Борба, 17. 01. 1994., стр. 17

ара anja

мати

ВОКВА ; PONEDELJAK 17. JANUAR 1994.

KULTURAJ|K

RONALD HARVUD, IZBLIZA

Pozoris

Vesna Roganović

„Moju ulogu u Međunarodnom PEN-u shvatam kao neku vrstu žice-provodnika: jedni govore meni, ja onda to prenesem drugima“, kaže nam na početku razgovora za „Borbu“ Ronald Harvud, britanski dramski pisac koji je od petka u Beogradu, kao gost Britanskog sa-

_ veta, Srpskog PEN-a i Jugosloven-

skog dramskog pozorišta. „Ne, ne očekujem rezultate, bar ne tako brzo. Političari su ti koji uvek hoće rezultat. Zato ı imamo tako užasne političare. Onom ko nešto čini, zaista nije potreban publicitet: političarima, naprotiv, treba: da se to vidi na televiziji, u novinama“, objašnjava Harvud.

Od kada je u septembru izabran na značajnu funkciju prvog čoveka Međunarodnog РЕМ-а (predstavlja, kaže 13.000 pisaca i 87 zemalja, pa sebi liči na nekakvog sekretara OUN) bio je u Ohridu i Budimpešti na regionalnim savetovanjima PEN-centra, zatim u Poljskoj, Brazilu, Parizu... Baš uoči turneje po zemljama bivše Jugoslavije, susreo lično Butrosa Galija. („Ne insistirajte, bio je to sasvim privatan razgovor: razmotrili smo pitanje ljudskih prava, pozicije Međunarodnog PEN-a vizavi Ujedinjenih nacija“). Šta je svrha svih tih poseta?

— Pre svega, da učinim da se svi PEN-centri osećaju delom PEN-ove porodice. Zato sam i u Beogradu. Uostalom, to sam Vam dva puta obećao: u Ohridu i Budimpešti. I evo, održao sam reč. Imao sam utisak da se srpski PEN oseća vrlo izolovanim. I to me brinulo. Evo me, sada ovde, i sada bar znate šta ja osećam.

Vi ste čovek dijaloga, i kao predsednik Međunarodnog PEN-a, ali i kao dramski pisac. Verujete li, u oba slučaja, da dijalog može proizvesti neku akciju?

— Nadam se! U protivnom, to je onda loš komad. Ali, kad je o

_ PEN-u reč, ne očekujem ništa. Sa-

mo znam da je bolje da ljudi razgovaraju, nego da se bore međusobno. I da ljudi na kraju 20. veka ipak mogu naći bolji način razrešavanja suprotnosti, od ubijanja. Cerčil je rekao: „Jaw, jaw is better than war, war!" (U slobodnom prevodu: Naklapanje je bolje od rata). Verujem da je to istina.

Problemima bivše Jugoslavije bavite se od trenutka kada ste izabrani. Zašto?

— Od 1990. još, na svim našim kongresima dominira Jugoslavija. Već sam umoran od toga. 1] hteo bih nešto da promenim. Šta? Prvo,

voleo bih da zaustavim rat. Hteo bih da se vaši narodi ponovo zbliže, iako su to šest različitih nacija. Da nisu izolovani, da se nc napadaju uzajamno. Vrlo dobar primer takvog pozitivnog ponašanja je recimo Boris Novak, predsednik Slovenačkog PEN-a. Takođe, izuzetno mi se dopao predlog gospodina Palavestre za dopunu kodeksa ponašanja i moguću regionalnu saradnju članova PEN-a.

Obišli ste Makedoniju, evo vas u Jugoslaviji, to jest Srbiji, potom idete u Zagreb i Ljubljanu. Da li biste otišli i u Sarajevo?

— Ne, ne bih! Jer ne verujem u politiku gesta. A to bi upravo bili gestovi za moj vlastiti publicitet.

- Radije podržavam Sarajevo pri-

kupljajući novac i pomoć za njihove pisce, dajući njima publicitet na

_____Danas sam једпо, зита дгодо: Ronald Harvud FOTO: M. ĆALIĆ Zapadu. Ja nisam Suzan Zontag. Jeste da je ona velika žena i da je učinila mnoge izvanredne stvari. Ali, to što je radila u Sarajevu pretvorilo se u njenu vlastitu promociju. To je medijski cirkus! Dakle, to nije moj način.

Trening za Miloševića

| Posle svetskih državnika, da li bis-

te se sreli i sa Miloševićem i Tuđmanom? ~

— Ne. Cak i da me, recimo večeras, Milošević iznenada pozove! Prosto, nisam još spreman za to. On je vrlo obavešten čovek vešt političar, a ja sam samo pisac. 1I sad ja odem kod tog čoveka, okruženog svitom savetnika kao malo dete i kažem „Čujte gospodine Miloševiću...“ bilo bi to isuviše pate-

Susret u Srpskom PEN-u

U subotu pre podne Harvud se u Francuskoj 7 susreo sa predstavnicima srpskog PEN-a. Izražavajući podršku našoj PEN asocijaciji Harvud je najpre preneo poruku bosanskog PEN-a koji se, rekao je, oseća vrlo usamljenim, da očekuju vesti i potporu (moralnu) od svojih beogradskih kolega. Istu poruku, kaže, preneće i hrvatskom PEN-u, kao i slovenačkom, kao i poentu razgovora u Beogradu. „Mi ćemo biti potrebni jedni drugim i kada rat prođe. Jer, ono što mi kažemo danas, političari će možda uraditi sutra!” Založivši se za ukidanje kulturnog bojkota, koji je po njemu besmislen kao i ekonomske sankcije. HarVud je poručio srpskim penovcima da ne treba da budu u defanzivi, da nastave da brane slobodu izražavanja kao što su i dosad činili. Jer, nijedan PEN ne treba da trpi zbog onoga što njeBova vlada čini, misli Harvud. Na kraju, Predrag Palavestra, predsednik srpskog PEN-a uručio je svom gostu lični Predlog za „dopunska pravila o međunarodnoj regionalnoj saradnji među PEN centrima istočne Evrope i bivše Jugoslavije“: 1. Da su

svi članovi PEN-a dužni da se aktivno bore protiv rata i nasilja i za punu zaštitu ljudskih, građanskih i stvaralačkih prava.

2. Da se uzdržavaju od podTške ratnoj ili nasilničkoj politici njihovih vlada i od učešća u medijskom i propagandnom ratu.

3. Svi članovi i centri PEN-a kroz kritiku vlada pomagaće napore ka miru, zaštiti ljudskih i građanskih prava pojedinaca, naroda i nacionalnih manjina, braniti sve oblike multikulturalnosti u mešovitim sredinama.

4. Na područjima kriza ili sukoba uz podršku međunarodnog PEN-a obezbediće ličnu zaštitu pisaca u nevolji i zatočenika savesti, pružiti humanitarnu i moralnu podršku piscima u ugroženim područjima, pri dobrovoljnoj evakuaciji i medicinsku i pravnu zaštitu, odbranu njihovog dostojanstva, zaštitu od klcvetničkih hajki, javnog bojkota i širenja laži u medijima. 1 5. Svi članovi PEN-a, predlaže Palavestra, činiće sve da.niJedan jezik, kultura, ili književnost nc budu onemopgućeni ili izloženi zabranama i asimilaciji.

- V.R.

te kao antihrist

tično. Za takve susrete, potreban je temeljiti trcning, kao u atletici! Uostalom, i za susret sa Galijem sam se dugo pripremao, iščitao hrpu dokumenata, savctovao se s upućenima...

Na susretu u srpskom PEN-u Harvud je u subotu ujutro govorio o tome kako, uprkos sumnji i neverici, loše vlade na kraju ipak padaju. Pomenuo je Gorbačova, De Klerka, persijskog šaha... Ali to se, objašnjava nam naknadno, retko dešava. Ako ljudi zaista veruju da im je vlada loša, pišu o tome, jasno formulišu svoju opoziciju, te vlade će kad-tad pasti: istina će zbaciti lažove kao što je to oduvek bilo u istoriji civilizacije. „Setite se, hiljadugodišnjeg Rajha“ — samo devet godina je trajao“!

Tako je u Beograd želeo da dođe prvenstveno da bi posetio srpski PEN, dodatni alibi pružila mu je sinoćnja premijera njegovog komada „Garderober“, na sceni JDP-a. U svetu se, trenutno izvodi šest-sedam Harvudovih drama a „Garderober“ je najomiljeniji. Autoru se međutim, nije dopala francuska verzija, ali je mađarska kaže „bila divna, poljska izvrsna, japanska — izuzetna“. Drugi veliki hit „Neki drugi put“ trenutno osvaja Parižane. Zašto? Jedan profesor i akademik rekao je svojevreno: „U komadima gospodina Harvuda nema zločestih ljudi“. To su dodaje autor, obična ljudska bića. Kao kod Cehova. Na večerašnjem predavanju u Britanskom savetu Harvud će govoreći o istoriji britanskog teatra od Šekspira do danas, pokušati da ista!:ne koliko značajan teatar može da bude u nekim vremenima. U trenucima kada je društvo previše samopouzdano i bez potresa pozorište je, kaže, važno jer je neka vrsta „antihrista“, jer počinje da ga izbacuje iz ravnoteže. A kada je, naprotiv, društvo u krizi, ljudi nahrupe u pozorište jer ih ono podseća na kulturu, na jedan drugi svet koji kreiraju glumci, gledaoci u pozorištu gube svest o sebi. „A to je vrlo važno osećanje za vas u Beogradu trenutno. I zato pozorište, za razliku od vas, nema toliki značaj danas u Londonu, ili Njujorku“.

Prilikom našeg prethodnog viđenja u Budimpešti pre tri meseca, Harvud nam je, citirajući Grejema Grina, rekao „Nigde nisam kod kuće“ aludirajući na specifičan poloažj modernog intelektualca, kosmopolite. Sada dodaje: „Ovo utoliko više važi otkada sam na mestu predsednika PEN-a“. Jer, njegov privatni šivot je pre svega porodica (supruga, troje odrasle dece i unuče) i pisanje.

Većera s Rušdijem

Jedan je od retkih pisaca, na Zapadu ne bez ponosa ističe, koji čitav život, punih 35 godina samo piše i od toga živi. I to dobro. Uživa u pisanju, nedostaju mu sada ona jutra posvećena isključivo pisanju, popodnevni tenis, večernji izlasci u kafane s prijateljima.

Na primer, sa Salmanom Rušdijem. „Nedavno smo ručali u jednom londonskom restoranu, priča Harvud i zamisliste — niko od prisutnih lica nije se ni osvrnuo na nas dvojicu, niko da priđe i upita nešto. Takvi su Englezi! Stvar se još više komplikuje kada Rušdi dođe kod njega na večeru: tada mora da u kući pronađe slobodnu sobu za bar četvoricu telohranitelja policajaca! (Slučaj Rušdi, na kojem Harvud radi već pet godina, od kada je na ovog britanskog pisca, indijskog porekla bačena „fatma“ (smrtna kazna) od strane Homeinija, saznajemo još, upravo je dospeo do one delikatne diplomatske faze kada je nezahvalno davati bilo kakve izjave).

_— Znate šta kaže Vudi Alen: „Cemu se Bog smeje? Ljudima koji planiraju svoj život!“ I zato ne volim da svoj život uređdujem unapred, kaže nam na kraju Harvud. Zivim samo za danas, već sutra, imam osećaj, moglo bi mi se desiti nešto užasno. Ne verujem u sreću, dakle, ali ipak, usudio bih se da kažem, da sam srećan čovek.

Mala braćna muzika: Dragan Bjelogrlić i Dubravka Mijatović

FOTO: N. BABIĆ

PREMIJERA PREDSTAVE „MOJA DRAGA“ U BEOGRADSKOM DRAMSKOM

POZORISTU

Moja je draga... u suzama

Radoslav Pavlović „Moja Draga“, režija Radoslav Pavlović, uloge: Dragan Bjelogrlić, Dubravka Mijatović, Nikola Kojo,

Branka Katić

Posetiocima Beogradskog dramskog pozorišta, u petak je predstavljena premijera komada „Moja Draga“ Radoslava Pavlovića, pisca poznatih dramskih tekstova poput_ „Šovinističke farse“, „Male“ „Života Jovanovog“... Ovaj put radi se o tipičnom melodramskom komadu lake forme u kome je centralno mesto događanja sukob dvoje mladih supružnika i njihovog prijatelja. Na pustoj stanici neke lokalne pruge ovaj par Goran Beli Maksimović (Dragan Bjelogrlić)d, Draga Maksimović (Dubravka Mijatović) i njihov kum Nikola Matić (Nikola KoJo) „godoovski“ čekaju voz kako bi stigli do Beograda. Dobrim zvučnim kulisama Vladimira Spasenovskog i scenskim rešenjem Nemanje Petrovića postignuta je ubedljiva „slika“ zabačene postaje kroz koju prolaze vozovi ne zaustavljajući se. Pisac će postupkom detektivske naracije, priču početi od kraja. Kada predstava počne, već se sve dogodilo. Beli je sa devojčicom Sanjom prevario Dragu, a ona njega sa kumom. Rekonstruišući događaje, korak po korak, tipičnim „bračnim“ dijalozima, govorom prestoničkog slenga, reditelj Radoslav Pavlović uspeva da sve vreme održi visok nivo zabavnosti i postignutog intenziteta predstave. Izbor glumaca čija imena imaju veliki kredit kod publike, i činjenica da je reč o pitkom tekstu, garantuju ovom komadu

atribut kultne predstave. Naravno, ovde nije reč o kultnom karakteru kakav su svojevremeno imale predstave „Čekajući Godoa“, „Kad su cvetale tikve“... već o jednom specifičnom vidu popularnosti svojstvenom sadašnjem opštem trendu.

Preuzimajući i rediteljski zadatak, Radoslav Pavlović još više podcrtava elemente zabavnog na račun teatarskog. Naime, zaplet iscrpljen u jeftinoj preljubi, postupkom naknadne interpretacije služi kao osnov dramskog sukoba. Tada će ove, na prvi pogled, prednosti, prerasti u mane teksta, pokazujući da ne postoji, ništa iza prve ravni pripovedanja. Pokušaj anticipiranja vremena koje će, kada prestane rat ipak doći, beznadežno propada sa nemotivisanim likom Sanje (Branka Katić). Dramska struktura ove priče zahteva još jedan lik pored Drage, Beli je sa nekim morao prevariti svoju ženu; međutim rešenje je usledilo dovođenjem u vezu ove preljube sa Sanjinim poklanim roditeljima „negdje u istočnoj Bosni“ i tako , delovalo samo kao loš crni humor. Ipak, jedna priča nepretencioznog karaktera, u skladu sa preovlađujućim shvatanjima muško-ženskih odnosa, podržana od dobre, za Dubravku Mijatović bi se moglo reći odlične glume, verovatno će biti dovoljna da se postigne posećenost kakva se očekuje.

Zeliko Jovanović

STEFAN MILENKOVIĆ NA KOLARCU

Žestoka rezonanca

Da muzika zaista ima magijsku moć, u rukama onoga koji je zaslužio ovaj božiji dar, potvrdio je, Još jednom, Stefan Milenković, na svom solističkom resitalu, u petak uveče na Kolarcu. Kreativno oduševljenje asocijativnom simbolikom muzike, očigledno je postalo umetnički manir mladog violiniste. Poštovanjem „sopstvene unutrašnje metamorfoze, na nivou koji je poprilično odmakao od instinktivnog, predao se eteričnom štivu Sumanove Sonate u a-molu. Decentnim instrumentalnim gestom, uz indiskretnu klavirsku saradnju Ister Pečvari, produhovio je romantičarsku elegiju ovog dela. Ali, Stefanov „status nascendi“, koji se potom razvijao tokom izvođenja Ravelove Sonate za violinu i klavir, bio je doživljaj duhovne posvećenosti. U minucioznom emotivnom poistovećivanju, porođena jc cksplozija entiteta impresionističke misli. Sledeći sopstvenu ka-

tarzu, Stefan nas je uveo u mc-

tafizičko okruženje.

U drugom delu koncerta, koji je u celosti bio posvećen Paganinijevim delima, prisustvovali smo svojevrsnoj prezentaciji moći umetničkog virtuozniteta, koji se na mahove graničio sa egzibicijom. Kompozicije „Karneval u Veneciji“, „Polka“ i „Palpiti“, svojom raznovrsnom уагjacionom fakturom, izvanrednim tehničkim zadacima, kao i beskrajno suptilnim kantilenama, predstavljaju, razume se, za umetnika Stefanovog kalibra, uvek novi izazov. Sublimacijom mladalačkog iskušenja ха пеprestanim pomeranjem sopstvenih granica, odlučno je istrajao na putu otkrivanja sasvim nove rezonance. Uskomešana osećanja, od neverice i čuđenja, pa do malog ludila, naposletku su se blaženo razlila u postorgazmičkoj opuštenosti. Publici, u stanju krajnje egzaltiranosti, ponuđen je još jedan bis-doživljaj Stefanove emfaze u Paganinijevom 16-om Kaprisu. Muja Smiljanić ·