Борба, 27. 11. 1993., стр. 12

[UV 27, 28, 29, 30. NOVEMBAR 1993. GODINE

„Nadrealilst

Gavrilo Mikić

U Jajcu, gradiću u kome je pre ravno pedeset godina, na Drugom zasedanju AVNOJ-a, dogovorena i utemeljena „nova“, „druga“, „Titova“ Jugoslavija, kao da svako oseća nelagodnost što se to dogodilo upravo ovde, kao da ta istorijska činjenica unosi nemir u siromašni život i savest ovdašnjeg čoveka.

Jajce je grad koji su pre godinu dana zauzele srpske snage i u skladu sa ovom činjenicom, na zgradi Skupštine opštine već je postavljena nova tabla sa natpisom „Srpska opština Jajce“. Osim nove ploče i novog snega koji je okovao grad, kao da

ništa nije urađeno u njemu. Ali, razgrađe- ”

no jeste. Džamija, koja je preživela ulazak srpskih snaga, uništena je- Vrh minareta bespomoćno leži na zemlji, raspukline na zidovima otkrivaju živopisne arabeske. „Javna kuća“ — narugao se neko crvenim slovima svetinji svojih nekadašnjih sugrađana. Od katoličke crkve S. Ivo u Podmilačju, nadomak Jajca, ostala je gomila kamenja. — To je u početku bila pravoslavna crkva, da bi poslednjih tri stotine godina bila katolička — raspliće istorijsku pletenicu jedan vojnik iz Šipova.

Pokazalo se da je to što kaže ovaj vojnik, tačno. Sada taj manastir nije više ničiji. „Sveti Ivo“ je otišao iz Srpske opštine Jajce. Pre sveca, pred naletom poslednjih gospodara grada, otišlo je iz njega sedam hiljada Hrvata i Muslimana. U gradu Jajcu živelo je pre rata, zajedno 5200 Srba, 5500 Muslimana i 1800 Hrvata. Ostatak, do trinaest hiljada stanovnika činila su dva Jevrejina i „ostali“. Među „ostalima“, najbrojniji su bili Jugosloveni koji, po prirodi stvari i logici ovoga rata, izumiru.

— Kada sam sa vojskom ulazio u grad, znao sam da je u njemu stvorena Jugosla-

vija. Dok sam bio na položajima iznad nje-

ga, znao sam da Jugoslavije više nema i da je nije ni bilo — reči su Slavka Culjića, komandanta Prve jajačke brigade, koja je prva ušla u grad.

Dok je Jugoslavije bilo, njena rodna kuća, Muzej Drugog zasedanja AVNOJ-a, bio je najposećeniji muzej u zemlji. Po statisti-

" (( |

Ела

АММОЈ

su videli najbolje

RAZORENA PROŠLOST: Sala u kojoj je održano Drugo zasedanje AVNOJ-a u vreme

prošlogodišnjih ratnih dejstava

з Snimio: Miloš Cvetković

Jajce uoči jubileja nepostojeće države

„ајсапт и атизтћи се гес! како „пе аоја2! и obzir da se napusti feriforija па Који Je stala srpska vojnička Gzma“ Kad se društvo smanji, reći će „Zato se ovde ništa ne radl, ne sreduje, ne gradi", a kad Je sam faj Čovek Kaže „svi! bi popalil/ sve svoje | ofiš}/*

kama kojim raspolaže kustos, a kasnije ı direktor Muzeja (sada nastavni likovnog) Nikola Galić, dom u kome je proglašena Republika Jugoslavija posećivalo je i do 170 hiljada posetilaca. Nagla oseka beleži se 1987-88. godine (100 hiljada), da bi 92. bilo samo — devet hiljada. Prošle godine je na zidu crnim slovima ispisano veliko „U“ i „Za dom“, a ove godine to je okrečeno, izneti su eksponati, zaključana vrata i postavljena firma iznad njih: „Srpsko sokolsko društvo — Jajce“. Dekorativni ćilim sa balkona. Njegovu fotelju i stolice većnika zamenili su stalci, strunjače, dva kozlića i nekakve daske koje čekaju namenu. Na bini su ostale asocijativne kulise i novi ormar. I nekoliko kanti na podu. Ima još da se kreči.

— Setila sam se da je sad pedesetogodišnjica zasjedanja AVNOJ-a i sve mi ono što je ranije bilo, liči na san. Bilo mi je lepo i živeli smo...tako...nekako — kaže Milena Bursać, rođena Jajčanka. Kaže da je izgubila sigurnost. „Bili smo slobodni onda, a sad se bojim da prođem pored nekoga ko nosi oružje, bez obzira što smo sada svi Srbi.“

— Ono vreme...kao i ovo... bilo je puno lažljivaca i kriminalaca, samo što ih је заda više. Vidiš u čemu se vozimo — govori Milena Peulić, dok se namešta u kolima koja vuče konjska zaprega. — Nekad me sin vozio kolima. Vodili smo majku kod lekara, a tamo mi kažu — mora da se plati. Od čega? Pogledali su je, jer se već bila razodenula.

I, može li Milena, kao pre u onom vremenu kada se manje lagalo i kralo, da živi sa Hrvatima i Muslimanima?

— Ne, kategorična je ova žena i ne želi to da objašnjava. -

— Poklali smo se. Strašno smo se po- ; klali — skoro prošaputa njen muž i udari '

kljuse po sapima. Njih šestoro sa kolima izgubi se u izmaglici koja se dizala iznad Plive.

Ulicama, hladnoćom okovanog grada, prolazi neki ćutljivi svet za koji se ne bi reklo da baš tačno zna kuda se namerio. Vojnici se ne ponašaju kao pobednici, đaci ne liče na decu željnu znanja. Vojnici „nipošto ne mogu da žive sa onima koji su ih klali“, đaci žale za drugovima koji su otišli.

Sve teškoće se predstavljaju kao žrtva koja se mora podneti u ime stvaranja srpske države. Jedan jedini anketirani čovek je rekao:

— Ono vreme je bilo bolje. U njemu sam sve stekao, a sada sve izgubio.

Nije se predstavio. Njegove poslednje reči su zagušile suze. Izbeglice iz Bugojna, sedamdeset godina.

U osiromašeni život koji pulsira među razbijenim staklom izloga, izbušenim zidovima i oskudnim rafovima malobrojnih prodavnica, uvukla se još jedna strepnja Oven-Stoltenbergova mapa etničkog razgraničenja BiH, po kojoj Jajce pripada hrvatskoj administrativnoj jedinici. Po njoj, sam grad pripada Srbima, a desna obala Vrbasa na kojoj je hidrocentrala od 60 megavata, tvornica aluminijskih odlivaka, rudnici boksita i šumsko bogatstvo Hrvatima. Junačan u društvu, Jajčanin će reći kako „ne dolazi u obzir da se napusti teritorija na koju je stala srpska vojnička čizma“. Kada se društvo smanji, reći će „zato se ovde ništa ne radi, ne sređuje, ne popravlja i ne gradi. Zato u Jajce ne dolazi niko i ne pominje se nigde“, ali opet — „ne idemo mi odavde“. Kad je sam, taj čovek

kaže, kao da saopštava najveću tajnu: „Svi

bi popalili sve svoje i otišli“.

Veselko Ružičić od koga se, s obzirom na uniformu i čin, to ne bi očekivalo, kaže da su za sve krivi „Nadrealisti“, koji su odavno videli granice koje prolaze kroz stanove“.

Praznična slamka priznanja

Vojislava Vignjević

Kad je Tibor Varadi, bivši ministar pravosuđa u bivšoj vladi Milana Panića prošlog novembra objašnjavao za govornicom saveznog parlamenta zašto novi zakon o praznicima valja doneti po hitnom postupku, pokušavajući da ubedi tvrdokorne socijaliste da je apsurdno slaviti Dan republike, praznik raspadnute države, jedan od neupućenijih poslanika, Rade Lakušević, ministrovu intervenciju prokomentarisao Je ovako: brisanje 29. novembra sa spiska državnih praznika jeste prihvatanje činjenice da se ne nastavlja kontinuitet Jugoslavije, već se prihvata Jugoslavija koju nanovo stvaraju Srbija i Crna Gora. Glasačka mašina većinske parlamentarne stranke, SPS, međutim, učinila je svoje (uz oštro upozorenje Borisava Jovića da je u najmanju ruku politički sumnjiv vladin predlog), zakon je odbijen u Veću građana, iako ga je drugi skupštinski dom, Veće republika, usvojilo.

Tog 29. Jugosloveni nisu radili, a neće п! оуор. Zakon je početkom ove godine ušao ponovo u skupštinsku proceduru, da bi ga „neko“ iz neobjašnjivih (barem ne javno kazanih) razloga povukao pa ponovo, početkom jeseni, aktuelizovao, u paketu propisa sa državnim simbolima. Od „gore koja se tresla“, to jest, više zakona kojima se uređuju simboli SRJ, „rodio se miš“: donet je samo zakon o grbu, a famozni o praznicima ie odložen · do da-

Zašto treća Jugoslavija praznuje nastanak

druge Jugoslavije

Svi propisi kojih Još uvek nema, pa i zakon o praznicima, po svoj prilici sačekaće globalna rešenja za područje bivše Jugoslavije kada će se definisati konačne granice, a potom i svi drugi državni alribuli

ljeg“. U poređenju sa drugim propisima koji ni posle godinu i po od osnivanja treće Jugoslavije još nisu doneti (o državljanstvu, pasošima, granici, itd.) može se učiniti da neizglasavanje prazničnog kalendara i nije veliki „greh“ parlamenta.

Naravno, stvar nije u tome da se iz-

gladnelom narodu pokloni što više „hleba i igara“. Vreme zabave je za nama, a motive „slavljenja“ Dana republike nepostojeće Socijalističke Federativne Jugoslavije i nehotice je otkrio citirani poslanik Lakušević. Uz sve drugo, pa i praznike bivše države, socijalisti su mislili da imaju glavne političke adute u rukama, kontinuitet sa SFRJ što će kako se i oficijelno tvrdi, vratiti SRJ u međunarodnu zajednicu u vidu njenog priznanja. Koliko ova teza „pije vodu“ pokazaće vreme. Zanimljivo je da u želji da saznamo šta o svemu misle poslanici iz SPS ı DPS CG dobili smo formalnu argumentaciju „da će se praznovati 29. zato što nije izglasan novi zakon a on ni ne može biti donet jer je blokiran rad Savezne skupštine“. .

Opozicija (i o ovom pitanju) ima precizan stav. bilo da su u nitaniu noclanici i»

Srbije ili iz Crne Gore. Tako Dragoje Lu-

ković (Depos) decidirano kaže: Ova drža- ·

va je i osnovana da bude sukcesor SFRJ. Ali, pošto do toga neće doći, jer međunarodna zajednica očigledno to ne prihvata, SRJ je u pravnom i svakom drugom „raskoraku“, što se vidi i po simbolima — Srbija i Crna Gora imaju istu zastavu, a SRJ zastavu bivše SFRJ, bez petokrake, slavimo 29. novembar, itd. No, ona (SRJ) je i „unutra i spolja“ nedefinisana, a tvorci ideje da SRJ nastavi kontinuitet SFRJ teško se mire sa krahom tog projekta.

Za Lukovića, praznovanje je samo jedan od pokazatelja koliko je sve i kakvih pogrešnih poteza bilo vučeno od strane vladajućeg režima. Jer, napominje, u Evropi je sada aktuelno nekoliko strategija —. od toga da se obnavlja, u nekom obliku stara Jugoslavija, do mogućeg raspada SRJ, ili ove države kao stožera oko koga bi se desilo novo okupljanje u novu asocijaciju. SRJ bi mogla možda biti neki „kvasac“ kojim bi se razvila veća država, što imaju mnoge partije u svojim programima. Lu-. ković tu pominje i program svoje partije, SPO, po kome bi ta nova država bila sas-

tavljena od Vardarske Makedonije, BiH,

· Srpske Krajine i Crne Gore.

Ako se promeni odnos snaga na predstojećim decembarskim izborima, odnosno ako socijalisti padnu ispod 25 розто 05vojenih glasova, Miloševićeva vlast bi mogla biti uzdrmana što bi dovelo do promena snaga u Crnoj Gori a to bi rezultiralo raspadom SRJ. Luković, međutim, upozorava da SPS ne bi tako lako priznala poraz to jest da bi Milošević mogao uvesti vanredno stanje. Svi nedostajući propisi (pa i zakon o praznicima) sačekaće globalno rešenje za područje bivše Jugoslavije, zaključuje Luković. Kroz njega će se pre

svega definisati granica SRJ, pa potem i

svih drugih državnih atributa. Jer, nikada se naše granice nisu stvarale drugačije do sporazumom velikih sila pa nema, kaže, razloga da veruje da će sada biti drugačije. Tek kada se to pitanje raščisti, biće moguće graditi ozbiljnu, pravnu državu.

Rade Bojović poslanik Socijaldemokratske partije Crne Gore smatra da je tanak zakonodavni učinak parlamenta rezultat nestabilnosti i nefunkcionisanja savezne države. Država koja kroz parlament nije u stanju da, posle godinu i po dana od svog osnivanja, to jest, od 27. aprila prosle

godine donese ni zakon o praznicima, po-

kazuje kakva je. Po njegovom mišljenju „ova država ne zaslužuje da 29. novembar obeležava kao svoj praznik, kao što ne zaslužuje i da nosi naziv SRJ, vezan za Jugoslaviju od Đevđelije do Triglava, personifi-

kaciju političke zajednice južnih Slovena i državu koja je bila neuporedivo uglednija, ·

bolja i stabilnija od ove danas“.