poluoklopne cipele već šimike.
Te rasprave bile su jedna od uzroka što sam 1961. godine iz „Borbe“ prešao u TV Beograd.
Prisećam se tih događaja od pre tri decenije dok iz Takovske 10 idem prema „Borbi“.
Sve mi se čini da opet čujem:
— Mi ne proizvodimo cokuје! Dokle, zaboga!
МАО 0.15 1.89 |
23.54 |
sıT 0.008 0.080
0.042
HRD 0.08
12.45 5
Na to je odmah došla replika ·
прим ти
па ан