Борба, 26. 03. 1994., стр. 11

SEVE 1?

ODJECI MUSUIMANSKO-HRVATSKOG SPORAZUMA U VAŠINGTONU

Goran Todorović

Во je to spektakl u klasičnom američkom stilu. Publika je bila repre| zentativna, potpisnici sporazuma poslušni, a svjetska javnost, valjda, zadovoljna. No, nakon prvobitne euforije koja je u osnovi najviše trebala predsjedniku Clintonu naglo se otvaraju brojne nedoumice.

Na početku treba prvo otkloniti jednu veliku zabludu: umjesto pohvala Americi i međunarodnoj diplomatiji za uložene napore kako bi privolili zaraćene strane da potpišu još jedan u nizu „istorijskih sporazuma“, treba ih izložiti osudi. Jer, na najplastičniji način je (do)kazano kako je „Ujak Sam“ ovako energičan mogao biti i prije godinu dana, dok još sukobi Muslimana i Hrvata nisu bili na pomolu, da i ne pominjemo šta se sve moglo učiniti u trenucima dok se Jugoslavija još nije počela razgrađivati i dok je na njenom čelu bio premijer Ante Marković.

No, šta je tu je. :

Najprije treba konstatirati da je obavljen tek lakši dio posla. Slijedi debata u hrvatskom Saboru i bosanskoj

Gordana Gojak

| (6) odjeke i iz svijeta“, vodeći hrvatski dnevnik „Vjesnik“ naja|-vio je (22. marta) iz pera svog glavnog i | odgovornog urednika Krešimira Fijačka Nobelovu nagradu za mir hrvatskom predsjedniku dr Franji Tuđmanu. Smatrajući to, čak, neminovnošću za sve ono što se izdogađalo za nedavne Tuđmanove posjete Vašingtonu i | Njujorku, prvi čovjek „Vjesnika“, uz trijumf hrvatske državne politike na ovim prostorima, najavljuje i nešto mnogo sudbonosnije — mir. Da li će ove najave biti i ostvarene, već će se us| koro potvrditi ili opovrći. Ali, sama či|| njenica da su zaustavljeni ofenzivni su| kobi između HVO i Armije BiH, te da | su po prvi put od početka rata u Hrvatskoj za zajednički stol u Zagrebu sjeli predstavnici hrvatske vlasti i Srba iz UNPA-zona, zrače optimizmom. Tim više što su na potezu druge runde згеđivanja odnosa. Dok se u Sarajevu za 28. marta priprema održavanje sjednice Ustavotvorne skupštine na kojoj bi trebao biti proglašen novi Ustav BiH, dotle se u Zagrebu u ambasadi Ruske federacije dan kasnije — 29. marta, treba potpisati sporazum o prekidu vatre i razdvajanju vojnih jedinica HV i pobunjenih Srba za davanje prilike mirovnim snagama UN da konačno počnu obavljati zadatak zbog kojeg su došle u Hrvatsku. I dok opozicija, pa i neki iz redova vladajućeg: HDZ-a, ороуграуаји Тид-

· Ratni

Skupštini, gdje, također, neće biti većeg otpora s obzirom na gotovo jednostranačku dominaciju Hrvatske demokratske zajednice i Stranke demokratske akcije. Problemi će nastati kad narodu pokušaju objasniti kako su to, preko noći, najveći neprijatelji postali bliski saveznici i koji je to krunski razlog zbog kojeg bi oni, na eventualno upriličenom referendumu, sutra trebali glasati za konfederaciju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bode oči saznanje da bosanski mediji još puštaju u opticaj zvanični dokument potpisan u Washingtonu, tako da ovdašnja javnost o svemu zna tek iz šturih naznaka svojih političara. Sondaže javnog mnjenja pokazuju da su ljudi zainteresirani za mir, ali da, ni u kom slučaju, ne vjeruju u ponuđenu ljubav iz računa. Rane iz nedavnih sukoba još su nezacijeljene i ne mogu se tako lako zaboraviti.

Više nitko nema iluzija da su prvenstveno Tuđman, ali i Izetbegović na sporazum pristali zato što je sazrc:0 uvjerenje da moraju promjeniti svoju politiku. Oni su na tako nešto naprosto prinuđeni: dovedeni su pred zid kada im je Amerika jasno objasnila pravila

manovu konstataciju da se ovim ne radi o nikakvom zaokretu već kontimuitetu hrvatske državne politike, dotle je jasno da će otpora i traženja načina da se izađe iz započetih sporazuma biti napretek. I to ne samo od onih kojima je zbog profiterstva rat postao brat, već i onih koji nastoje ugrabiti svaku priliku za postizavanje političkih poena kako bi se približili mogućnosti za osvajanje vlasti. Parlamentarna opozicija u hrvatskom Saboru, na zasjedanju koje se upravo održava, već je za raspravu O vanjskoj politici isplanirala svoju strategiju nastupa kroz formulu: najprije povratak okupiranih područja, pa tek onda mogući savez s drugim državama. Dakle, i konfederacija Hrvatske sa B-H federacijom treba pričekati da Hrvatska uđe u svoje međunarodno priznate granice.

Druga po veličini parlamentarna stranka, Budišini liberali (HSLS) uputili su tako proglas hrvatskoj javnosti zahtijevajući da preduvjet za hrvatsko-srpske pregovore mora biti da „Srbija i Crna Gora priznaju Republiku Hrvatsku u njenim međunarodno priznatim granicama, te da Srbija obustavi političku i logističku potporu odmetnutim Srbima i povuče srpski dinar s okupiranih područja.“ Kad se zna da s tim zahtijevima pred međunarodnu zajednicu stalno izlazi i Tuđman, kao i njegov ministar vanjskih poslova, uz najnoviji zahtijev da mirovne snage UN stanu na međunarodno priznate granice Hrvatske, nameće se zaključak da sva parlamentarna opozicija, zajedno sa liberali-

Ci ı no Hadezeovsko i za i protiv vašingfonskog sporazuma i gledanja na promjenu politike spram Bosne |

samo je ures političke svakodnevice; Amerikanci neće dozvoliti da im se ruši autoritet. Da li će Tuđ- | man dobiti, po „ljesniku“, zasluženu Nobelovu nagradu za mir? |

igre i šta se od njih očekuje. Najava Warrena Christophera da bi ta nova konfederacija Hrvatske i Bosne i Hercegovine trebala biti pridružena Hvropskoj uniji jedan je od onih mamaca kojima politički lideri nisu mogli odoliti. Ali, treba biti oprezan, pa barem ostaviti mjesta sumnji da do stvaranja pomenute konfederacije možda uopće i neće doći. Nije isključeno da je to bio jeftin trik kako bi se izbili argumenti iz ruku najvećih ekstremista na obje strane. U toj varijatni, značilo bi da granice BiH ostaju перготјепјепе, status srpske krajine u Hrvatskoj zamrznut uz male šanse da iskoči van ustavnog okvira Hrvatske, a Srbi u Bosni dovedeni pred svršen čin: ili se priključiti federaciji bosanskih Hrvata i Muslimana, ili biti izloženi još jačem NATO pritisku, bez mogućnosti pokajanja.

Ako, pak, stvari krenu drugim tokom i dozvoli se faktičko stvaranje novih država, konfederacije Hrvatske i Bosne, ali i Srbije sa Republikom Srpskom, to, će značiti definitivnu potvrdu da granice novog svjetskog poretka i interesnih sfera zaista idu sredi-

ma, računa da treba krenuti sa politič-. kom kampanjom za — od njih i već duže vrijeme najavljene — prijevremene izbore. U štampi se time objašnjava i ubacivanje „krtica“ i „agenata“ u ostale parlamentarne stranke (HSP, DA, SDH, IDS, HSS) od strane HDZ-a, koje se zu zadnjih 20-tak mjeseci od zadnjih izbora, bave samo sobom, traženjem provokatora, svojih raskola i „slučaja“, a manje politikom.

A, nakon najnovijeg istupa Josipa Manolića u „Feralu“, u kojem zahtijeva da ministar obrane Gojko Šušak treba otići zbog muslimansko-hrvatskog sukoba, što je na press-konferenciji sam Tuđman oštro odbio, kvalificirajući to politikanstvom koje će dobiti svoju partijsko državnu ocjenu, ponovno je u javnosti aktualizirna tema raskola, podjela na „meku“ i „tvrdu“ liniju u vladajućem HDZ-u. Uz Manolića, pro-

ziva se za stranačku neposlušnost ponovo i Stipe Mesić, koji je proteklih dana u „Slobodnoj Dalmaciji“ rekao da je vašingtonski sporazum pobjeda izvOrnog HDZ-a, a poraz „struje koja je za rat”. Međutim, sva ta stranačka i теđustranačka prepucavanja čine se ipak samo kao obični „ukrasi“ političke svakodnevice. Potvrđuju to najnovija zbivanja, za koje dr Ivo Komšić, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća iz Sarajeva, kaže komentirajući vašingtonski sporazum — da „Amerikanci neće dozvoliti da se njihov autoritet lako ruši“, te otkrivajući: da su „Amerikanci u projektu, koji je javnosti predočen na

Sumnja u ljubav iz racuna

Ako se dozvoli stvaranje novih država, biće fo pofvrda da granice novog svetskog poretka zaista idu | · sredinom Bosne, pa bi obale Miljacke postale Istok i Zapad

nom Bosne. Simbolički rečeno: s jedne strane Miljacke bio bi Istok, a s druge strane Zapad.

Lopta prevrtljive diplomatije, kad je | Bosna u pitanju, sada je prebačena u srpsko dvorište. Karadžić je, pak, izgle- |

da osjetio kako je ovo izuzetna prilika

da kruniše ono za što je dvije godine |

ratovao, barem ako je suditi po njego-

voj spremnosti da vrati nekih 15 proce- |

nata zauzete teritorije. To na vrlo rječit način govori zašto su Srbi osvajali i mnogo toga što im ni u kom slučaju ne pripada — jednostavno, čekali su ovaj trenutak da bi se velikodušno mogli

cjenjkati sa zemljom koja im, u suštini |

ne treba.

U svakom slučaju, sviđalo se to nekome ili ne, cjelovitog rješenja bez srpske strane nema. Zato bi bilo razborito sačekati nastavak pregovora o Bosni, pa tek onda izricati sud u kolikoj mjeri zaista može zaživjeti netom potpisani hrvatsko-muslimanski sporazum. Jer, poznato je, ljubav iz računa teško odoljeva iskušenju vremena.

AIM

elovci

Saboru Hrvata BiH u Sarajevu, prepoz- | nali mogućnost okončanja krize. Kasni- | je su otvoreno kazali da su stali iza to- | ga plana i da u slučaju da su pregovori || završili sa Hrvatskom neuspiješno da |

bi išli na sporazum HNV-a i musliman- | sko-bošnjačkog vodstva. Tek tada bi bi- |

lo pritiska da se plan provede, a ovako je proradila dobra volja“ — pojasnio je Komšić.

Da i Tuđmanovo isticanje da se po-

litika ne može voditi samo srcem, već |

prije svega razumom, ima i konkretnog povoda kazuje i izjava američkog am-

basadora Pitera Galbrajta prilikom za- |

dnjih

Ruskoj ambasadi u Zagrebu o tome da zemlje koje su uključene u te pregovore (SAD, Rusija, UN i EU) snažno podrža-

srpsko-hrvatskih pregovora u

vaju cjelovitost Hrvatske, ali da taj pro- | blem treba riješiti mirnim putem. Kada |

se tome doda i saznanje da su i Čurkin

i Galbrait, sa ambasadorima Медипа- |

rodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji |

— Arensom i Kaiem — delegaciji hrvatske vlasti i Srba iz UNPA-zone

jasno dali do znanja da „raste nestrplji- | vost međunarodne zajednice da se pro- |

nađu rješenje za sukob na ovom pro-

storu“, onda je „pogođena“ satirična fotografija iz „Ferala“ gdje ispod slike američkog predsjednika Klintona stoji potpis „odlučio sam o sudbini svoje Hrvatske“.