Борба, 26. 03. 1994., стр. 17

| |

/:NSKI 1 KOSMOPOLITSKI: Ig-

„Misu samo Srbi krivi...“ Pa ko je, oada, kriv? Moj odgovor je lakonsiti: Bog! Vel/rosrpski državofvorni Bog koji je, izgleda, tako besfidno neodojiv da zbog njega „treba“ — Daci obraz pod noge!

Svaka vam čast, „braćo“ — па

„familijom“ u glavnoj ulozi). Potom — „Hleb naš nasušni“ (jer „u Srbiji niko neće biti gladan“). Pa Tesla („TI bi Svetlost!) ITD. ~

Da bi stvar bila još zabavnija, „obred“ se odvijao u takozvanim Titovim salonima; ne toliko iz vernosti Titu, koliko iz naivnog UVerenja da se tu radi o vrednom stilskomi inventaru {nije vredan). Jer ugodno je sedefi u crveno-žutim foteljama i slušati kako „mali redov Velike Srbije“ „izliva“ svoju „desnu svetlost“. — Tako je bilo. A Svetlost? Svetlo se nije štedelo (kao ni „cuga“ i benzin).

Bio je to, sve u svemu, neverovatno sme— nevernički festival. Pljunuta fanariotı orgija; levitacija smrtnih nad „bogom čuvenim Novim Sadom”. Ali tako biva kad se Jedna ideja iz jednog sistema mišljenja beslo--

ša

Vesno prenese u drugi. Gorki usud marodera!

Cujem da „kreativni“ džeparoši spremaju — „Vatre“ (Da li, možda, po Simi Trojanoviću?). Nagoveštava li „duhovna svjetlost“ skoTu invaziju „vatrenih krstova“? (srpskih, ne francuskih)

Ali budimo pošteni, ja sam kriv. Moj „lički demon“ je izmislio i „obrede“ j „svetlost“ i „Vatre“. Gde će mi duša?! Ja bih u Nav. Ali, Znate, zemni strah... Zato žurim u eparhyu, da uhvatim neku vezu, i — „očistim se“.

Fanariotska „psihagogija“

Doći će umoran, preumoran (da li i prepodoban?). Zakasniće oko jedan sat. — Zatim počinje — Veliki Egzorcizam. — Prvo će tradati — „povampireni jelinizar“! Potom i

„hibridizam“. A tek — „prokleta da je Renesansa!" (one grozne „religiozne slike“ — Р. Florenski)

Zat:m će đavo odneti „novi svetski рогеdak“ i „sataninie sankcije” „Prokleti da s:ı „JUpostoOvenstvo“ ı „komunizam“!“

Хата]

pravbslavna I prija-• Oorim na smrtnu Opas5nosi.

o Vatikana. Ne:moszu m

moći, zauzeti su; u „bliskoj“ poseti su im dva visoka jereja SPC.

„Nova renesansa“

Još „u dečačko moje doba“ naslućivao sam kako uporno pešačenje podiže političku kulturu. Takvu „orijentaciju“ „nadahnjivala“ je i činjenica da nikad nisam imao auto. Niti iko od mojih novosadskih prijatelja („moje“ ženske — sve bez izuzetka — jesu!). Moji prijatelji? — sve sama „novoplatonička sirotinja“! Ali zato u „Srpskoj Atini“ hrabro cveta Jutarnja i Večernja Šetnja. — A kada zavlada „primrak“, počinje da sija Hiperionsko Neznabožačko Sunce.

Zima, doba Duše. Jako čeznem za jednom ruskom „heterom” (u „beznjenici“ „alternativnih” Mađarica). Odavno već razmišljam o „netljenosti“. — Presreće me jedan „zapadnjak“, Šarl Bodler: „Sanjar hoće oštru zimu; rusku ili kanadsku“. Hvala ti, dragi brate, što me tako nežno „izvodiš u grad“!

Petak popodne. Krenem kejom. Srećem nekadašnjeg gradonačelnika '(graditelja). Priseća me se. Potom mi pokazuje izgoreli brod (o, Temistokle!); podiže pogled na razbijene lampione; spušta ga na jednu uništenu stazu. Rastajemo se; nastavljam sam.

Pored Istera. Sanjarim; nailazi bujica. O čemu sada peva moj prijatelj Eftim Kletnikov u fanariotima mrskom Skoplju? „Koga“ li žrtvuju Rahim Burhan i Sami Osman u svom ritualnom romskom teatru? Ima li Šulc za piće; peva li još? O Čemu, u „crno-belom“ Zagrebu, misli veliki i dragi Ivan Foht? Na čijoj je „strani“ pesnik Mirsad Bećirspašić u ubijenom Sarajevu? Koga ljubi Tatjana u „Brozovom“ Velenju? Mira je u Americi, Rade je u Londonu; šta još treba da proda „srpski Sokrat”, da bi na kraju popio — „otrov“?! Može li, možda, jedan brkati gospodin na severu Vojvodine — opet „sastaviti“ Jugoslaviju?

Približavam se „starom jezgru“. Zmaj Jovinom ulicom. Ispred mene svetluca fenjer (Fanar!). Mržnja seva iz „božanskog primraka”. Nailazi jedan divan čovek, arhitekta-slovenofil Voja Dević. — Zovem ga na piće:

„Hajde, Vojo, da proslavimo trijumf liberal- .

nog ruskog medveda nad fanariotskim šišmišom.“ — „Nemoj Vlado, rano je.“ — kaže tolerantni Voja. Navaljujem. Ali... Fanar me „strelja“, Voja me „pokriva“. Žurno skrećem „udesno“. — U jednoj uglednoj instituciji deli se sindikalno brašno. Pomažem prijatelju. Plavo-sivim lončetom presipam iz velike vreće — u majušnu; merim. On mene „meri“ svojim plavim, dubokim — „proklovskim“ zenicama. Takve su vam, eto, te zenice. A brašno? Brašno osrednje, industrijsko. Eh, Bašlar: „Oluja melje najbolje brašno!“ — Čitamo jedan njegov esej (povodom Farijasove knjige — „Hajdeger i nacizam“). Da li je Hajdeger Firera zamenio Helderlinom? Saglasni smo. Rukujemo se.

Hrlim na Liman. U maslinastom sandučetu — pismo. Iz Japana! Piše mi Jugoslovenski arhitekta Ranko Radović. On „tamo“, na Tsukuba univerzitetu, predaje evropski urbanizam i arhitekturu. Pismo divno, pažliivo „graditeljsko“. Gorko pomislim: još deset takvih graditelja i ova zemlja bi se možda spasla! — Pročitajte njegov mali esej „Soba kuma Saveljića“ i videćete šta je — Vernost. Pogledajte njegov Spomen-dom na Sutjesci i videćete šta je — Srpstvo. Zavirite na njegov dorćolski tavan i pronaći ćete — Kosmopolitizam. A kako funkcioniše ona divna, ezoterična, tehnologija u Ateljeu „212“? — Ali šta će „ponos-

nim Srbima“ „japansko čudo“? — Vidim ga kako, sa tri projektora u dvema rukama, „nagovara“ „Srpsku Atinu“ da postane — POZORNICA. A njegove studentkinje? Samo „Sminkaju” nepostojeće crkve. Ali ne brini, dragi moj Ranko, ne damo se! (Pitam te: da li japanska sunčana boginja Amaterasu poznaje i voli i svoje srpske „potomke“?)

Na muzičkom ekranu piše: „CULTURE BEAT“. — Uzimam „svežu“ „Borbu“; listam. Vidim — Dušanka Đogo. Priča nešto o Hegelu. Njena fotografija (ćedno je prekrstila noge). Baš je slatka. A ume i da se „raspali“. Rastužim se: što će takav „neznabožački“ cvetak među otužnim „karanfilima“? Ali pazite, proričem: nikada ta žarka gospođica neće ljubiti brkatog socijalistu! Ne pomaže tu mi cepelin. Oh, to „izdajničko“, žensko srce! Nežno dodajem: „Dušo, vreme je da menjaš „šminku“.

Dolazi jedan stari prijatelj. Donedavno, dok je još mogla, njegova majka mi je slala prekrasne hercegovačke narove. — Gleda me pronicljivo; kaže mi: „Slušaj ti, ruski anarhisto, hajde smiri se već jednom, pa da osnujemo Jugoslovenski centar za urbanu kulturu. Ti, u stvari, ništa ne radiš; čak ni ne piješ. Čoveče, propašćeš — tako!” — Svečano obećavam: „Sutra ćemo.“ (volim da budem kriv kako bih se morao „prekorevati“). Uh, opaki Rozanov: „Nisam takav lopov da bih mislio na moral!“

Društvo književnika Vojvodine postalo je — „folk-parada“: sve se Ori od „ојкаса“ 1 „сагариза“. Пгуmi urbani pesnici više ne zalaze tamo |

Nema struje. Nema ljubavi. Nemam šibica. — Jedna šarmantna plavuša, zlatokosa, bojažljivo mi dodaje zeleni upaljač. Na njemu piše: „Pahuljica“. — Uzimam da crtam. Agoru! Na vidikovcu Petrovaradinske tvrđave. Smeta mi jedno drvo-spomenik (na njegovoj „kori“ piše: „Igor + Vesna“). Od Istera ću „iscediti“ vodeni sat. — Krešem „živu vatru“. Zatvaram oči. Osluškujem: sneg veje, „Atina“ tone. „Atina” fanariotima ne veruje.

„Nema istinske vere bez nauke!“

Nudite nam Pravoslavlje? Spasibo. Baš ste „bliski“. Mislim „duhovno“... Ali da vidimo. To nije srdačno pravoslavlje starca Zosime, već zatucani inat oca Feraponta: to nije „belo“, slobodno pravoslavlje Nila Sorskog i Maksima Greka, već satansko pravoslavlje Josifa Volockog (iza Josifovih leđa tskaju se: Protopop Avakum i Teofan Zatvornik). To nije Sofiologija velikog Sergija Bulgakova („UhR,

bezbožnika! — daj da mu sudimo!“). To je pravoslavlje — ugodničko, udvoričko (poitronsko)! Nudite nam Vizantiju? Hvala„ spasibo. Zataknite vašu Belu ružu za Šešir! Šta nudite? To nije vizantijski humanizam Mihaila Psela i Jovana Itala; — to je: samodržavlje, „anđeoski” jer kokratizam, samoporobljavanje, mrak; jedno tuđinsko nebo.

Gospodo „duhovno bliski” šovinisti, tuđinski „slovenofili“ — pakujte se! Idite u Bant! Niste Vi Ti koji će srpskom narodu otkriti koliko je-„istočan“ u neuništivo. Ma ko

ste, uopšte, Vi?! Zar su od svetih srpskih šuma ostali samo vizantijski panjevi?

Možeš li, bliski čitaoče, zamisliti ovakvu „heraldičku” „slagalicu“: Petokraka + Krst + Svastika + Vasilica („pametno“ i „pošteno“ „prelomljena“) + Vojvoda + Tigar... (ponestaje mi daha!) + Dafina (cveta li već?) + Bela ruža... = CRVENI KARANEIL.. Ako ti, možda, ovi „znaci” izgledaju nesaglasno, evo Jednog uporišta: „Sve u Državi, ništa izvan Države!“ (B. M.) Ili, možda, da budem „plastičniji“, sećaš li se još one vatrene ali pomalo „utrnule“ parole — „Jedinstvo rukovodstva i naroda!“ (M. S.)

Slušam radio (slušao sam), „Argument više“ (izvesni Jerotijević). Čujem kako su se iznenada u Srbiji pojavili čopori vukova. Totem vaskrsava! Vidim ga kako teško hramlje i samrtnom snagom brani svoj Srpski rod od Američkog šakala. Tako „radi“ Totem. A Vuk? „Jagnje“ se smerno šćućurilo u poli-neznabožačkom i „duhovno bliskom“ parlamentu. O. „olako obećana“ jurodivosti jednog „Ruskog konzula“!

Nedavno smo bili svedoci kako su grupa srpskih intelektualaca i jedan visoki jerej SPC uputili dirljiva pisma Margareti i Alenu. Pro-

- tiv „nebeskog“ bombardovanja. Bio je to akt

„ekumenske“ savesti; savesti da, ali malo pokvarene... „Jezičari“ neće beknuti o silovanju jezika (svaka čast profesoru Bugarskom!); „očevi“, vrli borci za srpski natalitet, mudro će prećutati Zabranu ljubavi sa „tuđinkom“. — „Nisu samo Srbi krivi...“ — „priznaće“ oni. Zvuči, zbilja, „svetosavski“: „Moramo se stalno prekorevati...“ (Sveti Sava, „Karejski tipik“). A ima tu i „drugarske samokritike“. „Nisu samo Srbi krivi..“? Ne slažem se. Ja mislim da Srbi nimalo nisu krivi. Srbi su (naročito danas), poput „genetski bliskih“ Rusa, — „detinji narod u vizantijskoj lešini“ (Zinaida Hipijus). — „Nisu samo Srbi krivi...“? Pa ko je, onda, kriv? Moj odgovor je lakonski: BOG! Velikosrpski državotvorni Bog koji je, izgleda, tako bestidno neodoljiv da zbog njega „treba“ — baciti obraz pod noge. — Svaka vam čast, „braćo“ — na „žrtvi“!

Zar je moguće, gospodo akademci, da vi, tako senzibilni ljudi, ljudi „od pera“, baš toliko ljubite — Državu? To — „najhladnije od svih čudovišta” (K. Leontjev). Ljubite Čudovište? — Zar su „koreni” vaše „duhovnosti“ toliko „blisko“ vezani za „zemlje... ”? — Imate li vi, uopšte, neku — „srpsku“ ideju? Kako vam, recimo, zvuči ova helenistička formula: Kulturotvorna Hegemonija? Nezgrapna je, ne zvuči? („Kako u debelo uvo zabosti nežnu reč!“ — 1 da li će, od takvih „očeva“, velikom srpskom i narodu na kraju ostati samo „Srbijica“ (ona „među šljivama“)? =

Završiću, ipak ovo „poglavlje“, rečima jednog genijalnog husarskog oficira (Čaadajeva): „Mi pripadamo nacijama koje kao da uopšte ne ulaze u sastav čovečanstva, već postoje samo zato kako bi svetu pružile neku važnu

lekciju.“

Levitacija smrtnih

Da li si, možda duhovno bliski čitaoče, čuo kako se prošlog leta u, Srpskoj Atini zbio neverovatno smešan događaj? Da te роtsetim. Bio je to promotivni festival bogobojazne radikalske vlade i, bar isto toliko radikaine, eparhije Bačke — „OBREDI (ZAREZ) SVETLOSTI“ (u besomučnoj režiji jedne LUDE, GLAVE). +

„OBREDI (ZAREZ) SVETLOSTI"? Razmišljam kako rešiti znak (dizajn)? Prvo, naravno, pomislim na Bašlarovu voštanicu (onu koja „gori sama“). Odbacujem: deluje „protestantski“. Konsultujem · Вегдајеуа: „Tamna noć. U daljini, ne prozorčetu isposnice, gori sveća. Zove. Unutar isposnice, inok — udubljen u molitvu.“ Odbacujem i to: deluje — „otšelnički“. — Pa kako, onda?

Zamisli, „dovitljivi“ čitaoče, ovakav plakat. Na crnoj osnovi „gori“ sveća; — stisnuta u pretecoj pesnici („Pravoslavlje uzvraća udarac!“); sveća jevtina, bela, parafinska. Jako se rastužim: zar je naša eparhija Bačka baš toliko siromašna da nije u stanju da pokloni dizajncru jednu „pra masivnu — kruš

Čitam, potor, žicu. Prvo ide jedan ? obredi?“ („Kultura Као ca...“). Potom — skanda!! Jedno mišljenje o svetlosti novoplatoničara Prokla (da. se iemonstrira „učenost“). Onog istog žestokog paganina koji je hrišćane nazvao „p ma na ovom svetu“. Uh,

какуо КО 5:

kakav nizak udarac,

la razvila ve srpske d Pojedini Cc odbac