Борба, 07. 06. 1993., стр. 9
пита
ВОКВА PONEDELJAK 7. 6. 1993.
ZAŠTO VRHOVNI SAVET ODBRANE TRAŽI REBALANS BUDŽETA
Oruzje prt
Dara Vućinic, Borislav Soleša
~»
Vrhovni savjet odbrane je svojim saopštenjem за sjednice koja je održana u srijedu, 2. juna, pod predsjedavanjem „iznenadnog“ predsednika Jugoslavije dr Miloša Radulovića, donekle neočekivano otvorio pitanje prevrednovanja Dojhog dijela saveznog budžeta. Na kraju kRrathog saopštenja sa ove sjednice stoji jedna oštra rečenica: „Ocenjujući značaj ovih pitanja budžeta za borbenu gotovost Vojske Jugoslavije, Vrhovni savet odbrane zaključio je da nadležni državni organi u pripremi rebalansa saveznog budžeta, kao prioritetno obezbede sredstva koja su u neposrednoj funkciji obezeđenja potpunog nivoa borbene gotovosti Vojske Jugoslavi-
Је“.
Bez obzira što su možda trenutni politički interesi naveli vrhovni savjet odbrane da se pozabavi vojnim dijelom novca iz državne blagajne, a to je čitavih 70 procenata ukupnog jugo-budžeta stvar je izuzetno zanimljiva i dramatična. >
Prosječnom Jugoslovenu koji prima platu od 30 maraka treba objasniti po čemu od 50.600 milijardi dinara saveznog budžeta čak 38 hiljada milijardi dinara budžeta odlazi za vojne stvari. O čemu se u vezi sa vojnim budžetom radi? Nekih se stvari treba možda i prisjetiti.
Kad su početkom osamdesetih Slovenci javno izrazili mišljenje da je naša Armija preskupa, bez obzira što slovi za sedmu ili osmu vojnu silu u Evropi, da ima u njoj puno neracionalnog rasipanja novca i kad je tamošnja omladinska štampa upitala ko plaća gradnju i opremu luksuzne vile admirala Mamule, u većini ostalih krajeva (još jedinstvene) Jugoslavije, a pogotovu u odlučujućim saveznim organima vlasti to je ocijenjeno kao „neprimjeren napad na JNA“.
Desetak godina kasnije, tačnije u aprilu 1992. u Skupštini Srbije (da pomenemo samo jedan od brojnih primjera) dio poslanika je otvoreno tražio da se utrošak para koje se izdvajaju za vojsku stavi pod kontrolu Vlade Srbije. Da u njene finansijske institucije zaviri finansijska policija. Čule su se tvrdnje, koje ni danas nisu baš rijetke, da su zloupotrebe godinama i decenijama bile i velike ı masovne.
Tradicionalno armijskih stručnjaka prilikom zahtjeva za izdvalanjem novca u vojnu blagajnu kako je to nužno prije svega zbog modernizacije usavršavanja oficira i vojnika u vojnim vještinama, ponovljeno svake godine, bilo je, čini se, na
— Glavni cilj stvaranja „zona bezbednosti“ je da prestane ubijanje ljudi i da prestanu sukobi. Međutim, međunarodna zajednica mora imati u vidu da je potrebno, na dugi rok, investirati u ove enklave, jer ljudi ne mogu živjeti od zraka, kaže za „Borbu“ Lindal Saks, portparol beogradske kancelarije UNHCR, odgovarajući na pitanje kako gleda na optužbe da su „zone bezbednosti“ u BiH rezervati za Musliтапе u kojima nemaju budućnosti. — Vojno osiguranje civila u muslimanskim zaštićenim епklavama je dobar početak, ali nije dovoljno, nakon toga, samo nahraniti ljude i misliti da je time njihov problem riješen. U Srebrenici, na primjer, nema kuće koja nije oštećena. Sada to i nije velik problem, ali zimi je strašno. Sve te kuće treba obno-
poprilično klimavim nogama. To najbolje svjedoči, pored ostalog, i nepobitna činjenica da su mnogi oficiri поре tipove oružja prvi put vidjeli kad je izbio rat 1991. godine, kad je trebalo komandovati vojnicima koji njime rukuju.
Ako je to sve tako bilo dok je država Jugoslavija bila i veća i bogatija, onda nije čudo što je Vojska (ostatka) Jugoslavije, sa u dobroj mjeri naslijeđenim načinom rada i ponašanja, danas finansijski u većoj neizvjesnosti nego ikad ranije. Da li se za nju, s obzirom na raspoloživa sredstva privrede i društva, odvaja malo ili mnogo novca na takvu procjenu novinski komentator sigurno ne može pretendovati. No, zato, možda nije na odmet
pogledati, koliko za svoje vojske .
troše prema podacima iz javnih publikacija druge zemlje, i šta se za njih smatra normalnim, bar
::
Skupa oprema: Sa jednog vojnog poligona
Godine 1988. na primer, Jugoslavija je za svoju JNA izdvojila 2,4 milijarde dolara. Italija pak 17, a Japan čak 30 milijardi dolara. S jedne strane, dakle, Italija je za vojsku izdvojila sedam i po, a Japan i preko 12 puta veću sumu nego naša zemlja. Međutim, sa druge strane, za Italiju je to značilo svega 2,2, za Japan tek jedan, a za Jugoslaviju čak 4,94 posto bruto nacionalnog proizvoda. Te iste godine Italija je za zdravstvo, recimo, izdvajala sedam posto nacional-
obrazloženje”
za mirnodopske uslove.
Računšce 8 realnost
Krajem marta u Saveznoj skupštini Je usvojen budžet Jugoslavije, u iznosu od 38.385 milijardi dinara (nešto iznad 800 miliona dolara po ondašnjem crnom kursu). Od toga je predviđeno za Vojsku Jugoslavije 70 odsto sredstava, a od toga opet, kako je naglašeno čak 84 posto „za čisto vojne svrhe, odnosno za resor odbrane“.
Čini se da je ta aposlutno nerealna s koje sad strane se gleda. Jedan tenk M—84 košta milion i 600 hiljada dolara, a jedan MIG—29 bar dvadesetak puta više. Vlada je, uz to predložila budžet uz plan da mjesečna stopa inflacije bude oko 40 odsto, a ona je već u martu bila tri puta veća. Rebalans budžeta je dakle svakako neminovan, ali iz kojih sredstava te (zarade) nije izvesno. —
Učešće u nacionalnom bružo proizvodu
Za 1992. godinu savezni budžet je izglasan na sumu od 320 (ondašnjih) milijardi dinara, od čega je u vojnu kasu usmjereno 245 milijardi. To je iznosilo oko 4,6 odsto nacionalnog proizvoda.
Zakonom iz 1979. je bilo predviđeno da vojna sredstva u ukupnom nacionalnom proizvodu učestvuju sa 6,7 posto. Te sodine realizovana su sa 5,09 procenata. Godine 1989. po Zakonu je učešće moglo da iznosi 5,2 procenta, a ostvareno je 4,6 posto, da bi na tom procentu
nog proizvoda, za obrazovanje -
ostala u zadnje tri godine.
PREDSTAVNICI UNHCR O BEZBEDNIM ZONAMA U BIH
viti. Osim toga ovim ljudima preti i ekološka katastrofa jer su prošle zime u nedostatku ogrijeva posijekli ogromne količine drveća u okolini Srebrenice, priča portparol! UNHCR.
Ono što je, pak po njenoj priči najstrašnije je problem s vodom. U Srebrenici trenutno Živi 50.000 ljudi bez vode i električne energije. Lindal Saks kaže kako je nemoguće u takvim uslovima držati pod kontrolom zarazne bolesti. Srebrenicom sc Širi svrab i vaši, a u poslednjem izveštaju UN, Butrosa Butrosa Galija navodi se da u gradu ima sve više nasilja, crne berze i sukoba među izbjeglicama. — Plašimo se da stanovništvo tamo jednsotavno više neće moći izdržati I da će na sve načine tražiti da pobjegnu, dodaje Saks.
Nakon skoro dva meseca zabrane UNHCR konvojima, od
strane bosanskih Srba da idu ka Žepi, kamioni s humanitarnom pomoći su ponovo krenuli ka ovoj istočnobosanskoj muslimanskoj enklavi. Kad sam prvi put došao u Žepu, moram priznati da sam očekivao da će biti strašnije. Mislio sam biće kao u Srebrenici, a tamo je užasno, nikad tako nešto nisam video, priča Bo Enemark Madsen, operativac u UNHCR, šef danskog konvoja. Madsen kaže da ljudi u Žepi nemaju odjeću ni obuću, ali da ipak ne umiru od gladi. Računajući izbjeglice u Zepi se trenutno nalazi oko 18.000 ljudi. Žive stiješnjeno po kućama, a mnogi su za vrijeme sukoba pobjepli u šume i živc još uvijek po špiljama.
Madsen kaže da sc tragovi borbi u Žepi vide na svakom koraku i da su mnoge kuće oštećene. Pogodena je i seoska džami-
pet posto, a za nauku tri procenta. Jugoslavija, pak, za zdravstvo tri posto, za obrazovanje 2,66, a za nauku svega 0,90 procenata.
Ili drugi podatak. Na 28. Kongresu KP Sovjetskog saveza, početkom jula 1990. godine tadašnji ministar spoljnih poslova SSSR-a Eduard Ševernadze je ustvrio da „trošeći četvrtinu budžeta za vojne potrebe mi smo uništili zemlju i osiromašili narod“. Jugoslavija je većinom, bar poslednjih godina za JNA trošila blizu polovinu ukupnih sredstava savezne kase, čemu treba dodati i vanbudžetske izdatke koji se do dolaska Ante Markovića za saveznog premijera nisu prikazivali kao dio saveznog budžeta. Je li naša vojska skupa ili jef-
tina to možda u sadašnjem mo-·
mentu nije najbitnije pitanje. Važnije je da li se raspoloživa sredsiva troše zaista za ono Što je ovoj zemlji · ovom narodu u cilju njihove odbrane i zaštite doista najpotrebnije. U tom smislu teoretski se nema šta prigovoriti riječima saveznog premijera dr Radoja Kontića, izgovorenim početkom aprila u saveznom parlamentu da „u uslovima blokade vojne prijetnje i rata u okruženju, sredstva za odbranu moraju biti primjerena opasnostima koje nam prijete“. Možda bi samo doista kompetentni stručnjaci morali i da kažu kolika i kakva ta „primjerenost“ treba i može da iznosi.
ja sa dvije tenkovske granate, ali nije teško oštećena. Poslije do„zvole prolaska konvojima humanitarne pomoći, šef danskog konvoja je već dva puta bio u Žepi i kaže da na putu sa srpskim vlastima nije imao VeEćih problema izuzev s jednim lokalnim komandantom „četničkog izgleda koji je bio izuzetno grub i neprijatan“.
Lindal Saks naglašava da UNHCR ima problema sa srpskim vlastima kad prevoze šatore za izbjeglice. — Srbi nam jednos-
IRANK X
ealer |
пи
| Authorised MODERNI BIRO | | Теј, 656-653, 656-158 |
Prema programu transformacije VJ koja bi se obavila do 1995. u 1993. godini predviđena je suma od 1.050 milijardi, u 1994. godini još 866 milijardi, i u završnoj 1995. godini još 347 milijardi dinara.
Jasno je da pomenute sume nisu konačne i da će biti prevrednovane, zapravo, znatno uvećane. Zakon predviđa da se taj novac iskoristi za 11 namjena: opremanje naoružanjem i opremom, izgradnju raznih objekata, uređenje nekih prostora, gradnju stanova, modifikaciju naoružanja, prestruktuiranje vojne industrije, naučno-istračivački rad, plaćanje vojnika po ugovoru, rješavanje problema oficira koji su došli iz otcjeplje- · nih republika, popunu rezervi i remont.
Oko 7.000 oficira sa porodicama i 2.000 samaca došli su iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine u Srbiju i Crnu Goru i to Vojska takođe rješava... Poznate su i ambicije na gradnji novih oružja, na primer modifi- · kacija raketa dometa preko hiljadu kilometara. Naravno da to košta.
Istovremeno vojna industrija Jugoslavije, koja je do rata zarađivala više nego čitava turistička privreda, nema načina da svoje avione, tenkove i drugo naoružanje prodaje. Sa tog tržišta Jugoviće istiskuju Šveđani, Talijani, Amerikanci, Rusi...
tavno ne dozvoljavaju da VvOZImo šatore jer je to, navodno dio vojne opreme. Međutim, kad smo nedavno šatore vozili Srbima u Sokolac nije bilo nikakvih problema sa srpskim vlastima. U muslimanskim enklavama će i dalje biti kritično sve dok ne dobijemo dozvolu za redovan prolaz, jer je dovoljno da nas nema tri dana, pa da lokalno stanovništvo uhvati panika. Oni bukvalno ovise o međunarodnoj humanitarnoj pomoći, podvlači Saks. Sofija Kordić