Борба, 10. 05. 1994., стр. 12

POGLED POPREKO ·

Diplomatski novogovor

B ritanski državni sekretar za spoljne poslove Daglas

Hog, koji je minule nedelje prokrstario diljem bivše Jugoslavije, u paramparčad je razbio tradicionalnu predstavu o tzv. diplomatskom jeziku, često nemuštom, uvijenom u stotine oblandi od svile i kadife, ponekad dvosmislenom, pa i Široj javnosti i običnim smrtnicima nerazumljivom. Poruke, stavove i ocene mister Hog je saopštio sasvim otvoreno, direktno, u tako ogoljenoj formi da nije ostavio ni najmanje prostora za bilo kakve dileme ili nejasnoće. | Takav Jasan i precizan jezik, koji je upravo zbog toga ponekad izgledao i grub, Hog sigurno nije koristio bez razloga, niti se to jednom tako iskusnom profesionalcu može upisati u rubriku zvanu „diplomatski gaf“. Takav način i stil komuniciranja sa ovdašnjim političarima i javnošću Je očigledno bio i njegov zadatak. ~. Upitan otkud sada takav „diplomatski novogovor“, jedan stari vuk (bivše) jugo-diplomatije, pomalo ironično, ali sasvim tačno, procenjuje: suptilni diplomatski jezik je za suptilne i osetljive uši, a naše su — naših političara pogotovo — već odavno otupele i ogluvele od grmljavine toроуа. Proučavajući, dakle, iskustva svojih prethodnika i učeći

se na njihovim greškama, Hog je shvatio da ovde, na Bal- |

kanu, ne važe pravila ponašanja opšteprihvaćena u svetu i nije hteo da dopusti da njegove reči bilo ko sutra proizvoljno i „slobodno“ tumači, pravdajući se da „nije dobro razumeo“ ili „nije dobro čuo“.

Znajući, svakako, da su njegovi prethodnici ovde doživljavali i mnogo gore stvari i poniženja, da su ih „gledali u oči i lagali“ — i to ne jednom i ne Jednog — da su retko kad održali zadatu reč 1 najčešće kršili gotovo sve sporaZume, Hog je izabrao drugačiju taktiku: jasan stav — precizan odgovor. Pa, iako gotovo ništa novo nije rekao, iako smo sve to, manje-više, i ranije znali, njegoOV „nOVOgOVOr“ delovao je Као озуегауајиса, тада га тпоре 1 перпјата, ПОУО8Е.

redsedniku Miloševiću, recimo, sasvim Jasno je stavio do znanja da je najpre neophodan bezuslovan prekid vatre u Bosni, podela teritorija 51:49 u korist Muslimana i Hrvata u odnosu na Srbe, pa tek kada sporazum bude potpisan i počne da se ispunjava, biće skinute i sankcije. I Milošević Je, kaže Hog „Borbi“, sve to prihvatio.

Karadžić, međutim, ne prihvata ništa bezuslovno! ] tu je Hog, izgleda, uleteo u istu zamku u koju su se već hvatali Kozirjev i Čurkin: Karadžić duva — Milošević hladi. Nećemo, Zasad, ulaziti u špekulacije: da li je zaista reč o nesuglasicama, da ne upotrebimo neku težu reč, između Beograda i Pala ili je, jednostavno, u pitanju vešta podela uloga. I, da li je zbilja tačno ono što od ranije dojavljuju ljudi bliski konferencijskim dvoranama ili njihovim antišambrima, da Milošević, čak i pred strancima, ume da „podigne glas“ obraćajući se Karadžiću, „a naročito Mladiću“. U svakom slučaju, zna se da su ruski diplomati bili obmanuti, a hoće li i Hog — videćemo.

Ni u Prištini Hog nije rekao ništa novo, ali je bio potpuno jasan oko „problema Kosova“: „Britanska vlada i šira međunarodna zajednica smatraju da problem prava Albanaca mora biti rešavan u okviru granica Srbije. Jer, Kosovo je deo Srbije. Mi ne verujemo da bi granice trebalo da se menjaju. Takođe ne verujemo da bi trebalo da se stvori nezavisna država na teritoriji Kosova“ — izjavio je „Borbi“.

Prethodno, u Beogradu, isto je saopštio i predsedniku Miloševiću, iznoseći stav „šire međunarodne zajednice“ da je neophodna „maksimalna politička i kulturna lokalna autonomija, slična onoj iz Ustava 1974“, na šta je Milošević — po Hogovim rečima — jednostavno rekao: „Sa tim nećemo imati teškoća”!? I, ma koliko ove Miloševićeve reči — ako su tačne — zvučale gotovo neverovatno, one (još) nisu demantovane.

ister Hog je bio Jasan i otvoren i u Ljubljani. Najpre je utešio Slovence da od reintegracije neka-

- dašnje Jugoslavije nema ništa, ali ih je potom razočarao još jednom potvrđujući da od nezavisnog Kosova, za koje se oni zdušno zalažu, takođe nema ništa.

Da Hogov „stil“ izgleda nije nešto izolovano, već — po svemu sudeći — samo zakasnelo saznanje „međunarodne zajednice“ da suptilne reči nisu za nagluve uši (što lordu Karingtonu nije promaklo) svedoči i još otvoreniji i grublji nastup trojice zapadnih ambasadora u Kninu. Zaprepašćenim 1 šokiranim Martiću i Mikeliću oni su bez uvijanja rekli: priznavanje RSK kao nezavisne države ne dolazi u ob217! To je stav Evropske unije.

Ni taj stav, naravno, nije nov, ali je sada saopšten na nov način — grubim vraćanjem u surovu stvarnost. Uostalom, taj novi način komuniciranja sa „nagluvim“ Balkancima počeo Je već ranije — ultimatumima NATO. Prvi put su im se Srbi sada povinovali i samo bujna pesnička mašta Е. Karadžića može „goraždansku operaciju“ predstaviti kao „brilijantnu pobedu“ srpske vojske i naroda.

1 ultimatumi i diplomatski „novogovor“, na žalost, samo potvrđuju procene „međunarodne zajednice“ da ovdašnji političari 1 vojskovođe razumeju samo jezik sile i grubog obraćanja. Uostalom, stari Klauzevic je govorio da rat nije

ništa drugo do nastavak diplomatije samo drugim sredstvima. | · SRPSKI, MUSLIMANSKI | HRVATSKI INTERESI OKO BRČKOG

свете

Bosanska Posuavit

о

(vijetin Milivojević

Republika Srpska Krajina je spremna, u svakom trenutku, da stupi u odbranu koridora, jer je to od životnog značaja za srpski narod zapadno od Drine — poručio je proteklog vikenda Vrhovni savet odbrane RSK dajući tako nedvosmislenu podršku državnom rukovodstvu Republike Srpske koje je opstanak posavskog koridora pod srpskom kontrolom vezalo za opstanak srpskog naroda na levoj strani Drine.

Još od 28. juna 1992. godine, kada su združene vojne i policijske snage bosanskih i krajiških Srba, „probile“ poslednju prepreku na srpskoj „žili kukavici“, među političkim liderima iz SRJ, RS i RSK nije bilo toliko jednoglasja i odlučnosti kao prilikom pomena budućnosti grada Brčkog, te najuže tačke posavskog „srpskog moreuza“. Na Brčkom se — u tome se slažu sve tri strane u bosanskom ratu — dobija ili gubi najvažnija bitka. Konkretnije: od toga u čijim će rukama ostati Brčko najdirektnije zavisi i budući državnopolitički status Bosne i Hercegovine. Zašto? Prema Kutiljerovom planu za kantonalnu podelu BiH (Alija Izetbegović, Radovan Karadžić i Stjepan Kljuić su ga potpisali neposredno pred početak ovog rata, ali je muslimsnski vođa, na

meri koridora

nagovor SAD, potom odustao), ovaj grad na desnoj obali Save trebalo je da pripadne muslimanskoj kantonalnoj jedinici zapadni deo brčanske opštine hrvatskom, a istočni deo sa gradskom periferijom srpskom kantonu koji je uključivao i Semberiju, Podmajevicu i deo zvorničkog Podrinja. Dakle, Muslimani su tada (mesec pre rata) imali ono što danas traže, a srpske teritorije u Semberiji i Bosanskoj krajini bile su bez direktnih drumskih komunikacija.

Nakon što je muslimanska strana odbacila Lisabonski plan, bosanski i krajiški Srbi su u žestokoj dvomesečnoj ofanzivi zauzeli sve vitalne tačke i gradove Doboj, Derventu, Šamac, Brod, Odžak, Brčko, što su stajali na „istočnoj transverzali”“ prema Srbiji. Muslimanske vojne snage potiskivane su postepeno prema jugozapadu brčanske opštine, a jedinice Hrvatskog vijeća obrane severozapadno prema Orašju, gde su i danas stacionirane. Dalji razvoj događaja će vojno konfrontirati Armiju BiH ı HVO, a hrvatsko-muslimanski rat će svoj politički epilog dobiti u srpsko-hrvatskom sporazumu koji je, potom, postao i podloga za Oven-Stoltenbergov plan. (Nužno je podsetiti da je ovom projektu prethodio Vens-Ovenov plan koga su Srbi, uprkos američkih pretnji bombardovanjem, odbili, ponajviše stoga što bi, prema slovu tog akta, ostali bez Posavine).

IBRAHIM RUGOVA POVODOM HOGOVE IZJAVE 0 NAVODNOJ

MILOŠEVIĆEVOJ „PONUDI“

Ni (raz)govora

o aufonomiji

Sasvim je sigurno da kod legitimnih institucija republike Kosovo, pa ni kod albanskih javnih ličnosti srpska politika neće moći da nađe sagovornike i sugraditelje „ope autonomije“, preneo je juče Informativni centar Kosova stav predsednika

DSK

Priština. — Povodom jedne od konstatacija iz razgovora između predsednika Srbije Slobodana Miloševića i državnog sekretara za inostrane poslove Velike Britanije Daglasa Hoga koju je, po Hogu, izrekao Milošević „da ne vidi nikakvu prepreku za ostvarivanje političke i kulturne autnomije za Kosovo i Albance“, juče se u Prištini oglasio Informativni centar Kosova, koji saopštava zvanične stavove predsednika takozvane republike Kosovo Ibrahima Rugove.

U saopštenju koje je svojevrsni komentar pod nadnaslovom „Milošević manevriše kosovskim pitanjem“ i naslovom „Potvrda o krahu srpske politike“, kaže se najpre „da je vidno, nakon petogodišnjeg državnog nasilja i terora, da srpski lider izražava spremnost da razgovara o pitanju autonomije Kosova, o čemu je ranije rekao da se nikada to pitanje neće stavljati na dnevni red“.

U nastavku slede tvrdnje o tome kako „Milošević“, uz pomoć Arkana, preti istrebljenjem i nasilnim proterivanjem

Objašnjenje

Tehničkom greškom u jučerašnjem broju „Borbe“ na ovim stranama kao autor teksta „Međe bez granica“ potpisan je ilustrator Miro Stefanović. Autor je Vojislava Vignjević. Izvinjavamo se ilustratoru, novinaru i čitaocima. =

stotine hiljada Albanaca sa Kosova“, o tome kako je Vekoslav Šošević izjavio „da će svim sredstvima razoriti paralelni sistem obrazovanja i zdravstva koji su na

Kosovu stvorili Albanci“, o tome kako ·

srpska štampa, a „posebno državna televizija“, vode propagandni rat protiv Albanaca tretirajući ih više nego „opasnim elementima za srpsku državu“...

Na jednoj strani, kaže se dalje u saop-

štenju Informativnog centra, nastavlja se „državni teror protiv Albanaca“ i „pojačavaju policijske i vojne snage na Kosovu kako bi se skrenula pažnja na prisustvo i snagu srpske države na Kosovu“, a na drugoj šalju se ponude za razgovore O političkoj i teritorijalnoj autonomiji.

„Albanska politička javnost na Kosovu nije iznenađena nijednom od ovih refleksija aktuelne srpske politike“, kaže se dalje u saopštenju-komentaru“. Srpska politika, koja je reducirana razgolićenim nasiljem, aktuelno teži da stvori političku alternativu za rešavanje kosovskog pitanja po željenoj projekciji, koju je, po prvi put, ne slučajno, plasirao Milošević”. Nije teško da se shvati, stoji dalje, da srpska teza o političkoj i kulturnoj autonomiji za Kosovo predstavlja praktično manevrisanje srpskih vlasti. Cilj je sprečavanje da problem Kosova, „kao posebno pitanje“ počne da se rešava u međunarodnim organizacijama, pogotovu njegovo lociranje na međunarodnoj konfe-

Oven-Stoltenbergov plan |

ostalog, baziran i na hrvatsiz

kompromisu u Posavini. Srbd tom dogovoru, mogli da zao)! deo Posavine (teritorijalnu vy rije i Krajine), Hrvatima 61 092 a sem toga, Srbi bi se u ime5 rekli i Odžaka i delova opštii Brod. Muslimani su, pak, u } tražili zapadni deo grads? Brčkog, a u drugoj im je pon! ništvo deo luke na Savi do) pravca Tuzle vodio železnički koridor kroz srpsku teritorijui

Prema mapi koju je, posle: skog dogovora o stvaranju -hrvatske federacije u BiH, . mački „Der Spiegel“, dve stra= za Розам пи гезепје Које зе пл ti kombinacijom Kutiljerovv -Ovenovog plana, ali su, ovaj.| dela Bosne, makar na papiri puno istisnuti.

Ostvarivanje Vašingtonskt; ma podrazumevalo je i vojni! onalizaciju i jedino se tako E mačiti nedavna poseta Alije ]i i generala Rasima Delića brčtištu, ali i istovremeno grupi: ca Vojske Republike Hrvat: vanskim šumama, koje se na' goj obali Save nedaleko Eventualnim „presecanjem ı

А

renciji koja se najavljuje da: · u kontekstu rešavanja prc5) Jugoslavije“.

Istupanje srpskog lidera sa tezom o autonomiji, stoji albanskom kosovskom stav govoru sa engleskim zvanii posebnu simboliku. „Dobro konstatuje se da je engleskaš red ruske, „mekana“ preli Lansiranje (ете о ашопопиг se, čini se u vreme „kada ” preko svojih saveznika, nas: Albancima nađu sagovornili; miji“. A onda sledi uključeni: njeg političkog rukovodsty Albanaca, odnosno Ibrahimi njegovih sledbenika i on glzl

' „Sasvim je sigurno da ko

institucija republike Kosoviy albanskih javnih ličnosti ko!o

Е