Борба, 26. 03. 1994., стр. 19
· /storja porodice Petrović
1!
Ljubinka Milinčić
(јата tri pta sabljom o pod, bio je znak bez koga ni jedna predstava nije mogla da počne u sali Kraljevskog narodnog pozorišta na Cetinju. Znak je davao kralj Nikola, pošto bi se pozdravio sa prijateljima, rođacima, saradnicima. U državi u kojoj se i u njegovo vreme, kao i u doba Njegoševog vojvode Draška, podrugljivo komentarisala činjenica da gledaoci u pozorištu „Vvire ka miši iz zida“, i u kojoj je morao da objašnjava da „nas knjiga neće omlačiti“. U takvoj, a uz to još i siromašnoj državi, kralj Nikola je uspeo da sakupi dobrovoljne priloge i sagradi Zetski dom u kome je bila biblioteka, muzej i pozorište. Predstave su _ počele da se igraju još pre nego što je sala _ bila potpuno završena, a svakoj su prisustvovali obavezno članovi kraljevske porodice, diplomatski kor, ugledni građani, stari ratnici i državni činovnici.
\
je Cetinjanima režirala je Merima Isaković, kao multimedijalni projekat, u kome su učestvovali Ašhen Ataljanc, Konstantin Kostjukov, Duška Dragićević, Sonja Vukićević, Mirjana Karanović, Žarko Laušević, Miki Manojlović... i
U Crnoj Gori, u kojoj postoji samo jedno profesionalno pozorište, Zetski dom trebalo je da postane kultno mesto u koje će dolaziti najbolji reditelji i raditi na po nekoliko meseci. Planirano je da se tu osnuje pozorišna radionica po ugledu na Čulijev teatar u Milhajmu, a čitav projekat bi vodili Žarko Laušević, Mirjana Karanović, Stela Ćetković, Branislav Lečić, Miki Manojlović... Ali, zla sudbina Žarka Lauševića označila je kraj projekta. U Zetskom domu se ponovo ništa ne događa godinu dana. Tek sa predstavom „Princeza Ksenija od Crne Gore“ ovaj dom, trebalo bi da bude stvarno otvoren.
Медов ргига обје mogućnosli / obije гета п!šta manje zahvalnih i zanimljivih nego šfo su bile Šekspirove — smatraju ашот ргојета „Princeza Ksenija od Grne Gore“
Svečanost povratka ove kulturne instituci-
Piše: Puriša Đorđević
Petoljetke, kad je brijanje koštalo dva dinara, a ja sam već bio ii stanju da
dam bakšiš tri dinara. Jer za taj
dodatak imao sam uveklepu priču od majstora Dragog, kome su tepali Dragče. Pa je sada pričam. Vreme je | kraljevine Jugoslavije i glavna junakinja | je devojka koja je upravo ušla u vozi | pošla put Gornjeg Milanovca. Bila je mlada i lepa. To ja sada lepše pričam | zbog same priče: nedeljom je uvek rieko | nepoznati silazio u Čačak. Nedeljom je dežurao Mečka, lopov i lepotan. Tada
je naišla ta devojka odnekuda da bi je Mečka zaustavio skidanjem šešira, kao | da je i on prvi put u nepoznatom gradu | i pita — da li gospođica zna put za | boinicu jer on·Je novi lekar, upravo se smestio u hotel Kren. Ne, ona ne zna, ovde je i ona prvi put, prvi put posle
po sećanje nije u funkciji mozga, nego u srcu. Da li baš u srcu, a ne u Razumu? Uprostimo sećanje jutarnjim buđenjem. Šta sam to sanjao? Kao, idem ja preko Savskog mosta a ispod, nema reke nego protiču oblaci. Reka je na nebu. Šta to može da znači? Čega da se setim sa rekom na nebu? Sa kosom i budnim okom ja i dalje sanjam jer to nije sećanje. Ja vidim kako ulazim sa ocem kod Dragog berberina i znam da će me on sada da cepa makazama dok se ogleda u brijaču koji će mi da struže po vratu. Ali, više ne vidim moju novi
| frizuru nego salon za dame i gospodu ii : - == 3š\i Opatijigde me firma vlasnika Đovanija
| Mira Stupica Miža Jankešić а || ybunjuje. Zato otmeno tražim pedikiri·
e Ен = | sinjor Đovani mi se baca na cipele da Duhovi istorije Avantura veća od glu-|
| ih otkopča. Ja kažem, izvinite, neću — Sve te istorijske, svima poznate činjenice
na Cetinju FOTO: MATIJA KOKOVIĆ
„Gnijezdo“ novog pozorišta: Zetski dom
| | manikir nego pedikir. Hteo sam nokte | nisu srž drame, već je svojom umetničkom
| imaginacijom pisac Radmila Vojvodić opisala | kako se ta porodica šibana okolnostima u koji| ma je živela u izgnanstvu, svim prevarama saveznika, političara, prijatelja, lomila pod tere| tom toga svega i koja je, na kraju, završila svoj | veliki opus velikih filozofa, i pisaca, ratnika i | političara. Ksenija, najvažnija ličnost u politič| kom životu Petrovića u egzilu, ona ostarela _| Ksenija koju ja igram, puna je ožiljaka, loših | iskustava, neverice, ali „pamti sve“. Radeći na ovom projektu, mnogo sam saz-
me
- — Izuzetno je uzbudljivo prolaziti svakog | dana po nekoliko puta ispred doma Petrovića, ispod terase na dvorcu kralja Nikole na kojoj je on počinjao svako jutro, javljajući se svojim Crnogorcima i sugrađanima i sa koje je odlazio na počinak tek pošto se prethodno raspitivao da li je nekoliko huligana pospalo i može li grad mirno da spava. Imati u rukama sablju kralja Nikole, imati na svojim plećima njegov | kaftan, imati u svojoj ruci njegov revolver, sedeti u fotelji u kojoj je on sedeo, odmarati obe |
na ruci da osečem, ali sam opet ponovio — pedikir. Bilo mi je to prvo sečenje noktiju, jer sam ih uglavnom,
|| lomio, šutirajući bos loptu. Da me sada
vidi Pribo, berberin koji je držao
frizerski salon u Hilendarskoj 2, čovek koji je učio zanat u Parizu, ali nikada
nije se sagnuo da nekom iseče nokte na
j- nogama. Pribo, majstor iz Užica, koji je
zime u gradu, jer radi kao učiteljica u selu Rti na vr planine Ovčara.
Doručak je bio u Zanatlijskoj kasini, |
šampite u poslastičarnici Seka, šetnja pored Morave. U vrbaku su čekali još trojica mangupa. Silovali su učiteljicu. I da ne bi bila više zaludna u gradu, Mečka je devojku, skoro bez svesti,
učio zanat na Jelisejskim poljima u
|| Parizu, kod gospodina Fabijana. Pribo,
|| već sam zaboravio Đovanija i lepo vidim Priba kako svakog proleća kreće
| iz Užica za Pariz. U to vreme, u Užice je po redu vožnje dolazio mali voz Ćira iz Dubvrovnika. Pribo je sa kartom prvog razreda imao mali kofer i u
| njemu pet kila najbolje ženske kose sa Zlatibora. Bilo je to u vreme pre Petoljetke. Srpska kosa bila je na ceni i
nala iz crnogorske istorije što me je inspirisa-
lo, uzbuđivalo, otvaralo glumačku maštu. Dok
_|| sam gledala te ambijente, dvorce, radeći u Zet| skom domu, svi duhovi istorije su bili prisutni. To je nešto što me je obavezivalo.
doveo na železničku stanicu, ubacio je u voz za Gornji Milanovac. I telefonirao nekome da stiže roba. | Trava je ostala još u njenoj kosi kada je | sišla iz voza u Gornji Milanovac. Lepoj učiteljici prišao je čovek srednjih godina, predstavio se kao policajac i zamolio devojku da mu slobodno kaže šta se to desilo u Čačku, jer njenim · svedočenjem najzad će čačanski
šake na naslonu te fotelje i dodirivati prostor u kome je živeo, ja to zovem ostvarenom glu- | mačkom avanturom, jer je to više od glume.
Đurđija Cvetić Е Milena, iz Šumadije
— Za mene je posebno zadovoljstvo · da igram u jednoj drami iz crnogorsko odživota koja nije ni ačenje ni bečenje, ·kakve su obično najčešće na televiziji i
| Radmila Vojvodić, reditelj | Univerzalna tema
— Ja sam dramu radila tako da funkcioniše | kao jedna univerzalna tema. Ja se nadam da | smo u tome i uspeli. Možda će je na drugačiji
| način, možda emitovanje i žešće primati famo gde se tih ljudi direktno egzistencijalno dotiče, || ali mislim da ona ne bi trebalo da bude zanimljiva za nekoga ko manje poznaje istoriju. Ja bih to rekla sudeći po tome što su glumci koji učestvuju u projektu bili u krajnjoj liniji neinformisani. Ono što je zanimljivo to je da je i za || jedan dobar deo publike taj deo istorije, kada | su Petrovići bili u egzilu isto tako maglovit, | podaci su vrlo kontroverzni. I glumci su se na| šli pred nepoznatim činjenicama ali su ih prihvatili kao što bi, nadam se i publika kojoj to nije životno blisko. Miša Janketić kaže da
атаљитатесвире ага пасиван ривала
„ismo čitali „Rat i mir“, svi smo imali svo-
drame i prizori koji govore o toj tematici. Posebna je odgovornost za mene Šumadinku, da igram kraljicu Milenu. Kad
je viđenje Nataše Rostove, a kraljica MiJena je istorijska ličnost, i svaki Crnogo- | rac ima svoje viđenje kralja Nikole i njegove kraljice. Treba se uklopiti u tu sliku, a da to opet ide iz mog umetničkog bića. Uz to, govorim jezikom koji mi nije | blizak, uz stalnu mogućnost da pogre- |
|| ženske kose nosi špil karata i dosta novaca za lepu kockastu igru zvanu mute. Ne poker, ne blek džek, ne,
| Parizu. Je li ovo priča ili sećanje? Vrlo je dobro, da dok ste još u krevetu još
jednom vidite onaj mali voz kako
pućka dim kao da je lula. I u njemu || majstor Pribo. Ali, u Čačku znaju da
Pribo ide za Pariz i da uvek pored
mangupi otići na robiju. Da se odmori, pre saslušanja, i da opere kosu, policajac je odveo devojku u hotel Mandzžurija. Taj hotel je bila javna kuća, ali bilo je jutro, devojke iz Mandžurije su spavale, bilo je tiho, soba lepa, i tu su opet silovali mladu učiteljicu. Tako je roba primljena u Gornjem Milanovcu i pojedena.
Mnogo godina kasnije saznalo seio | tome mi sada priča Majstor Dragi dok | mi brijačem seče sećanje. Dakle, ono
| što sam jutros sanjao, ona reka na nebu, nije reka, nego je to priča puna suza. Našli su je obešenu, kaže mi Dragi dok me trlja kolonjskom vodom.
Bacam sećanje sa prljavim peškirom. Mali gradovi imaju te lepe priče. Srećom, ne živim više tamo. Zivim u velikom gradu. U velikom gradu to ne može da se desi, kao pre neki dan i selu Jelen Do. Na svadbi, mladoženja je silovao prve noći taštu. Kažu da je posle toga veselje trajalo do prvih jutarnjih sati, kao u vreme kada je prva Petoljetka bila ispunila plan dve godine pre roka. у
Secite nokte i snove na vreme. Jer brijač je wvek spreman da brije.
nego munte, igra gde se kupuje do | trideset jedan. Sve preko tog broja je || tropa. Pribo zna za zasedu u Čačku. ) Ovde mali voz staje skkoro pola sata dok se ne napije vode, i najede uglja. jj Ali, ovoga puta, nije bilo kockara. Bio je samo jedan, zvani Mečka, ali on je bio u društvu lepe gospođice. Zamolio je Prima da bude pažljiv prema devojci, jer ona putuje za Gornji Milanovac.· | Kockar zvani Mečka brzo odlazi, onda || ulazi kod šefa stanice i viče u telefon j alo, Gornji Milanovac, roba ide.
Roba je lepa gospođica, učiteljica. ~
|| Imate lepu kosu, primećuje Pribo, ali | prljavu. Trava je u njoj, čudi se Pribo. || Devojka učiteljica ćuti i ja sada znam | celu priču. To nije moje sećanje nego || razgovor koji sam čuo dok me је majstor Dragi brijao, u vreme!prve
|| knjaza Nikolu vidi kao kralja Lira. Verujem da
će ga tako prihvatiti i van ovih prostora. šim. Zato sam, od prvog trenutka, imala! |
pojačan osećaj odgovornosti. ~
_ _Zetski dom projektovao je Josip Slade sliz Trogira. Gradnja je počela 1884. a prva iadpredstava, „Balkanska carica“ kralja Nikoile, odigrana je 1888. Uz tada poznate 3plurce, igrali su i književnici Simo Mata: туш] 1 База Козне.
Još uvek nema nikakvog koncepta o otvaranju stalnog pozorišta na Cetinju. Projekata i planova će sigurno biti, ali šta će se ostvariti — tek treba da se vidi. Dosta se povori o osnivanju visoke pozorišne škole, odseka za glumu, mada se već čuju i glasovi da je to u državi koja ima samo Jedno pozorište, samo arčenje novca. Drupi, opet smatraju da bi to moglo biti „gnijezdo iz kog bi se rodio novi Zetski dom“.
Bilo kako bilo, Petrovići su ponovo u svom Kraljevskom narodnom pozorištu, na veliko zadovoljstvo veoma brojne publike izuzetne glumačke ekipe koja je sa posebnim zalaganjem i izvanrednim uslovima za mesec dana, zahvaljujući sponzoru „Merkuru“ iz Budve, pripremila predstavu kakva še obično u mnogo bolje opremlje- | nim teatrima radi više od dva meseca. j
Austrijska vojska je 1919. prilikom poslyvlačenja, spalila ovo zdanje kojim su CrnoozBorci dokazivali da uz junačku imaju i mrumetničku dušu. Renovirali su ga tek 11981. вофпе, да bi 1953. kada je prestoniга Crne Gore preseljena u Titograd, faktičižki prestalo da funkcioniše. Kada je pre par ogodina pokrenuta inicijativa za povratak yicprestonice na Cetinje krenula je i inicijatisWa za vraćanje starog sjaja Zetskom domu. »5ijedan njegov deo qbnovljen je pre nekoliO3kO sezona, a u prošloj godini otvorena je i isTehnički prvorazredno opremljena scena.
ie iZ IM a a ro