Борба, 14. 08. 1993., стр. 24

bin, pravoslavac Musliman, musliman Hrvat ili kako ko želi, ali će biti zabranjeno da mrzi, da ubija, da krade, da pljačka, siluje, žari i pali na bilo kojoj, a posebno na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi. Sve оуо što vam pišem upućuje na vjeru u budućnost, ali istovremeno znači i da nisam egoista, jer ne znači i moju budućnost. Veoma sam svjestan da sam trajno izgubio moj Beograd, moj Zagreb, moju Makarsku, Ohrid, Bled, Budvu... Međutim, duboko sam svjestan i uvjeren da nisam i nikada neću izgubiti moje prijatelje iz svih tih gradova. Nama se ovdje, kao što znate desilo sve što normalan čovjek ne bi poželio ni dušmaninu. Prvo smo opkoljeni, pa su nas onda počeli „daviti“ i natjerali nas da živimo život koji se ne može nazvati ljudskim. Vjerujem da će razumni ljudi, bez obzira na nacionalnu pripadnost, imati snage da i nas i vas spase ove kuge i ja u to više vjerujem nego u pomoć od Ujedinjenih nacija,

| SUBOTA-NEDELJA 14-15. AVGUST 1993. GODINE SVEDOĆANSTUA BORBA

di niz ekran. Za Uskrs su „Nadrealisti“ pronašli na pijaci nekog Malog Panča koji je prodavao farbana jaja u prahu. Pitanje: kako se tucati takvim jajima, ostalo je bez odgovora. Nedavno je održana izložba „lampada”, izloženi su najfantastičniji primjerci lampi koje je svijet izmišljao po podrumima i mračnim stanovima da bi bar malo svjetla unio u svoju tamnu svakodnevicu... (20. 4. 1993.) ... Sjedim na balkonu, sunce se promalja, pijem nešto nalik na kafu, oko mene izniklo povrće, razmišljam a snajper nemilosrdno tuče. Određuje svoj krvavi posao. Ja ga gledam, prkosim i govorim: Ne možeš mi ništa — poslije kiše mora doći sunce!

Naložila sam šporet i čekam prvu komšinicu koja će doći u sedam sati kada joj je red za pečenje hljeba. A onda na red svaki sat druga pošto nema hljeba da se kupi, jer nema ni struje ni nafte. Ima samo dobre volje...

... Ispod zgrade vidim već nekoliko djece. Počinje njihova igra, kao u miru. (15. 5. 1993.) ... Narodno pozorište imalo drugu premijeru, vodvilj „Kidaj od svoje žene“; izvještavaju da se narod odlično zabavlja. Jedno poslije podne upalim TV i zapanjim se vidjevši Ivana Štrausa. U jednom broju „Vremena“ od prošlog ljeta bio je štampan njegov tekst „Pismo beogradskim prijateljima” iz Švajcarske u kojoj je radi liječenja ali najavljuje da će se vratiti u Sarajevo u kojem su sve ijedan njegov objekat spaljeni ili užasno izgranatirani, a to mu je i najveći dio opusa. U spomenutom tekstu on moli beogradske prijatelje da mu bar saču-

Znate li kako se može izaći iz Sarajeva? Kad prelaziš preko piste (aerod-

romske, dijela koji kontroliše Armija BiH) aigneš pet prstiju (kao onaj

· гпак па зтески). Кад аоаез па lliažu {koju kontroliše srpska Vojska) 410neš iri prsta. Kad зпдапез и Ктзејак (кој! коттоћзе НУО) ајдпез ауа

prsta (znak У). А каа зији ргодез, okreneš se i pokažeš im svima onaj

jedan prst, naravno srednji.

Evropske zajednice i drugih. Naravno, želim da se što prije vidimo, a ujedno uz riječi hvale što činite za nas, jedino mi ostaje da poželim da vam nikad na ovaj način ne vraćamo. Voli vas vaš... (April, 1993.) _

Ovdje opet farsično primirje. Kao, dogovorili se vojni komandanti, bogovi rata, svaki širi nego duži, glavati, debelovrati i debeloguzi, vidi se rat im prija. Ovdje su nam sada američka književnica Suzan Zontag i pjevačica protestnih pjesama Džoan Baez. Ali, aerodrom, ponovo zatvoren za humanitarnu pomoć. Stiže nam i Bartolomju. Nešto se kuha, ali mi se sve čini da su to samo novi začini za bosanski lonac koji je od prevelike pare odavno eksplodirao i prosuo krvavu pjenu. Do iznemoglosti i ludila slušamo radio i gledamo TV. Odlično smo obavješteni i ujedno prestravljeni. Na TV, recimo, sred tekućeg užasa prikazuju „Pse od slame“ Sema Pekinpoa, krv se cije-

_ vrata sa

vaju Muzej vazduhoplovstva. I stvarno, on se vratio i priča kako će ponovo obnavljati sve svoje ruševine... (Pismo sa Grbavice, 6. 6. 1993.)

... Tako je ljeto u toku, već počinjemo da skupljamo granje za drugu ratnu zimu, a i za sada po potrebi. Ako ništa ne nakupimo cijepamo komade namještaja, ložimo knjige i parkete. Ostavila sam parket i ornjeg sprata za zimu, ako ne nađem ništa drugo. Majka mi leži preko godinu dana, ni u kupatilo nije u stanju otići bez nečije pomoći. Bogu se molim da

_ umre što prije, prirodnom smrću, jer je to

ovdje prava rijetkost i uspjeh. Ko preživi

rat taj će ostati lud...(20. 6. 1993.)

Najdraži naši, >

... Tim paketima radujemo se kao djeca, na _stranu što su nam živote spasili (bukval-

no), nego šta i u njima ima. Ne znaš šta je

gore kada stigne pismo prije, pa znaš da

tamo u paketu ima duhana (a momental-

Molitva za smrt

U području oko mog grada Prijedora postojala su tri koncentraciona logora, Omarska, Kerten i Trnopolje. Ispričaću vam svoje iskustvo iz koncentracionog logora Omarska u kome sam bila tri mjesgca. Odvedena sam u logor devetog šestog prošle godine, i u logoru sam bila do trećeg osmog, kada sam zajedno sa koleginicama zatvorenicama prebačena u jedan drugi logor, u Trnopolje. U stvari, Srbi su ovaj logor zvali Sabirni centar. To je bio logor, bezbolniji, sa nešto blažim tretmanom u tom smislu što su članovi porodica mogli dolaziti u posjete i moglo se nešto pojesti što oni donesu.

Kada sam bila dovedena u taj logor jednostavno sam bila šokirana: nisam ni bila svjesna kuda me vode, jer mi srpske vlasti ništa nisu rekle. Kada sam došla u logor vidjela sam jako puno muškaraca. U Prijedoru sam bila čula da postoji taj logor, ali nisam znala da tamo vode žene, mislila sam da je on samo za muškarce. Međutim, tamo sam zatekla još tri žene iz jednog malog mjesta kojei se zove Kozarac i koje je udaljeno od Prijedora 12 kilometara. Omarska je u mirnodopskim uslovima bio rudnik željezne rude. Međutim, kada su Srbi okupirali područje mog grada, tu su otvorili logor. Prvi dan sam bila na sas: lušanju. Ništa pismeno nisam dobila zašto

jevo, avgust '93.

no nema šta da zapališ, kao ja sada), ili poslije paketa, pa ti se desi da ga baciš i naknadno doznaš šta si uradio... Neki dan su ponovo vidjeli čovjeka kako kod Banke čeka tramvaj. A nema ni autobusa, nema goriva. To sve toliko i ne primjećuješ, kada granate zasipaju grad i kada si negdje sklonjen i moliš boga da to prestane. Trčiš između dva granatiranja po vodu, nešto se kuha, i tako dani nestaju jedan za drugim. Stalno si napet i ništa ne osjećaš. Ništa ni ne misliš. Kao robot si. Čak se ode i do pozorišta. Ljudi prkose smrti, zlu, bijedi i primitivizmu (koje nas je u sve ovo i dovelo). I onda kao da stane, nema intenzivnog granatiranja, kao sada i imaš vremena da sve bolje sagledaš, da se malo opustiš, oči i uši da otvoriš. I da se zgroziš nad svime. Nad čovjekom, koji je sve ovo u stanju da uradi: razruši, upali, sagori, raseli, uništi, unakazi, ubije na sve moguće bestijalne načine, da ponizi prije smaknuća. Sve to da ne bi moglo biti više nikakvog zajedničkog života. (30. 6. 1993.)

... Danas je praznik. Jutros su Maka i Deda došli i javili nam (tj. uzeli muštuluk) da je izašao spisak i što je još važnije da smo i mi na tom spisku. Elem, paket je stigao. Da nam samo u tom trenutku možete vidjeti face. Bože moj, kolika je to sreća u ovoj nesreći. Spodbio sam odmah duhan i odletio u stan (naš) da zapalim. Ja miline!

Znate li kako se može izaći iz Sarajeva? Kad prelaziš preko piste (aerodromske, dijela koji kontroliše Armija BiH) digneš pet, prstiju (kao onaj znak na stećku). Kad dođeš na Ilidžu (koju kontroliše srpska vojska) digneš tri prsta. Kada stigneš u Kiseljak (koji kontroliše HVO) digneš dva prsta (znak V) i kad sviju prođeš, okreneš se i pokažeš im svima onaj jedan prst, naravno srednji.

metkom

Svedočanstvo o strahotama iz Отагзке_

Magnetofonski zapis jedne od dve učesnice panela na Svetskom kongresu UN o ljudskim pravima u Beču, 0 srpskom logoru Omarska u BiH. lako je svedočenje bilo Javno, pred međunarodnim auditorijumom i medijima, zbog sigurnosti neće se olkrivati ime žene, stare 50 godina, sa visokom stručnom spremom, muslimanske na-

cionalnosti, čije svedočanstvo sledi

su me zatvorili. Ispitivala su me dva in·spektora, koje ja inače poznajem od prije. Prvo što su me pitali i što mi je bilo čudno je bilo da li ja znam da je referendum za suverenu Bosnu i Hercegovinu falsifikovan. Vi vjerovatno znate da je međunarodna zajednica nezavisnim organima vlasti Bosne i Hercegovine postavila uvjet: sprovođenje referenduma. Referendum je sproveden uz kontrolu međunarodne zajednice. Šezdeset i četiri posto biračkog tijela u Bosni i Hercegovini se izjasnilo za suverenost, nakon čega je slijedilo priznanje Bosne i Hercegovine od međunarodne zajedice.

Naravno, inspektori su rekli da je bolje da sve priznam. Ja nisam znala šta treba priznati, rekli su da ću tako prije izaći iz logora. Rekli su da će to biti jedan kratki informativni razgovor. Taj informativni razgovor je trajao dva mjeseca.

Kada je završeno to nekakvo ispitiva-

nje poslana sam dolje u restoran gdje sam odmah dobila radnu obavezu — ja to zovem prinudni rad — zajedno sa još ove tri žene koje sam tu našla. Naime morala sam cijeli dan, ujutro od šest sati do osam naveče raditi u tom restoranu u kojem su svi zatočenici logora jednom dnevno morali Jesti. –

Svaki dan su ljudi dovoženi u logor. Većinom sam te ljude osobno poznavala. Brojke koje u mojoj glavi stoje su: pet tisuća muškaraca, dvjesta četrdeset muške djece od 11, 12, 13, 14 godina i trideset šest žena. Na udaru srpskih vlasti poslije okupacije najviše su bili intelektualci. Većina intclektualaca, mogu komotno reći gotovo svi muslimanske i hrvatske nacionalnosti, bila je ubijena ili u koncentracionim logorima. Zatim, pripadnici hrvatskih i muslimanskih stranaka, zatim ljudi koji su nešto značili u gradu.

Ja sam cijelo vrijeme boraveći tamo u

KAKO PREŽIVETI DRUGU RATNU ZIMU: Sara(Snimio Aleksandar Stanković)

окирјато granje za drugu ratnu zimu, a ako ništa ne. пакирто, сјерато komade namještaja, ložimo Knjige | parkete. Ostavi/a sam parket i vrafa sa gomjeg sprata za zimu, ako ne nađem ništa drugo.

„O najstrašnijim stvarima koje su mi se dešavale ja vam neću i ne mogu pisali. Ja bih hijela, ipak, da poslije svega zaaržimo nježan pogled i 5итји...

Evo još dva „crnjaka“:

„Kakva je razlika između Aušvica i Sa rajeva?

Ž U Aušvicu je bilo plina!

Ili:

Pošto više nema mjesta za sahrane u gradu, ljudi se sahranjuju na pomoćnom igralištu na Koševu.

— Gdje ti je mati sahranjena?

— U šesnaestercu! -

.. a mi koji smo ostali, čija je fizička

odbrana ograničena, branimo se duhom, pa makar to bila zajebancija na vlastiti račun. (4. 7. 1993.) , ... Jedna digresija: Vidiš, stanuju u Jug Bogdanovoj ulici, dok najveća (glavna) ulica na Baščaršiji nosi ime Miloša Obilića, dok ni jednog grafita na Staroj pravoslavnoj crkvi na toj istoj Baščaršiji nema. Možeš misliti koliki je „nacionalizam“ zahvatio ovaj narod. Ali, ako ovako nastave biće i toga. To ti je sistem spojenih posuda, i kod normalnih ljudi je čuđenje što toga nema već sada. Sjećam se članka, stranog novinara, kada je pitao srpskog oficira u Prijedoru, da li je trebalo minirati džamiju na takav način, on je odgovorio: „Ne nikako, to je vandalizam. To je uradio neki diletant, jer je postavio unaokolo, prouzrokujući nepotrebnu štetu“!

Da ti pamet stane! (8. 7. 1993.)

... ide neka stara baba navečer iza deset sati i nosi u rukama dva kanistera vode, a na leđima malo granja za loženje. Zaustavi je policajac i pita kuda to ide, a ona reče da je jedva skupila to malo granja i da je bila gužva dok je čekala vodu. Na to joj policajac reče osorno, zna li ona da je počeo policijski sat i da bi on mogao da puca u nju i da je ubije. Na to baba spusti kanistere na zemlju, diže ruke i reče: „Al bi me zajebao!“ (13. 7. 1993.)

tom logoru pokušavala složiti neki mozaik, pronaći neku logiku kojom se ljudi privode. Ali, bilo je i običnih ljudi i onih koji nisu bili značajni a bili su tu dovođeni. Starosna struktura je bila od maloljetnih osoba do ljudi sa sedamdeset, osamdeset godina, bosih, iznemoglih.

U taj restoran u kojem smo mi žene radile, dok smo izvršavale tu svoju radnu obavezu, dolazili su zatvorenici u grupama od trideset. Obrok se sastojao od jednog komadića kruha i nešto malo kuvanog jela, obično graha. To je naravno bilo nedovoljno, ljudi su padali u nesvjest od gladi, djeca najviše. Međutim bilo je najgore što se taj obrok morao pojesti za dvije minute, jer kada ga ne biste pojeli u tom kratkom roku bili biste pretučeni na licu mjesta — tako su mnogi ljudi podlegli tu u tom restoranu, ispred nas.

U logoru se pila voda, koja je inače u logorima zabranjena. To je bila voda koja

}

ма о i —

een rain.