Борба, 07. 06. 1993., стр. 8

~

BORBA PONEDELJAK 7. 6. 1993.

VLADIKA ŠABAČKO-VALJEVSKI GOSPODIN LAVRENTIJE

— Sbeti arhijerejski sabor nije ni očehipao da će njegoDe odluke uticati na šire narodne mase, a pogotovo da će dopreti do ušiju onih na koje se odnose. Arhijereji su oDo doneli radi istorije. Želeli su da iznesu svoj stap prema sadašnjim zbivanjima u srpskom narodu, hako nas buduća po-

којепја пе bi osudila zbog ćutanja. Znamo mi da će naša, ројирекоопип атегтот ободајепа 1 озакасепа разтра,

pre розјизан опе koji joj nade materijalnu nego one Кој

nude duhovnu pomoć. A crkva, osim jepanđeljeske utehe,

nema šta drugo da ponudi — kaže povodom saopštenja Svetog arhijerejskog sabora SPC u razgovoru za „Borbu“ novoizabrani član Sinoda, vladika šabačko-valjeoski gos-

podin Lavrentije.

Vladika Lavrentije, svetovno ime Živko Trifunović je rođen u Bogoštici kod Krupnja na Dan Svetog Save, 27. januara 1935. Osnovnu školu završio je u svom rodnom mestu, dva razreda gimnazije u Loznici, a bogosloviju i teologiju u Beogradu. Bio je jedno vreme ekonom Bogoslovije Sveti Sava u Beogradu i duhovnik crkve Ružica na Kalemegdanu. Od 1961. do 1964. paroh je na Kupresu, pa nastavnik bogoslovije u manastiru Krka. Maja 1967. izabran je za vikarnog episkopa (pomoć patrijarhu u poslovima arhiepiskopije beogradsko-karlovačke). Marta 1969. postavljen je za episkopa zapadnoevropskog i australijskog uključujući ı Novi Zeland. Ovu dužnost je obavljao četiri godine. Od 1973. posvećuje se samo vernicima srpske crkve•u Zapadnoj Evropi. Tu dužnost je obavljao sve do 1989. godine, kad je premešten za episkopa gde se i sada nalazi. Na nedavnom Svetom arhijerejskom saboru izabran je za člana sinoda 5РС. 5

BORBR: Vaše Preosveštenstvo, kakDa bi po Vama trebalo da bude uloga crkve u odsudnim vremehnima za srpshi narod, kad je on okružen spolja i ohužen iznutra.

VLADIKA LAVRENTIJE: Опакуа kakva je bila u zlatno doba srpske istorije, u vreme Nemanjića. Tada su država i crkva bili telo i duša srpskog naroda. Me-

đu njima je bila savršena hat-.

monija. One su kao dva vola u jarmu, podjednako teglile narodne brige. Nije bilo pretenzija oko prevlasti, iako su u tadašnjoj Evropi vođeni krvavi ratovi između crkve i države oko prvenstva. Ovaj sklad između države i crkve kod Srba zasnovan je na nacionalnim i pravoslavnim (jevanđelskim) principima koje je Sveti Sava upečatio u naše nacionalno biće.

Šarene obmane Evrope

Ovakva harmonija trajala je sve

do novijeg vremena — sve dotle dok država nije usvojila ateizam za svoju zvaničnu religiju, a crkva odgurnula kao nešto što koči napredak društva. Koreni toga su mnogo dublji i stariji, te ne treba za to kriviti samo našu generaciju. Naime, odvajkada su Srbima svetlost i toplina dolazili samo s juga, a hladnoća i led sa severa ı zapada. Srpski mladići koji su se krajem prošlog i početkom ovog veka školovali na Zapadu, zarazili su se tamo bacilom materijalizma. Po povratku u otadžbinu, inficirali su time veliki deo naše nacije. Pod uticajem tog hladnog vetra počela je da hladni toplina srpske duše. Mnoge lepe osobine i vrline našeg čoveka kojima su se divili Gete, Lamartin, Napoleon i svi veliki umovi i

nuli su kao što vene rar

šabačko-valjevskog,

voće i cveće pred naletom iznenadnog mraza. Kakve su posledice toga — vidimo i osećamo. Počeli smo da se stidimo onog čime su se naši preci ponosili da to zaboravljamo, a da se pružamo za šarenim obmanama Evrope. Time smo svoje izgubili, a Evropu nismo dostigli, te smo se našli kao čardak ni na nebu ni na zemlji.

B.: Neke društvene, pre svega političke snage, zameraju saboru i crhvi da se „otvoreno mešaju u politihu“? V. L.: Srpska crkva ne može biti ravnodušna prema sudbini svoje dece. A pojam vernika i državljanina kod nas nije, čini nam se, još dobro razrešen. Da li sam ja, na primer, kao vladika i član crkve, i svoje države, ili sam odvojen od države. Statistika pokazuje da je preko 70 odsto Srba verujućih, oni su u isto vreme ı članovi svoje državotvorne zajednice — svoje otadžbine. Ko njih može razdvojiti?

Zajednička briga crkve i drzave

Ovde bi trebalo samo razdvojiti kompetencije države i ulogu crkve, ali, oni moraju zajednički da brinu o svojim članovima koji su zajednički, a i problemi su zajednički. Zbog: toga je greška potcenjivati ulogu crkve u razvolu društva. Verovali ili ne, na-

rod ideološki više pripada crkvi nego ma kome drugome, iz ovih razloga crkva ne može da bude ravnodušna i bila bi srećna kada bi našla zajednički jezik sa svima ostalima koji su zaduženi da brinu narodne brige. e

B.: Kako gledate na problem uuvođenja veronauke u škole?

V.L Veronauka je veoma važan faktor u kreiranju ličnosti svake osobe. Roditelji pune stomak detetu, škola glavu, a srce ostaje

„prazno. Srce je izvor osećanja.

Tome se danas posvećuje malo pažnje. Taj nedostatak je nekada

nadoknađivala crkva, kroz versku nastavu. To bi se postiglo i sada međutim, ima jedan problem — zbog ograničenosti rada od strane vladajućeg sistema, crkva nije mogla da pripremi predavača veronauke.

Prema tome ako bi država i

danas odobrila uvođenje veronauke u škole, bilo kao dobrovoljnog ili obaveznog predmeta crkva ne bi bila u mogućnosti da ovo odmah na početku зргоуеde u delo. Na Teološkom fakultetu Srpske crkve u Beogradu osnovan je institut za ove svrhe i nadamo se da će uskoro crkva na taj način pripremati kadrove. Odziv kandidata je veoma veliki. B. Veliki ste poštovalac Svetog vlaатће Nikolaja. Za vreme epishopovahja u Zapadnoj Evropi, izdali ste i njegova sabrana dela u 12 knjiga. Hoćete li nam nešto reći o značaju duhovnog nasleđa vladihe Nikolaja? — Nikolaj Velimirović je najueći još nedovoljno otkriven i proučen, duhovni majdan srpskog naroda. Drugi svetski rat — Каа је Nikolaj bio na vrhuncu suvog stuaranja, onemogućio je čitaocima pristup opom duhovnom gorostasu, filozofu, hnjižeoniku i duhovnihu. Njegovu veličinu sagledaće ı o njoj dati pravičan sud tek buduća pokolenja. Ostaje činjenica даје Nikolaj po rečima kantarberijskog arhijepiskopa Fišera, 1935. godine „najveća crkvena ličnost našeg Dremena“. RAZREŠENJE DOBRICE ĆOSIĆA

Vrafife diplome

Prošao је ponoćni cirkus, ponoćna farsa, na godišnjicu sankcija. „Svečano“ je obeležena ova godišnjica, podnoseći joj na žrtvenik „celog“ predsednika Republike. Verovatno, tako treba, kad je bal, nek je bal.

No ne želim da ulazim u motive i opravdanost ovoga razrešenja. Dobrica Ćosić је najviše kriv što je tako neslavno završio političku karijeru.

U ovom „cirkusu“ najviše me zabrinula budućnost sledbenika Justicije. Zar je moguće da su i · pravnici podigli ruku za razrešenje predsednika Republike, (Justicija bi im je sigurno odsekla svojim mačem), kada se radilo o 180 изтаупо-ргаупот postup-

u;

Verujem, da bi student druge godine pravnog fakulteta uočio, makar tri procesno pravna propusta: 1. Ne može se odgovarati za povredu Ustava ili zakona u nače-

denih odredbi. Na-ovo su ukazivali neki pravnici, pa čak i neki laici za pravne nauke, ali su to zaboravili poslanici-pravnici koJi su digli ruke za razrešenje.

2. U članu 23 Zakona o izboTu i razrešenju predsednika Republike doslovno stoji: „Kad Sa-

predsednik Republike povredio Ustav Savezne Republike Jugoslavije pokreće postupak za njegovo razrešenje“.

Zar gospodo pravnici I laici nije Jasno da Saveznu skupštinu čine dva doma 1 da nije utvrđena povreda dok to ne utvrde oba doma Savezne skupštine. Prevremeno pokretanje postupka (makar i Jedan minut) je nezakonito, pa su se stekli uslovi i za vaše razrešenje, jer ste | vi povredili zakon.

da čovek pre osude mora biti saslušan, odnosno da mu se mora pružiti mogućnost da se brani. Ovo pravilo važi čak i za Sit-

ne prekršaje, a vi niste pružili ·

mogućnost čoveku da se brani u

„Postupku utvrđivanja povrede Ustava. Kakav pravni skandal! Ovo će se verovatno naći, Jednog dana, u udžbeniku istorije države i prava.

Ne ulazeći dalje u pravne začČkoljice, ova tri razloga su dovoljna, gospodo pravnici-poslanic! koji ste digli ruku za razreзепје, da zamolite dodatnu edukaciju od nekog pravnog fakulteta. Nikola Radulović Beograd

POSLANIČKI CIRKUS Ко 5е kome smeje

Kada sam u novinama pročitao kolike su plate (sa svim onim ostalim dodacima 1 beneficijama) naših republičkih i SaveZnih poslanika, začudio sam' se, rastužio ı uvredio — 1! u svoje ime i u ime svih kolega u društvenim institucijama. T odmah da pojasnim: nisam se Ja гасиdio, rastužio i uvredio samom

lu; već za povredu fačno nave-

vezna skupština utvrdi da je |

3. Prvo slovo pravne azbuke je,

visinom plate, s obzirom na platežnu moć naše nacionalne Valute, nego na relativni odnos te visine I visine plate, na primer: profesora univerziteta, naučnih 1 stručnih savetnika, lekara specijalista i primarijusa, bibliotekara, kustosa, arhivista, nastavnog osoblja po školama, itd. Te razlike su po dva i po, i po tri i po, i po više puta veće u korist poslanika.

Istini za volju, da nema tv— prenosa sa skupštinskih zasedanja, da se sve zbiva iza zatvorenih tapaciranih vrata (kao što je to ranije bio slučaj), taj iznos ne bi „padao u Oči“, jeF bismo računali da su ti naši izabranici pravi odabranici, reprezentativci, sjajni stručnjaci, mudri, odgovorni i dobronamerni ljudi. A ovako!...

Neki od poslanika mirne savesti uzimaju sve svoje novčane prinadležnosti ı — ne trude se čak ni da uđu u salu za sednice (prijatnije im je i primerenije da sede u skupštinskim restoranima ili da „dživdžane“ po uglovima hodnika i po gelenderima stepeništa), ne mareći da li će biti kvoruma ili, bolje reći, priželjkuju da ga i ne bude — da bi se sednica nastavila sutradan, prekosutra (slede im dnevnice). Drugi, opet, udostoje svojim prisustvom te naše najviše forume I — Čute li ćute, jer su već isKusili (ili primili savete iskusnih) da је u сшапји sigurnost Ш петаju, niti znaju, niti mogu šta да kažu. Ruku na srce, to bi ponajmanje trebalo da nas pogađa, Jer se na tim sednicama ı onako — i najčešće! — debatuje o nebitnim pitanjima. Ona bitna, goruća i sudbonosna nikako da dođu na red. - |

Međutim, neki poslanici! znaји — možda samo to I znaju! —

da podignu dva prsta za Onu stvar za koju im je pre sednice ili u pauzi naloženo, odnosno da naizgled ravnodušno izglasaju ili prkosno preglasaju... A posle svakog tog i takvog iIzplasavanja i preglasavanja ja imam imaginativnu ViZIJU kao Iz nekog fantasmagoričnog filma: da im na te podignute prste neko za to zadužen stavlja zlatno prstenje, od onoliko karata koliko Je teško ono što se izglasava ili preglasava. Ta moja fantazmagorija i nije toliko daleko od realnog sveta, uzme li se u obzir visina poslaničke plate i sve one „slasti i masti“ koji uz nju Idu.

Tu su Još i oni estradni—poslanici—veselnici koji na sedniсата nesuvislo zasmejavaju tv—Auditorijum, ozdravljujući naciju (danas je malo smeha, pa je svaka vrsta dobro došla). U stvari, po tom Osnovu, jedino oni i zaslužuju onaj lični dohodak koji primaju, jer skoro u

| зит zemljama umetnički cirku-

saneri platežno se porede sa пајboljim stručnjacima ı uglednicima uopšte. Ali, ove naše poslanike je lako dovesti u vezu sa cirkusanerima, ali ne ı sa umet- · nošću i umetnicima. I ima tu Još Jedna drastično upadljiva razlika, a ona se sastoji u tome Što se u Svim drugim zemljama narod od srca smeje cirkusanerima, a

kod nas cirkusaneri—- poslanici smeju narodu koji ih je izabrao.

Bleksandar PEJOVIĆ, Beograd.

ареафни сан

IR AI O AI

A Sva A Narodi