Борба, 26. 03. 1994., стр. 18
Зпегапа Водауас
Ко spasi jedan jedini ljudski život, spasio je svet. Tako barem piše u Talmudu, jevrejskoj svetoj knjizi. U Nemačkoj je rat preživelo tek 14.000 Jevreja. Oko šest miliona ubijeno ih je u vreme vladavine nacista; najmanje 800.000 samo u Aušvicu. Predratni Nemci nisu čitali Talmud. Samo malobrojni pokazali su da znaju vrednost pomenute rečenice iz svete knjige. Među njima i kockar, pijanac i ženskaroš, fabrikant Oskar Šindler. Sam je od sigurne smrti spasao skoro deseti deo onih Jevreja koji su 1945. u Nemačkoj dočekali živi. Uprkos tome u Nemačkoj ne postoji spomenik Šindleru, čak ni uličica koja nosi njegovo ime. Šindler je u bedi umro 1974. Među Nemce se ipak vratio — kao filmski lik u filmu Stivena Spilberga „Šindlerova lista“ i kao politička činjenica (izborne) godine 1994.
Mnoštvom Oskara nagrađen film u Nemačkoj je za dve sedmice prikazivanja videlo preko 400.000 ljudi. U nekim se gradovima karte kupuju danima unapred. Na premijeri u Frankfurtu predsednik države Rihard fon Vajczeker rekao je da film „podstiče nemačku publiku da se bavi sopstvenom istorijom“.
Predsednik danas malobrojne frankfur-
- tske jevrejske zajednice Mišel Fridman bio je još izričitiji: „Ovaj film nam pomaže da osetimo holokost. Nadam se da će·on podstaći nemačku decu da pitaju svoje roditelje i dede i bake šta su radili za vreme rata“.
Fridman svakako zna rezultate najnovijeg istraživanja nemačkog instituta Emnid rađenog za američki Jevrejski komitet. Po tim podacima, 30 odsto Nemaca na zapadu zemlje i 20 odsto građana na istoku ne bi podnelo da im predsednik države bude Jevrejin. Svaki treći Nemac priznaje da „radije ne bi hteo“ da za prvog suseda ima Jevrejina. Šef nemačke desnoekstremističke partije Republikanaca
Suvise se 51: MERILIN MONRO
povratak
među Nemce
Spasilac Jevreja iz vremena nacizma vralio se kao junak na filmskom plainu. Ali ne samo kao „Indijana Džons iz krakovskog gela “ veći kao politička činjenica u (izbornoj) godini 1994.
Franc Šenhuber izjavio je nedavno da je „pred licem istorije Nemačka kriva za samo jedan zločin, naime za činjenicu da je izgubila dva svetska rata“. Političar Hrišćansko-soci-. jalne unije — CSU (koalicioni partner u bonskoj vladi) Peter Gauvajler je, uz aplauz „рагtijske baze“, izjavio da su „Republikanci tek malčice desnije od centra“.
Kritičarka. „Bilda“, nemačkog (žutog) dnevnika sa petomilionskim tiražom, Dana Horakova smatra da je „zapanjujuće koliki je uspeh „Šindlerova lista postigla među mladima u Nemačkoj“. Ona se nada da će silni Oskari povećati interesovanje i među starijim Nemcima „koji su očito umorni od konfrontiranja sa problemom holokosta“. Horakova je od čitalaca svog lista dobila na desetine pre-
'tećih pisama nakon izuzetno pozitivnog pri-
kaza Spilebrgovog filma. Kritičar „Velta“ Vil Tremper tvrdi da je divno što je Spilberg dobio pregršt Oskara, ali da je film trebalo nazvati „Indijana Džons iz krakovskog geta“, jer je „nacizam bio daleko gori“.
„Šindler nije moralizirao, već se ponašao moralno. Ko danas gleda Šindlerovu priču mora sebi da postavlja neugodna pitanja, nezavisno od svojih godina. Pitanja koja se tiču granica u čoveku samom, tačke koju čovek ne sme da pređe, za koju se nada da je neće prekoračiti, ali koju je možda več prekoračio. Od koje tačke čovek više neće da bude saučesnik? Šta raditi, na primer, u zemlji u kojoj ljudi bivaju spaljivani? Šta činimo sa zapovedi o ljubavi prema bližnjima?“ — piće „Zidojče cajtung“ povodom filma.
Nedeljnik „Špigel“ podseća na skoro dečiju logiku: da je po deset Nemaca u vreme nacizma štitilo po jednog jevrejskog sugrađani-
ee
Mo sve mil
Suviše „vestern“ KIRK DAGLAS
Krocenje i kažnjavanje
Članovi velikog filmskog žirija, po pravilu, manje su skloni fumaćima
negativnih, avanturističkih i komičnih uloga, a nedodeljivanjem nagrade „kažnjavaju“ se i suviše provokalivna i nekonvencionalna ponašanja
итеттка.
Zorica Banjac
ФС nagradu američke akademije za film — Oskar — dobio je film Stivena Spilberga „Šindlerova lista“. Spilberg je pre ovogodišnjeg uspeha Već triput bio nominovan — bezuspešno, iako je pravio najveće svetske hitove.
Ali Spilberg nije jedina filmska veličina kojoj je više puta izmicao Oskar i uoči ovogodišnje ceremonije ncki svetski listovi
podsetili su na imena — legende u svetu.
filma koje je ova nagrada mimoišla, iz raznih razloga. Mesto na;listi odbijenih je bar
,
onoliko laskavo koliko mesto na listi nagrađenih. 5
Kada je 1927. godine ustanovljena nagrada „Oskar“, naglašeno je da će se nagrađivati isključivo — umetnički dometi, najbolje interpretacije, najbolji rezultati. Višegodišnja praksa pokazala je međutim, da umetnički efekti nisu uvek najvažniji motivi za dodelu „Oskara“: Mnogi drugi faktori određuju laureate, pre svega, ugled i moć producenta koji stoji iza filma, intepretatora, reklama i propaganda, trenutni ukus publike i stavovi javnog mnjenja (koji ponekad zadiru i u domen politike), ponašanje. kandidata za Oskara čak, tip
e dobio
na, nijednom ne bi falila dlaka sa glave. Ali, bilo je sasvim drugačije. U Jad Vašemu, izraelskom nacionalnom spomeniku za žrtve holokosta, zasađeno je više od 10.000 stabala rogača — za „pravednike među narodima“. To je drveće za ljude koji su u vreme nacističke vladavine imali smelosti da pomažu — lepom rečju ili nuđenjem skloništa, svejedno svojim jevrejskim sugrađanima. Samo 250 stabala nose pločice sa nemačkim imenima. Malo je poznato da je i u Nemačkoj bilo pokušaja da se Šindlerov život prenese na platno. Berlinski producent Artur Brauner (koji je izgubio 49 članova šire familije u logorima) je 1984. nemačkom Savetu za unapređenje kinematografije ponudio priču o Šindleru „Anđeo u paklu“. Glavni lik trebalo je da igra Klaus Maria Brandauer. U Savetu predlog nije naišao na simpatije. Brauner je i 1992. pokušao da dobije 900.000 maraka za svoj projekat, tada pod imenom „Otac Hrabrost“. Smatrao je da bi priča „imala široku publiku“, a „jedan dobar Nemac iz nacističkog vremena došao bi u centar pažnje svetske javnosti“. Kao Šindler trebalo je da se pojave Brandauer ili Bruno Ganc („Nebo nad Berlinom“). Savet je odgovorio da „scenario kao i lista glumaca nisu pogodni, te ne obećavaju da će film popraviti kako kvalitet tako ni finansijsko stanje nemačke kinematografije“. U tekstu povodom Spilbergovog filma „Špigel“ podseća da u Nemačkoj nisu naročito prošla ranija filmska dela o genocidu nacista nad Jevrejima. Serija „Holokost“ nije uopšte prikazana na prvom programu neniačke TV, a devetosatna dokumentacija Kloda Lancmana „Šoa“ imala je tek neznatan broj gledalaca, podseća nedeljnik i piše“: „Za
„Oskara“
Provokativna: AVA GRRDNER
ličnosti koju je interpretirao. Od toga da li je taj lik simpatičan publici ili ne, da li je pozitivan ili negativan, da li je poruka koju on šalje u skladu sa moralističkim nazorima Akademije ·za film i američkog javnog mnjenja, najčešće zavisi odluka o nagradama. Ričard Barton je 1970. godine rekao da on i Piter O”Tul nikada neće dobitii Oskara jer su suviše — inteligentni. Njegove reči su se pokazale proročkim: obojica su nominovani sedam puta ali su im nagrade izmicale. Montgomeri Klift, sjajan glumac, koji se takođe nije uklapao u važeća pravila, već je slovio za nezavisnog intelektualca nije dobio nagradu ni posle četiri nominacije. Akademija za film nije sklona komedijama i komičarima: samo tako se može objasniti zašto Oskar nisu dobili, Piter Selers (legendarni „ružižasti panter“), Džeri Luis, Toni Kertis, Doris Dej, Rok Hadson.
Svojevrsni embargo vlada i nad glumcima, tumačima u vesternima: Oskar nikada nije pripao legendama ovog žanra: Ričardu Vidmarku, Kirku Daglasu, Robertu Mičamu. Ali nisu mnogo popularniji ni heroji avanturističkih filmova: najpre je Oskar „promašio“ Erola EFlina, jednog od osnivača žanra (čuvenog Kapetana Blada i Robina Huda}), zatim su zaobiđeni Robert Tejlor, Stjuart Grendžer itd, — sve do Mel Gibsona i Harisona Forda u naše vreme.
Da li će neki glumac dobiti Oskara zavisi mnogo od uloge koju tumači. Omiljeni likovi Akademije za film su oficirii, poli-
cajci, sudije, advokati i borci za slobodu.
Nisu nimalo omiljeni likovi „ružnih, prljavih i zlih“, pobunjenika, anarhišta, рап-
Infelektualac: PITER O!TUL
gstera... U tom „ključu“ nagrada je iskliz-
Nemce je „Holokost“i verbalno bio blagoslov, jer do tada nisu imali reč za veliki zločin, o kojem ništa nisu hteli ni da znaju. Onda je za stravično nemačko nedelo došla grčka reč koja se pisala i izgovarala na američki način, reč čiji se smisao jedva zna — kakva distanca, kakvo olakšanje“.
Nedeljnik „Cajt“ piše da se „povodom Šindlerove liste mora postaviti pitanje zašto nijedan od suštinski značajnih filmova o stravičnom poglavlju nemačke novije istorije ne dolazi iz Nemačke“. „Naravno, i u Nemačkoj se snimaju veliki, reprezentativni filmovi o tim mračnim godinama, skupe produkcije koje postižu veliki uspeh, poput „Podmornice“
· Volfganga Petersena ili „Staljingrada“ Jozefa
Filsmajera koji je imao skoro 1,5 miliona gledalaca. ti filmovi prikazuju Nemce onako ka-
·ko oni sebe najradije vide: kao žrtve. Sve dok
je tako moraće drugi da nam pričaju našu istoriju“ — piše „Cajt“.
I u ujedinjenoj Nemačkoj mnogi su zauzeti „povratkom u normalnost“ i „podvlačenjem crte ispod istorije“. A koliko je ona i dalje živa stalno iznova podsećaju politički događaji. Najnoviji među njima jeste spor između kancelara Helmuta Kola i nekadašnjih nemačkih protivnika iz drugog svetskog rata u vezi sa obeležavanjem iskrcavanja saveznika u Normandiji 1944. Kol je jedan od onih koji smatraju da su, kada je o prošlosti reč, zaštićeni „milošću kasnog rođenja”. Ali, ako је ргано ргобопеде пи dodelu Oskara, kancelar je video da i iz Holivuda vole da podsete da provalija između nemačke prošlosti i sadašnjosti nije nepremostiva. Oskara za najbolji kratki film dobio je Nemac Pepe Đankvart za film „Putnik bez tramvajske karte“. То је 12-minutna priča iz berlinskog tramvaja — o starijoj gospođi rasističkih nazora koja „vodi rat“ protiv saputnika — crnaca sa susednog sedišta. :
Suvise nezavisan MONTGOMERI KLIFT
nula iz ruku čuvenih negativaca: Entoni
Perkinsa, Stiva Mek Kvina i legendarnog
Džemsa Dina. Iako je bio nominovan za
sva tri filma u kojima je igrao, Din nije na- -
građen jer je i u privatnom životu, kao i na filmu, bio buntovnik — suviše pobunjen za američki ukus. ·
Nedodeljivanjem Oskara kažnjavju se na neki način i oni glumci čiji je život suvi-
še skandalozan, kao i one glumice čiji je ~
seksepil na ekranu suviše provokativan.
Lista ovih poslednjih je duga: Ava Gar- –
dner, Rita Hejvort, Natali Vud, i najveći
holivudski mit — Merilin Monro. Ona je –
„kažnjena“ dvostruko: zbog toga što je bila provokativni seks-simbol i zbog svog pri-
vatnog života, naročito zbog aluzija da je u | sa predsednikom |
sentimentalnoj vezi
SAD, Džonom Kenedijem. Nekoliko dece- -
nija pre Merilin jedna druga glamurozna
zvezda kažnjena je, takođe zbog idile sa |
jednim Kenedijem: Giorija Svanson bila je
ljubavnica Kenedijevog oca- Lana Tarner, |
iako je predlagana za Oskara, nije ušla u uži izbor zbog svoje skandalozne veze sa jednim gangsterom, a lepotice kao Lorin
Bekol, Kim Novak i mnogo pre njih Džin ” Harlou proglašene su suviše atraktivnim | da bi njihova gluma mogla da se uzme u |
obzir.
Postoji, međtu, i lista onih koji su Os-
kara odbili. Marlom Brando (za „Kuma“") u znak protesta zbog ponašanja SAD prema Indijancima, Džordž Skot (za „Pato-
na“) iz sasvim ličnih razloga, Vudi Alen jer ,
u principu ne priznaje nikakve nagrade i 'ĐDadli Nikols, davne 1935. jer je njegov glumački sindikat bio u štrajku.” ·
: | ХН ВА реса
{SD N:4(r- МО Аб ЈАТО
за
рабина ум а
{ |
Oe —
o •
_” m II уз ПА e
' KD ! (bh
14 о ср ме
~ рт
aaa. o DD DP