Борба, 07. 06. 1993., стр. 21

ВОКВА PONEDELJAK 7. 6. 1993:

Slobodan Kostic

Parlament je ogledalo političke vlasti. Jezička nekultura sa-

PROF. DR RANKO BUGARSKI O (NE}KULTURI POLITIČKOG GOVORA

mo je jedan od vidljivih pokazatelja opšteg nivoa mnogih dičnih izabranika naroda, kaže nam Ranko Bugatski, profesor anglistike i opšte lingvistike na pitahje o ulozi parlamenta u širenju netolerancije, koja se manifestuju verbalnim ispadima, javnim uvredama, optužbama pa i fizičkim

obračunima.

Javne uvrede i optužbe kod nas

mogu biti povod za krivično gonjenje samo u zavisnosti od „podobnosti“ onoga ko ih izriče i onoga kome su upućene. Tako i neki naši viđeniji parlamentarci mogu sebi da dozvole skanda-

lozne ispade, znajući da za njih

neće odgovarati smatra Bugarski. х

BORBA: Kakva je razlika u upotrebi termina izdaja, strani plaćenik..., između vlasti i opozicije?

RANKO BUGARSKNI: — Zavisi od toga šta smatrate opozicijom. Glavni liferanti opakih izraza i etiketa koje navodite upravo su vođe nekih formalno opozicionih stranaka, koje u stvarnosti čine deo vladajućeg bloka. Za istinsku opoziciju, naročito onu autentično građanske orijentacije, kod nas inače potpuno marginalizovanu, to se nikako ne bi moglo reći. ; B: Da li je rat na prostorima bivše Jugoslavije najpre pripreman na jezičkom planu?

R.B.: — Da, uz napomenu da to samo po sebi i nije neka novost. I ranije je bilo ratova koji su pripremani verbalno, kroz identifikaciju a potom i satanizaciju neprijatelja, kako bi se pribavilo opravdanje za njegovo vojničko uništenje. Ovo se može izvesti jedino jezičkim sredstvima. Rat na prostorima bivše Jugoslavije, kao-i ubistvena jezička agresija koja mu je prethodila i koja ga i dalje prati, možda se od uporedivih primera razlikuju samo u stepenu histerije i brutalnosti, te zloupotrebe medija — naročito televizije. Tu je neku ulogu, verovatno, odigrala i činjenica da ovo nije okršaj između dve strane nego policentrično ratno razaranje, kome je više učesnika moglo da pruži i svoj osobeni verbalni doprinos.

B: Da li stoga, u osnoDi sukoba prevashodno leži nemogućnost komunikacije u hermeneutičkom značenju razumevanja „drugog“?

R. B.: — Ne bih rekao. Neće biti da |e po sredi nemogućnost komunikacije na prostoru naseljenim narodima toliko bliskim is-

torijski, etnički, kulturno i jezički. Mislim da je do rata prevashodno dovela tvrdoglava isključivost političkih (a delom i nacionalnih) elita po bivšim jugoslovenskim republikama, udružena sa nemoći i dezorijentacijom kolektivnog šefa države i komandnog kadra JNA. Svako je insistirao na što bržem i potpunijem ostvarivanju svojih ciljeva, i oružje je potegnuto mnogo pre nego što su iscrpene mogućnosti dogovora i kompromisa. Prema tome, problem nije bio u nemogućnosti komunikacije, nego u nepostojanju želje za njom.

B: Nije li jezih ovde izgubio izDOrnu funkciju saopštavanja I postao sredstvo za namensko formirahje tuđeg mišljenja? ·

R. B.: Upravo tako. Besprimerna propaganda putem najmoćnijih državnih medija u centrima doskorašnje Jugoslavije daleko je, u svojim osnovnim intencijama, od saopštavanja bilo čega, a naročito istine o sopstvenoj ili tuđoj situaciji. Njen cilj je temeljito ispiranje mozga sopstvenoj publici, kako bi politička vlast njome lakše manipulisala. Zanimljivo je, međutim, da ovakva propaganda može da se otme

-· kontroli i postane kontrapro- ~

duktivna sa stanovišta samih njenih podstrekača, što pokazuje skorašnji događaji počev od Bijeljine i Pala. Naši političari, izgleda, još nisu spoznali prirodu i moć modernih medija. ~

B: Ko su promoteri „nove semantiКе“ Кој! ободасији ројторе петоgućim značenjima, o „oslobađanja gradova“ i slično?

R. B.: — Ima ih mnogo. Tu su nadobudni političari u civilu i sa epoletama, novokomponovani nacionalni lideri, estradni intelektualci ı umetnici sumnjivog razbora, rustikalni proroci i nadripesnici, sveštenici kojima „kalašnjikov“ bolje pristaje od mantije, provincijski „ratni izveštači“ koji svoje govorne mane i sukobe sa gramatikom i logikom pokrivaju maksimalnom pojmovnom i izražajnom agresivnošću, režimski komentatori,

TREBINJE, JOVANU DUČIĆU

Uzdarje pjesniku

Trebinje. — Otkrivanjem spomen-biste i manifestacijama pod zajedničkim nazivom „Du-

čiću u čast“, u subotu je u Trebi- .

nju obilježeno pola vijeka od smrti Jovana Dučića, velikog srpskog pjesnika i diplomate.

— Kraj Rosandićevog Мјероša, koga je Dučić odavno darovao svome voljenom gradu, Trebinje je, evo, u ratu, uzvratilo uzdarjem — bronzanim Dučićem Rista Stijovića, istakao je Rajko Petrov Nogo, otkrivajući spomen ploču. -

Svoje obraćanje pred više hiljada građana Trebinja-i Hercegovine, Rajko Petrov Nogo završio je riječima: „рок 12 дајеkog Libertvila, iz Amerike, u slobodarsku i slobodnu Hercegovi-

nu ne prenesemo i posmrtne 05- ·

tatke Dučićeve, dok mu gore na Crkvini ne zapalimo svijeću zadušnicu, neka se do mile volje

napriča*i Vladika i Knez pjesnika. I neka nas zaklone i obrane od'svakojega zla ı nenavisti“.

Obraćajući se skupu, gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević je rekao. da najveći dio „onoga što najljepše Trebinje ima“, treba da zahvali svom pjesniku Jovanu Dučiću.

U ime grada Beograda skupu u Trebinju obratio se i Mitar Mihić, sekretar za kulturu Skupštine grada Beograda. ~

Svečanosti povodom obilježavanja 50. godišnjice smrti Jovana Dučića, nastavljene su u Trebinju otvaranjem izložbe iz ostavštine ovog pjesnika, a na književnoj večeri pod nazivom „Uzdarje pjesniku“, učestvovali su Momo Kapor, Gojko Đogo, Rajko Petrov Mogo, Radomir Uljarević, Vojislav Vulanović i dru-

gi. Tanjug -

FOTO: M. ĆALIĆ

i mnogi drugi. Otprilike, sve ono što već dve godine nepodnošljivo zagušuje sve kanale državnih medija. Pa ko, onda, može još da se čudi izluđdenom i preplašenom polupismenom narodu, spremnom da „oslobađa“ sve živo i mrtvo?

В: О сети дороп ропорпо огасаnje mitskog jezika u svakodnevicu (setimo se samo pisma sa poslednje sednice Republike Srpske), gde se koriste termini bliski epshoj poeziji? R. B.: — U jednoj ravni, to svakako govori o kolektivnoj duhovnoj retardaciji, o primitivnom stanju svesti kako proizvođača tako i potrošača Ovog novog i lažnog mitskog jezika, koji kompromituje i izvogne vrednosti deseteračko-guslarske tradicije koju trapavo pokušava da obnovi. Rezultat je, dakako, čista groteska. Ali, ovakav jezik ne bi ipak smeo nikoga ozbiljnog da zavara, jer se njime nastoje prikriti bitno drukčije preokupacije ı akcije. Naime, iz istih usta slušamo kako će biti bombardovani London i Njujork, kao i civilno stanovništvo u susednim držaavma, te kako je sada pravi čas da se oslobode srpske zemlje sve do Beča, uključujući i stari srpski grad Trst. Za nebeske ratnike pravoslavnog i svetosavskog opredeljenja, za naslednike cara Lazara i nastavljače Kosovskog boja to su, složićete se, prilično ovozemaljski i ovovremeni ciljevi. Hoće li, onda, prava svrha epskog diskursa biti da sakrije činjenicu da rat u Bosni ı Hercegovini ne može da prestane jer to rie dopuštaju njegovi gospodari, oni koji „natrag ne mogu“, te da je, naprotiv, veoma poželjno njegovo širenje? A, odista, nije teško pogoditi zašto je ratnim karijeristima i profiterima svih vrsta i kalibara, pred optužbom za ratne zločine, bolje u ratu nego što će im ikada biti u miru.

Dan „Мебдипакоднпе politike“

Beograd. — Skupom u Međunarodnom pres-centru danas će, s početkom u 12.30 prigodno biti obeležena 43. godišnjica od izlaska prvog broja časopisa „Međunarodna politika“ i, istovremeno, predstavljen najnoviji, specijalni broj „Međunarodne politike“ čija je tema „Balkan posle hladnog rata“.

Skup će pozdraviti Vladislav Jovanović, potpredsednik Vlade SR Jugoslavije i savezni ministar za inostrane poslove, a o specijalnom broju „Međunarodne politike” i trenutku u kojem зе озеtila potreba za izborom baš ovakve teme govoriće direktor i glavni i odgovorni urednik ovog časopisa, dr Ranko Petković.

U „I

Jugoslovenski paviljon na ovopodišnjem Venecijanskom bijenalu ipak, kako se mislilo, neće ostati zatvoren. Jedan od „očeva“ Bijenala, Akile Bonito Oliva, kustos Sekcije za vizuelne umetnosti ovogodišnje smotre u YU-

-paviljonu organizuje „Mašinu”

mira“. To je izložba grupe vrlo poznatih autora posvećena toliko potrebnom miru u svetu.

Uprkos ovdašnjem газши, eks-Jugoslovena će na Bijenalu biti više nego dok je YU-paviljon funkcionisao normalno. Samostalnu Sloveniju čiju je ekipu formirala Zdenka Badovinac, VD direktora Galerije moderne umetnosti u Ljubljani — predstavljaju i ovde dobro znana grupa IRVIN i manje poznata na ovim terenima Marijetica Potrč, koja živi i radi u Americi.

Igor Zidić je odabrao za hrvatske predstavnike Milivoja Bjelića i Ivu Dekovića, koji žive i rade u Nemačkoj, i ovoj sredini dobro poznatog Željka Kipkea.

Direktor. Muzeja moderne umetnosti Makedonije Zoran Petrovski je odabrao za Vcneciju Petra Nikolovskog i Gligora Stefanova.

Kao ko-komesar izložbe „Koegzistencija umetnosti“, koju realizuje Muzej moderne umetnosti iz Beča Biljana Tomić, urednik likovnog programa Studentskog kulturnog centra, za yu-predstavnika odabrala je Mirjanu Đorđević.

— Za razliku od uobičajenog „recepta“ po kojem kultura Za-

UDČI OTVARANJA VENECIJANSKOG BIJENALA | Eks-Jugosi - e 151

омет

pada funkcioniše reagujući na umetnost istočnih zemalja — reagujući na političku, disidentsku i opozicionu umetnost, ovde je reć isključivo o jednoj individualnoj, kritičkoj i umetničkoj prezentaciji, kaže Biljana Tomić.

Izložba „Koegzistencija umetnosti” je posvećena umetnosti Srednje Evrope, pa u nju ulazimo kao srednjeevropska zemlja, a kako izložbu realizuje Muzej iz Beča, naš umetnik na Bijenale ulazi mimo sankcija. Međutim, ı u ovom će se projektu opet okupiti nekoliko izlagača — eks-jugovića: Dubravka „Rakoci (Hrvatska), Braco Dimitrijević (BiH), Marina Avramović (Crna Gora) i Marijetica Potrč (Slovenija), Mirjana Đorđević (Srbija).

Venecijanski bijenale Кој ovogodišnjom smotrom beleži stoti rođendan, zbog ekonomske situacije ipak ostaje bez najavljene — centralne izložbe „Vetrovi umetnosti“. Taj izuzetan projekat je trebalo da poredi domete. umetnosti s kraja 19. i 20. veka...

Umesto „Vetrova umetnosti“, u prvi plan izbija izložba „Kardinalne tačke“. To je izložba manjeg obima koja se osvrće na geografske tačke sever — jug, istok — zapad (i po toj logici toplo — hladno, svetlo — tamno...). Tema Venecijanskog bijenala je, dakle, nova vizija internacionalizma, nomadizam u kulturi, prožimanje različitih kultura bez obzira na nacionalno opredeljenje... Savo Popović

OPERSKE PREMIJERE

Sterija novog zvuli

Branka Radović

„Pokondirena tikva “ Mihovila Logara ha završetku 0DOgOdišnjeg Sterijinog pozorja u Nopom Sadu, u zdanju Srpshog

narodnog pozorišta

Naša najbolja komična opera ponovo je postavljena tamo gde najviše pripada — па sceni Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu! Nestor našeg muzike, kompozitor Mihovil Logar (1902) čekao je na taj trenutak pune četiri decenije. „Osećam radost, ali i gorčinu, jedva čekam da dođem u Novi Sad i da se poklonim publici“, izjavio je kompozitor neposredno pred postavljanje dela. Naime, tokom 1954. godine kada je delo pisao, Logar je dao saglasnost za postavljanje opere u Novom Sadu, do čega tada nije došlo. Međutim, premijera je održana 1956. na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu (sa legendarnom Milicom Miladinović u ulozi Feme) i u novoj postavci — 1973. Ovo je „treći život“ Logareve „Pokondirene tikve“. 3

Novom režijom (Bogdan Ruškuc) delo je nesumnjivo približeno današnjem gledaocu, ali je umetanjem brojnih govorenih delova, takoreći dobijena nova forma (zingšpila!). Tako gluma nosilaca glavnih uloga dobija na značaju koliko i samo pevanje.

Ukupan izvođački domet bio je ,

na visokom, i još je važnije, na veoma ujednačenom nivou. Kreacija nosioca predstave Olgice Milošević (Fema), njena izvrsna gluma, · pokretljivost na Scenl, komičnost pojave i zavidna VOkalna interpretacija, dali su glavni pečat predstavi. "Медиtim, njene mlade koleginice, početnice u ovome poslu, pred-

stavljale su onaj šarmantni, neobuzdani deo bez koga predstava ne bi bila dinamična, vedra, pomalo raspojasana (u duhu našeg а пе Згемјпор угетепа!). Dunja Simić (Evica) izvanredno se snašla u teškoj ulozi i uverila nas u svoje znatne scenske potencijale, Sanja Kerkez (Anđica, služavka) već gradi karijeru sjajne subrete i galeriji takvih likova dodala je i ovaj.

U muškom delu ansambla zadivljen smo ostalim ukupnim utiskom koji je ostvario tenor Slavoljub Kocić (Vasilije), kao i nastupima Miodraga Milanovića, sadašnjeg direktora Opere (u ulozi filozofa), Branislava Vukasovića (šegrt Žan) i Svetozara Drakulića (Femin brat Mitar). Skladnost pevačkog ansambla čini najbolji deo predstave.

Poseban udeo dirigenta Angela Šureva, koji je „uskočio“ u predstavu, ne može se merit. Njegovo iskustvo, znanje 1 IZvanredno snalaženje, omogućili su da se predstava uopšte održi. Uspela scenografija (Mileta Leskovac) i izvanredno funkcionalni kostimi (Jasna Badnjarević) bili su duhoviti sami po sebi, a kretnje na sceni (scenski pokret: Ferid Karajica) izazivale su smeh u publici. „Nadkreacija“ Logara, adaptacija i samog libreta (Hugo. Klajn) i forme opere nisu suštinski izmenili muzičke komponente dela su stvorili sasvim novu predstavu.