Борба, 26. 03. 1994., стр. 20

ХМ ИН

Nedeljko Drobac

Ка — japanski laki pešadijski mač, iako datira iz XVI veka, u rukama majstora i danas važi za jedno od najsavršenijih i najefikasnijih oružja.

laido je veština, a po mnogima i umetnost vladanja katanom. Kao deo japanske budo (ratničko-borilačke) tradicije, iaido se izučava u više škola, kako u samom Japanu, tako i širom sveta. Za razliku od prošlosti, primarni cilj više nije eliminacija protivnika. U današnjim iaido školama rad sa mačem ima prvenstveno duhovnu dimenziju i jednim delom može se okarakterisati kao primenjena zen tehnika. Klub za studiranje iaido veštine nedavno je OSnovan i u Beogradu.

Desetak muškaraca i jedna žena, u kimonu za Kendo i katanom zadenutom za pojas oko struka, naklonom i sklopljenim dlanovima pozdravljaju učitelja i počinju da vežbaju. Ubrzo, uz karakterističan fijuk, oštrice katana zaista seku vazduh. Ova grupa uvežbava kate — ispred sebe ima zamišljene protivnike. Njihovi pokreti su proračunati, ne previše brzi, a na posmatrača reflektuju izuzetnu smirenost. Učitelj povremeno demonstrira određene kate, a potom diskretno, bez grubosti, koriguje nedovoljno savršeno držanje i pokrete učenika. Oseća se atmosfera obostranog uvažavanja. No, učitelj je ipak centralna figura. Njegov autoritet zasniva sc na gotovo savršenom poznavanju tehnike koju demonstrira. Gotovo savršenom, zato što usavršavanju nikad nema kraja.

Filip Sabatje (Philippe Sabatier) je Francuz. Ima 41 godinu i do sad je jedini belac, odnosno, ne-Japanac, koji je nosilac titule majstora šestog dana u iaiqou. Gospodin Sabatje vodi školu Muso Jikiden Eishin, čiji je ogranak, pod vođstvom njegovog učenika Dejana Damnjanovića, nedavno osnovan u Beogradu. Sredinom marta, ovaj maistor je posctio svoj beogradski dođo (klub), gde je održao višednevni seminar iz iaidoa, kako za svoje učenike tako i za sve znatiželjnike.

Onižeg rasta, sitne konstitucije, proćelav i sa naočarima za kratkovwide, Filip Sabatje pre ostavlja utisak činovnika-birokrate, nego majstora jedne, bar u osnovi, ratničko-borilačke veštine.

— Taido u literarnom prevodu značaj „Put mača“. Stvoren je od Bushija, vojničke klase u Japanu, s prvenstvenim ciljem da se ispitaju što efikasniji načini za eliminaciju protivnika u bliskoj borbi mačem

·Mića Milošević

Nela za nama, pima simmca i oblaka istovremeno i naizmenično iz časa u čas, suočila nas je sa 'protivurečnostima na nebu, izvan našeg ljudskog, domašaja, ali još i više sa protivurečnostima na zemlju gotovo u svim našim domašajima, shvatljivim i neshvatljivim, smešnim i tužnim uporedo. Najsmešnije i najgrotesknije bilo je po običaju, u domaćem poslaničkom teatru. Razume se, u

Bidžinoj neverovatnoj režiji. U trenutku

najveće poslaničke netrpeljivosti, u sitne noćne sate, na ivici eksplozije, zakleti antiopozicionar gospodin Budimirović, umetnički zvani Bidža, ujedinjuje poziciju i opoziciju. Kako? Tako lepo. Pomoću kuma i kume? Pazite da kum ne sredi kumu, dobaci zatrovanim diskutantima Bidža. Ta

maliciozna, „masna“ dosetka toliko mu

se dopala da se od nje naprosto presamitio od smeha. Ali bumerang sprdnje neočekivano se Bidži vraća

pravo ti pantalone i u njima mu se tada

nešto smešno, i nerežirano, dešava. Treba da menja pantalone, usred skupštine. Svi se tresu od smeha i tako ujedinjeni do poslednjeg, u dosad neviđenom zajedništvu, prisiljavaju predsedavajućeg, na spasonosnu pauzu. Da predahnu od takvog skupštinskog života da bismo posle, sveži i orni, na

| miru dobili novu vladu.

|| Protivurečni su i dalje zemaljski putevi gospodnji i ono što je uspelo

katanom. Tokom vremena, usled izmenjenih društvenih okolnosti, a delom i pod uticajem Zen budizma, cilj i svrha iaidoa se menja. Osim pripremljenosti za borbu, iaido postaje sasvim određena forma duhovnog usavršavanja. Tokom evolucije cilja i svrhe iaidoa, i tehnika se menjala. U današnjoj tehnici iaidoa težište je prebačeno na protivnika u nama samima. Protivnik je naš sopstveni ego. laido je forma uspostavljanja harmonije sa samim sobom.

Filip Sabatje je po formalnom obrazovanju profesor francuskog jezika. Izražava se biranim rečima i sa savršenom staloženošću u pauzi između dve naporne demonstracijc svog umeća, upućuje u praktično-teoretske aspekte laidoa.

— U bukvalnom prevodu, iaido znači „Put bivanja u harmoniji“. U praktičnom smislu, iaido je ı forma aktivne meditacije.

MAČEM

NA

Stara i elitistička japanska veština vladanja lakim pesšadijskim mačem katanom stigla do Beograda; danas više kao duhovna vežba savlađivanja sopstvenog ega, ili nastojanje da se bude ovde i sada

Po mnogo čemu: iaido zen su isti. Nema neke krajnje instance. Ono na čemu se insistira i što se razvija je totalno prisustvo u momentu u kome se nalazimo. Dakle, cilj je biti tu i apsolutno sada.

laidom se niko ne bavi profesionalno, ističe Filip Sabatje. Jedan od razloga ovog čistunstva i neuprljanosti ptofesionalizmom, u zapadnom smislu te reči, kao i

' sledstvenom komercijalizacijom, leži do-

brim delom u elitističkom poreklu iaidoa. U starom Japanu nije svako mogao biti ratnik (bushi) i određene veštine čuvale su se samo unutar ove klase, a ponekad samo unutar pojedinih porodica.

— Taido je najstarija forma budoa i jedna od najstarijih formi borilačkih umetnosti u Japanu. 1 u samom Japanu, iaido je rezervisan samo za određenu elitu. Tek u poslednjih desetak godina dolazi do izvesnog otvaranja i to na insistiranje zapadnjaka koji su se upoznali sa ovom veštinom tražeći od starih majstora da im prenesu svoje znanje. Brojnost je najmanje važna. U tradicionalnim budo veštinama, impera-

отос

raspoloženom Bidži nije uspelo. rigidnom gospodinu predsedniku Božoviću, odmah preko puta, u Saveznoj skupštini. Iznerviran do besvesti od svog poslanika Šešelja, koji više ne želi, kao ranije, da diže ruku po njegovim instrukcijama, gospodin Boživić u već razjedinjenoj Skupštini pribegava poslednjem sredstvu i prekida sednicu. Fali mu novi, bolji poslovnik. Spas nam je, dakle, poslovnik, pogotovu kad „Šešelja privede poslovniku“, koji, eto, kao pre, neće da glasa kako mu se kaže, jer „tada nisam znao, Božoviću, kakvim se kriminalnim radnjama baviš“, razjašnjava Šešelj ovaj svoj slučaj. Sada valjda svi znamo kakvi smo i zato nam ništa drugo ne preostaje nego da pokajnički poverujemo čudotvornom gospodinu Avramoviću da se i u ovako uništenoj ekonomiji čuda mogu napraviti. Jedini uslov je da se sa njim složimo da nam je svakim danom sve bolje i bolje i da samo tako, disciplinovano, možemo najbrže stići do 2012. godine! Posle te osamnaestogodiše trke počećemo opet da živimo kao ljudi, kao pre rata, tačnije kao 1990. kako su pre neki dan izračunali profesionalni stafističari, bez iluzija i bez poslovnika gospodina Božovića, što je možda neposlovnički, još jedno kršenje, što on u svojoj bogatoj praksi najbolje zna. Izveštio se u tome. Protivurečno je jedino ne misliti kao on. Nije po poslovniku, kakav njemu treba. Protivurečna je, naravno, i situacija — da „više ne možemo da živimo zajedno“

tiv je da se učenje na korektan način prenese. Nebitno je koliko ljudi učestvuje u tome. U principu ne postoji profesionalizam i materijalna dobit u iaidou.

Ovo nepisano pravilo potvrđuje i Dejan Damnjanović, učenik Filipa Sabatjea, nosilac drugog dana u kendou i prvog dana u iaidou, i pre svega promoter ove veštine u Beogradu i Srbiji. Tokom višegodišnjeg boravka u Parizu, Dejan Damnjanović je u školi Filipa Sabatjea ovladao ovom veštinom u dovoljnoj meri da dobije licencu za osnivanje sopstvenog dođoa, odnosno kluba za izučavanje iaidoa. Kao student likovne akademije u Beogradu, Damnjanović se iaidom ne bavi profesionalno, a klub je počeo da živi zahvaljujući sponZorstvu firme IBN centar.

Trenutno, iaido u Beogradu, pod paskom Dejana Damnjanovića, usavršava desetak polaznika. Oni su uglavnom već majstori kendoa i u iaidou nalaze logičan nastavak veštine kojom su već dovoljno ovladali. Ove dve veštine su umnogome kompatibilne i osnovna razlika je, po Dejanu Damnjanoviću, u tome Što kendo u.

sebi ima dosta sportskih elemenata i pred-

stavlja istraživanje spolja, dok je iaido is- ~

traživanje iznutra. Pored streličarstva (kjudo), iaido je najbliži čistim meditativnim

formama, a najdalji od izučavanja borbe, .

dakle budoa u klasičnom smislu. No, i pored aure elitizma i blage ezoterije koja obavija iaido, Damnjanović insistira da je ova veština dostupna i apsolutnim laicima koji su spremni da se upuste u avanturu istraživanja svog duha i tela.

Seminari iz iaidoa održavaju se svake

nedelje od 11-12,30 u sali DTV Partizan na –

Dedinju.

kuma i kume

mora se kako u interesu nacionalnog interesa? Srba, Hrvata, Muslimana. Tragična konfuzija je očigledna, a i apologeti etničke čistote, tojest čišćenja, sve se slabije čuju. Na ratnim pijacama života i smrti od takve „čistote“ na daleko većoj ceni je trgovina. Hrvati koji nikako ne mogu da žive sa Srbima, niti Srbi sa njima, hladnokrvno od Srba za stabilne nemačke marke naručuju topovsku paljbu po muslimanskim položajima, a ni ovima za uzvrat takvo trgovanje nije mnogo strano. Svedočanstvo je verodostojno. Od gospodina Lazanskog. Primera ima na pretek, sa svih straha. Apsurd je potpun, ali šovinističkim i militantnim braniocima nacionalne „čistote“ laž je milija od istine a rat i zločin od mira i napretka svog naroda. Za razliku od Ljube Popovića koji misli da je nacionalni interes biti interesantan. Odnosno reprezentativan i komunikativan sa svetom i vrednostima sveta. Kvalitet je najbolja i najkonvertibilnija nacionalna roba. Bez granica i ograničenja, o čemu i sam pariski Ljubin primer dovoljno govori, kako smo se i sami, usred Beograda, mogli uveriti prilikom promocije njegove najnovije pariske monografije. I dok u Parizu izdaju već šestu Ljubinu monografiju, kod nas neki opskurni ljudi štampaju „Protokol sionskih mudraca“, prljavu antijevrejsku smicalicu uzidanu u krematorijume holokausta. Da li je to ovdašnje · pariranje Spilbergovoj „Šindlerovbj listi“? Čije pariranje? Ćutanje nije

odgovor. Cutanje akademika i Akademije uronjenih u prošlost još manje. ~ e

Da li su to „reči koje nedostaju Srbiji“, na šta ovih dana upozorava i doktorka Mira Marković. „Uverena sam bila i ranije, a naročito sam uverena danas — kaže doktorka — da pravi intelektualac i pošten čovek mora imati veoma kritičan odnos prema svom narodu. Samo se na kritičan odnos prema svom narodu može graditi kreativan doprinos za njegov razvoj i napredak. Zatvaranje očiju pred nedostacima, negativnim pojavama, pogotovu prema zlu u svom narodu, nije u korist naroda“, podvlači pored ostalog gospođa Marković. Reči koje nedostaju, ili reči koje kod nas slabo traju. Hroničan slučaj, na ža:ost, koji nije promakao ni oštroumnormi

vladiki Nikolaju Velimiroviću, |||

ubeđenom da „najbolji sinovi jednog,

naroda služe za uzore svome narodu. ||

Ali oni nisu samo uzori, oni su i branioci svog naroda. Ali oni nisu samo branioci, oni su i tužioci svog,

naroda“, savetuje nas moralistički ||

vladika. Mnogi su se gadno proveli primenjujući do kraja te „reči koje nedostaju“, i gospođa Marković bez sumnje je u pravu insistirajući sada na njihovoj rehabilitaciji. Ali, ko su žrtve, ko su vinovnici? Ne zamenjuju li se uloge bez tačnog imenovanja ljudi, stvari i reči? Ko se to tamo maskira? Elitna vežba duha i tela: Filip Sabatje i Zoran Žegarac (Foto: A. Stanković)

пуни

|

: