Борба, 28. 04. 1994., стр. 16

- sne x+ 3 Kora Taa SA 5 +

051

би ву Bi и

Noam Čomski: Šta to (u stvari) hoće Amerika?

Genocid skriven demokratijom

Politički eseji jednog od najvećih umova današnjice, prevod sa engleskog: Aleksandar Bogdanović, Institut za političke studije, Beograd, 1994.

dokument je otelotvorenje pogleda tadašnjeg državnog sekretara Dina Ačesona, a napisao ga je Pol Niče, koji je još uvek među nama (bio je Reganov pregovarač o kontroli naoružanja). NSC 68 zagovara „strategiju povlačenja“ koja bi „unela seme razdora u SSSR“, tako da bismo do dogovora sa „Sovjetskim Savezom (ili državom, odnosno državama naslednicama) došli pod našim uslovima“.

Smernice predložene u ovom dokumentu su zahtevale „disciplinu i požrtvovanje“ u SAD, drugim rečima, ogromne vojne troškove i ukidanje socijalnih programa. Takođe, bilo je potrebno prevazići i „preteranu toleranciju“ prema prevalikim razlikama u mišljenju.

Ove smernice su se, u stvari, već primenjivale. Poslovi špijunaže u Istočnoj Evropi su predani obaveštajnoj mreži Rajnharta Gelena, koji je svojevremeno bio na čelu nacističke vojne obaveštajne službe na 15točnom frontu. Ova mreža je bila deo američko-nacističkog saveza, koji je ubrzo uposlio ogroman broj najvećih zločinaca, šireći svoj delokrug u Latinskoj Americi i drugde. ı U delokrug je bila uključena i „tajna armija“, koja je radila pod američko-nacističkim pokroviteljstvom. Ona je slala špijune i vojnu opremu raznim armijama koje su bile osnovane za vreme rata i koje su početkom pedesetih godina još uvek delovale u SSSR i Istočnoj Evropi. (O ovome se u Americi zna, ali se smatra beznačajnim, iako bi možda bilo manje beznačajno kad bi se uloge promenile i kad bismo, recimo, mi saznali da je SSSR slao špijune i opremu Hitlerovim satelitskim jedinicama koje su operisale na Stenovitim planinama u SAD. :

Liberalni ekstrem

——_— ________________„NSC 68“ je primer najkonzervativnijeg razmišljanja, ali treba imati na umu da smernice ovog dokumenta nisu bile samo teoretske — mnoge su se primenjivale i u praksi. Pogledajmo sad i drugu krajnost — paci-

tarni pokreti, ili neka druga udruženja, ali ako zagovaraju to praznoverje, oni su komunisti. Ovakvi stavovi su jasno iskazani i u javnim dokumentima, na primer, jedna visoka komisija je 1955. godine zaključila da glavna opasnost od komunističkih sila (što je stvarno značenje komunizma u praksi SAD) leži u njihovom odbijanju da vrši svoju uslužnu delatnost — „nadopunjavanje industrijalizovanih privreda Zapada“.

Kenan dalje objašnjava sredstva koja se moraju upotrebiti protiv neprijatelja koji postanu žrtve OVOB praznoverstva: -

Krajnji odgovor bi mogao biti neprijatan, ali.. se ne smemo dvoumniti da li da se koristimo nasiljem lokalnih policijskih vlasti. To nije sramota pošto su komunisti u osnovi izdajnici... Bolje je imati jak režim na vlasti nego neku demokratsku vlast koja je popustljiva, opuštena i infiltrirana komunistima.

Ovakvu politiku nisu započeli posleratni liberali kenanovskih načela. Kao što je državni sekretar predsednika Vudro Vilsona rekao trideset godina pre njih, oprativno značenje Monroove doktrine je da SAD „gledaju svoje interese. Suverenost drugih država na američkom kontinentu je slučajnost, a ne naš cilj“. Vilson, taj veliki apostol samoopredeljenja, je potvrdio da je ovaj argument bio „nepobitan“, iako je smatrao da bi bilo „nepolitički“ izneti ga javno. Vilson je ovakva razmišljanja sprovodio i u delo. Između ostalog, izvršio je invaziju na Haiti i Dominikansku Republiku, gde su njegovi ratnici rušili i ubijali, uništili politički sistem, učvrstili vlast američkin kompanija i pripremili teren za buduće iskvarene i nemilosrdne diktatorske režime.

Velika oblast

а а шг Za vreme Dugog svetskog rata, radne grupe Stejt Departmenta i Saveta za međunarodne odnose radile su na kreiranju posleratnog sveta u tzv. „Velike oblasti“, koja bi bila potčinjena potrebama američke privrede.

Velika oblast bi obuhvatala Zapadnu hemisferu, zapadnu Evropu, Daleki istok, zemlje bivše Britanske Imperije, najveće izvore energije na Bliskom istoku (koji prelaze u američke ruke nakon isterivanja naših rivala, Francuske i Britanije), ostale nerazvijene zemlje, a po, mogućnosti, i ceo svet. Ovaj plan je sprovođen u granicama svojih mogućnosti.

Svakom delu novog svetskog poretka je dodeljena posebna uloga. Industrijske zemlje trebalo je da slede dve „velike radionice“, Nemačku i Japan, koje su dokazale svoje umeće za vreme rata, a njih da bi nastavile s radom pod američkom prismotrom. Nerazvijene zemlje bi „obavile svoj deo posla tako što bi bile izvori sirovina i tržište“ za industrijalizovane kapitalističke zemlje, pisalo je u jednom memorandumu Stejt Departmenta iz 1949. godine. Ove zemlje je trebalo „izrabljivati“ (Kenanove reči) u službi obnavljanja Evrope i Japana. (Ovde se misli na Jugoistočnu Aziju i Afriku, ali je smisao opšti). Kenan je čak rekao da bi „izrabljivanje“ Afrike Evropi pomoglo i duhovno. Naravno, niko nije predložio da se Afrika obnovi izrabljujući Evropu, usput popravljajući stanje svog duha. Ovi dokumenti nisu više poverljivi, ali ih čitaju samo akademici, koji u njima očigledno ne vide ništa čudno ili neugodno.

I rat u Vijetnamu je bio posledica ostvarivanja takve uloge. Vijetnamski nacionalisti nisu hteli da je igraju i morali su biti zgaženi. Nije bilo straha od mogućnosti da Vijetnam bilo koga okupira nego od toga što bi ova zemlja mogla poslužiti kao opasan primer nacionalne nezavisnosti, koji bi nadahnuo ostale zemlje u regionu. :

Američka vlada je imala dve važne uloge. Prva je bila garancija bezbednosti najudaljenijih delova Velike oblasti. To je zahtevalo da Amerika zauzme preteći stav, kako joj se niko ne bi mešao u posao, što je jedan od razloga za toliku trku u nuklearnom naoružanju. А. Druga uloga vlade bila je pružanje državne pomoć! industrijama visoke tehnologije. Iz više razloga, OVO je velikim delom ostvareno preko vojnog budžeta. „Slobodno tržište“ je fraza koja lepo zvuči u novinskim člancima i na odsecima za ekonomiju, ali tu doktrinu niko ni u vladi ni u poslovnom svetu ne UZ ma za ozbiljno. Naše privredne grane koje imaju šanse na svetskom tržištu mahom sufinansira država: intenzivnu poljoprivredu (tzv. agrobiznis), industriju visokih tehnologija, farmaceutiku, biotehnologiju, itd. Isto rade i druge razvijene zemlje. Američka vlada plaća naučno-istraživački rad kao i sektor razvoja i garantuje kupovinu smeća koje oni proizvedu, uglavnom preko vojske. Ako se neke stvari mogu prodati i na tržištu široke potrošnje, onda privatni sektor preuzima njihovu proizvodnju. Nastaviće se

„Direhtnom intervencijom, ili uz potporu SAD obarane su i zabranjivane demokratske vlasti u Iranu 1953. godine, u Gvatemali 1945, i 1963. u Dominikanskoj Republici 1963 i 1965. u Brazilu 1964; u Čileu 1973, i često, drugde... Metodi koji su korišćeni nisu nimalo lepi. To što su radili kontraši — podržavani od SAD — u Nikaragvi i naši teroristički namesnici u Salvadoru i Gvatemali nije samo obično ubijanje. Jedan od glavnih metoda je bilo životinjsko, sadističko mučenje — novorođenčad su ubijana razbijanjem o stenje; žene hojima bi odsekli dojke i oderali kožu s lica, su vešali za stopala da tako iskrvare i umru; ljudima su sekli glave i nabijali ih na kolje. Cilj je bio da slome nezavisni nacionalni pokret i narodne snage koji bi mogli ostvariti istinsku demokratiju.“

Sadržajem poput ovog, iz navedenog citata, ispunjena

je od prve do poslednje stranice najnovija knjiga „Šta to hoće Amerika “?"Noama Čomskog, jednog od najcenjenijih i najuticajnijih intelektualaca na svetu. Knjigu je ovih dana objavio Institut za političke studije, iz Beograda, u prevodu Alehsandra Bogdanovića i predstavlja svojeDrstan uvod u političku teoriju Noama Čomskog, koji je u naučnom svetu poznat kao jedan od najvećih naučnih umova današnjice — tvorac linguističke teorije ili transformaciono — generativne gramatike. Iako se bavi naukom u najstrožem smislu reči, od 1965. godine, interdisciplinarnost njegovog duha dolazi do izražaja i u sociološkoj i filozofskoj kritici, posebno kritici represije i tiranije koju praktikuju savremena demohratska društva. Analizom tajnih dokumenata Stejt Departmenta, Čomski razotkriva bidove nasilja koje sprovodi američka spoljna politika u težnji da omogući totalnu kontrolu materijalnog i duhovnog bogatstva sveta. Analizom niza strogo poverljipih dokumenata, ovaj intelektualac uočava jedinstveno mišljenje američkih stratega da su „glavna opasnost sDetskom porethu pod vođstvom SAD nacionalni režimi koji poštuju zahteve naroda za brzo poboljšanje životnog standarda masa i proizvodnji za domaće potrebe. Jedno od načela stratega američke spoljne politike, koje uočava Čomskhi, glasi da je bolje imati jak režim na vlasti nego neku demokratsku vlast koja je popustljiva, opuštena i infiltrirana komunistima. „ _Kako su takva načela konkretizovana u spoljnoj politici SAD Čomski objašnjava u najzanimljivijem poglavlju ove knjige, u posebnim esejima čiji su naslovi: Raspeće Salvadora, Lekcije Nikaragvi, Sejanje smrti po poljima Gvatemale, Invazija na Panamu. Pelcovanje Jugoistočne Azije, Rat u Zalivu, Transko-kontraška afera, Svetski najamni ubica. — Nasilje o kojem govori u ovim esejima podstaklo je Čomnskog da kaže: „U pravom smislu postoji čorsta osnova da se sudi svakom američkom predsedniku od Drugog svetskog rata naoDamo. Sbvi oni su lično bili teški ratni zločinci, ili su posredno učestvovali u ratnim zločinima“.

Zbog višestrukog značaja i zanimljivosti knjige „Šta to hoće Amerika?“ povodom koje je „Njujork Tajms“, nakon njenog pojavljivanja, u Berkliju 1992, okvalifikopao Noama Čomskog kao najvažnijeg živog intelektualca, i jednog od nekoliko najvećih intelektualnih lučonoša svih premena — danas i u narednim dodacima „Set knjige“ donosimo neke od najzanimljivijih eseja. BD. M.

Zaštita domaćeg terena

Odnosi između Sjedinjenih Američkih Država i drugih zemalja su stari koliko i američka istorija, ali pošto Drugi svetski rat označava veliku prekretnicu u tim odnosima, počećemo s njim.

Dok je većina naših ekonomskih konkurenata bila potpuno razorena ili veoma oslabljena u Drugom svetskom ratu, SAD su u njemu ostvarile veliku dobit. Na našoj se teritoriji rat nije video, a proizvodnja je porasla više nego trostruko.

Čak i pre rata SAD su bile neprikosnoveno prve među industrijalizovanim zemljama sveta, zauzevši to mesto početkom dvadesetog veka. Posle rata mi smo, međutim, imali doslovno 50% svetskog bogatstva, a kontrolisali smo i obe strane oba okeana. Nikad u istoriji ni jedna sila nije imala tako veliku vlast nad svetom i nije bila tako bezbedna.

Ljudi koji su planirali američku politiku bili su potpuno svesni da će SAD iz drugog svetskog rata izaći | kao najveća svetska sila u istoriji, pa su tokom rata, a

i kasnije, brižljivo radili na krojenju posleratnog sveta. Pošto je Amerika demokratska zemlja, ti planovi su danas dostupni javnosti, a oni su pisani jasno i otvoreno. Američki stratezi, i u Stejt Departmentu i oni u Savetu za međunarodne odnose (jedan od glavnih centara kojim industrijalci utiču na spoljnu politiku), delili su stanovišie da se američka dominacija svetom mora nastaviti. Međutim, postojao je čitav dijapazon mišljenja kako da se to ostvari.

Kao primer najkonzervativnijeg mišljenja među dokumentima se nalazi Memorandum Veća državne bezbednosti broj 68, iz 1950. godine (NSC 68). Ovaj

ХОЋЕ ЧЕ

fiste. Vodeći pacifista je u to vreme, bez sumnje, bio Džordž Kenan. Bio je šef strateškog tima u Stejt Departmentu do 1950. godine, kad ga je zamenio Niče (uzgred budi rečeno, Kenanov tim je rukovodio Geienovom mrežom).

Kenan je bio veoma mudar i vispren strateg, vodeća ličnost u kreiranju posleratnog sveta. Njegovi rukopisi su izuzetno zanimljiv primer pacifističkih stavova. Rukopis koji treba videti, ako želite da razumete Ameriku, je Izveštaj o političkim smernicama broj 23 (PPS 23), koji je Kenan napisao za Stejt Department 1948. godine. U njemu se između ostalog, kaže:

Mi imamo oko 50% svetskog bogatstva, a samo 6,3% stanovništva... U ovakvoj situaciji, ne možemo izbeći zavist i prezir drugih, naš najveći zadatak u narednom periodu je da osmislimo oblik odnosa koji će nain omogućiti da zadržimo ovu nesrazmernu poziciju... Da bismo to ostvarili, moramo se osloboditi svih sentimentalnosti i sanjarenja i svu pažnju usredsrediti na neposredne ciljeve Amerike... Trebalo bi prestati raspravljati o nejasnim i... nestvarnim ciljevima poput ljudskih prava, poboljšanja životnog standarda i demokratizacije. Uskoro ćemo morati nastupiti neposredno s pozicije sile. Stoga, što nam takve idealističke parole manje smetaju, to bolje.

„PPS 23“ je, naravno, bio strogo poverljiv dokument. Da bi stanovništvo bilo spokojno, bilo je neophodno uzvikivati „idealističke parole“ (što se u Americi i danas stalno radi), ali u ovom dokumentu stratezi razgovaraju među sobom.

U istom smislu, na sastanku sa ambasadorima SAD u zemljama Latinske Amerike, 1950. godine, Kenan je naglasio da glavni zadatak američke spoljne politike mora biti „zaštita naših (to jest, latinoameričkih) sirovina“. Stoga se moramo boriti protiv Opasnog praznoverja koje se, kako naše obaveštajne službe navode, širi celom Latinskom Amerikom: „To je ideja da je vlast neposredno odgovorna za blagostanje naroda“.

Američki stratezi ovu ideju nazivaju komunizmom, kakvi god da su stvarni politički pogledi ljudi koji je zagovaraju. To mopu biti razni religiozni ili humani-

ROMA: ~

учење аута