Борба, 14. 05. 1994., стр. 27
је И ~ _ a ~
OT ОУ ЕС] о]
о ОМЗИЗ ооб Со мн о] о O O ~ =
|
О Ма
дина реса
ske duhove. Na to odgovaram sledeće, u „Rečniku sh. književnog jezika“ (sv. V).oblik protesni normativno podređen obliku sa t (ali se ne progoni), dok se kod robustno(st) obe forme tretiraju ravnopravno. U jednom i u drugom slučaju navedeni su primeri uglavnom iz hrvatskih tekstova. U mom materijalu za ovu poslednju našla su se samo dva slučaja: jedan iz „Istorije srpskog naroda“, knj. 1 (robusna arhitektura), i drugi iz „Zbor. Matice srpske za filologiju i lingvistiku“ (KXVI, sv. 2. str. 96: robusnija plebejizacija). Ne znam zašto prema pakosni, vrsni, korisni i sl. mora stajati protestni, azbestni, robustni, sem ako ne kao svedočanstvo našega tanaftičnog divljenja svemu što je strano, divljenja koje izvire iz provincijalne polupismenosti (Ne mislimo. ovde na ono što je stvarno dobro sa gledišta nacionalnog prosperiteta, i što treba prihvatiti.).
„Znaju i učiteljice i učitelji — podnosi nam g. Akademik” pod nos — da se zemlja može ili ne može potčiniti (sa t), a nedelo počiniti (bez t), ocepi se šamar, a otcepi kupon, otčepljuje se flaša ili bure, a očepljuje noga (figurativno se i flaša može očepiti pošto se otčepi)“. I mi to isto kažemo. Ali dodajemo: tako rezonuju samo one učiteljice i oni učitelji — koji svojim neuputnim i glupim cepidlačenjem maltretiraju decu i ubijaju im svaku volju za učenjem. Dobar učitelj zna vrlo lepo da deci
_ ne treba davati takve besmislice da pamte,
eda bi pokazao svoj prazni autoritet. Od pre mnogo decenija u školu je uvedena stvaralačka nastava, pa deca, zajedno sa svojim nastavnicima, rešavaju razne Dprobleme i uče se da misle. Kako li će g. 'Akademik' naviknuti te mališane da zdravo misle ako ih prvo nauči da pišu (kako go-
_ vore) npr. odbiti, odvratiti prema otpasti,
otkinuti i sl.. a onda im odredi ili naredi da pišu samo 'ocepiti šamar” (a ne opaliti?), i samo "otcepiti kupon” (sada protivno izgovoru). Inteligentniji među njima razmisliće zašto se ovde mora praviti nekakva nepotrebna razlika kad ne razlikujemo lisce, ni kad ih čini više lisaca, ni lizaca; niti mrsce koji nikog ne vole od onih koji su dobro potkoženi masnim tkivom itd. Ili će, gonjeni sumnjom, otvoriti „Rečnik srpskohrvatskoga knjiž. jezika“, sv. IV, i pod odrednicom ”otcepiti' pročitati: „1. cepanjem otkinuti, otrgnuti.. 2. odvojiti, odeliti..., 3. nar. udariti, odvaliti.... — Otcepiše (mu) pedeset batina“; pa to uporediti sa onim što piše pod odrednicom 'осеpiti: „1. dovršiti cepljenje, vakcinaciju. Prav. 2. v. otcepiti, Vuk, RJ. 3. fig. udariti, odvaliti, — Ocijepili mu dvadeset i pet batina“. Za razliku od našeg Akademika', taj će mališan videti da se 'ocepiti zapravo od 'octepiti razlikuje samo u slučaju koji nam je jasan i bez pisarskih cepidlačenja.
_ U drugim pak slučajevima takva su cepid-
lačenja jasna samo ”Akademicima', a obični se smrtnici mogu odlučiti i po najstrožijoj normi za bilo koji način pisanja, pa će pametniji ići sigurno za izgovorom, a ostalima kako bog da. Uveriće se, na kraju, da tu i nema nikakvog stvarnog pravopisnog problema, nego ga je iskonstruisala častoljubiva glupost koja ljudima baca prašinu u OČI 'za zaseniti prostotu'.
Tužba nas dalje tereti da nismo kako valja obradili pisanje x: 23 reda objašnjenja i provizorno pravilo preuzeto od Vuka. „Ostalo se prepušta mnogo opširnijem Rečniku, ali on nema reči (h)avan, (h)ad,
aa a ~ Га о нов“ азига – (ћ)ајаз, (h)urma, hajat/vajat, (h)amal, (h)atar (ni tvor od thor)“. Pošto verujem da većina čitalaca prvi put vidi neke od tih reči, ili uopšte, ili u obliku sa h, dozvoljavam sebi luksuz da ostavim pitanje bez odgovora. Umesto toga navešću ocenu I. Grickat: „te su reči muzejske vrednosti, koje i treba čuvati na odgovarajući način, u odgovarajućim stručnim spisiта, Као što se etnološki eksponati čuvaju u odgovarajućim vitrinama“ (nav. „Zbornik Matice srpske“, str. 83.). Priručnike za praktičnu upotrebu aktuelne leksike neuputno je i neumesno opterećivati takvim balastom, osim ako ne želimo na silu boga Шо зе 'зуетпаја уот' Које г сети пе služi.
Mnogo farbe i gneva potrošio je naš tužitelj oko rastavljenog i sastavljenog pisanja reči. Osvrnućemo se stoga samo na dve primedbe. Kritičar se slaže s nama onoliko koliko se njegova rešenja podudaraju s našima. A toga ima „u smanjenom pisanju crtice, gde se daje prednost odvojenom pisanju npr. izraza gala ručak, neto težina, žiro račun, bež čarape, Hajduk Veljkova, baba Stani, Herceg Novi/Herceg-Novi i dr.“ Gde se rešenja razilaze, krivica je na našoj strani: zamera nam se pisanje klin čorba, rak rana, lovor grana, veš mašina, kvarc lampa, šah klub. Na ovom se primeru vidi stvarna razlika u postupku. Mi jednako pišemo bež čarape i kvarc lampa, jer to zahteva jednakost izgovora: u oba se slučaja svaki član konstrukcije čuje sa posebnim akcentom. To je stvar koju može svako proveriti, pa čak i pravopisca ispraviti ako je napravio grešku u konkretnom rešenju. Način pisanja kod g. '“Akademika "određen' je za svaki slučaj posebno, a to određenje nema vanjske podloge, ono zavisi samo od ličnog raspoloženja pravopiščevog. Ne znam kako će obezbediti primenu takve norme, sem da krene s batinom po nadleštvima, redakcijama i školama. Ili, pošto ima naklonost vlasti, možda će jedan deo 'pravopisnog budžeta” odvojiti za formiranje specijalne policije za istragu i gonjenje pravopisnih prestupnika? Sve se može kad se hoće, i kad imamo kod boga ujaka.
Nemilostiv je g. tužilac u raskrinkavanju našeg 'radikalizma! („koji bi pravopisno diskvalifikovao čitave sekcije naših rečnika“) pri pokušaju da uopštimo prikazano načelo 'jedan akcenat — jedna reč'. Ta tema zaslužuje mnogo više pažnje nego što joj Je ovde moguće pokloniti. Ostaje mi da odgovorimo samo na direktno pitanje: „sa koliko bi se crtica... pisali spojevi tipa severnokorejsko-južnokorejski sukob, rusko-zapadnoevropska trgovina, mađarsko-srpskohrvatski rečnik, nemačko-angloamerički front, ruskoslovensko-slavenosrpska mešavina (po normi PMS pišemo ih sa jednom crticom, na mestu stvarnog smisaonog sučeljavanja)“. A po našem predlogu pišu se sa tačno onoliko crtica koliko ima akcenatskih celina. Ni manje ni više. Ne znam zašto npr. u mađarsko-srpsko-hrvatski na mestu druge crtice g. "Akademik" ne vidi nikakvo 'stvarno smi-
“saono sučeljavanje”? A ruskoslovensko-sla-
venosrpska mešavina jeste 'stvarna besmislica' za sve koji imaju iole pojma o toj problematici, pa je ostavljen g. '“Akademiku' na čast. Umesto toga, bolje je da predočim čitaocima jedno zanimljivo razmatranje o tome kako zavisi razumevanje teksta od dužine reči. Kolega Ž. Stanojčić je
cksperimentom utvrdio da je za čitavih 20-40% „lakše pročitati, i pogotovu u tekstu razumeti“ polusloženice torako-Iumbalni sistem, post-ganglijska nervna vlakna, kranio-sakralni sistem, mono-amino-oksidaza, neuro-transmiter, farmako-dinamski efekt, hepato-toksičan, kardio-toksičan, ekscitatorni post-sinaptički potencijal — nego složenice torakolumbalni sistem, postganglijska nervna vl., kraniosakralni sistem, monoaminooksidaza, neurotransmiter, farmakodinamski e., hepatotoksičan, kardiotoksičan, ekscitatorni postsinaptički potencijal itd. Zaključak je jasan: nema svrhe u apriornim 'smisaonim sučeljavanjima”, već ona leži u tome kojom ćemo brzinom i s kakvim uspehom razumeti tekst.
_ 'Akademikov' pravopis nadugo i naširoko obrađuje „naročito teme pismo i pisanje tuđih reči“. Naš priručnik (kako je 'zapisnički' konstatovano) „na pisanje tuđih reči troši samo 5 strana (127 redova bez naslova), bez obrade transkripcije iz bilo kog jezika posebno (prema 32 strane u P'60 i 78 u PMS)“. Jedan „Pravopis srpskog jezika“ nešto manje od četvrtine svoje "teritorije ustupa stranim rečima. K tome treba dodati strane običaje pisanja o kojima već bilo reči. I opet se zove „Pravopis srpskog jezika“? No šalu na stranu, a — strane reči zbilja ne spadaju sasvim u domen norme jednoga jezika (ukoliko nisu adaptirane). Po pravilu ih ni pravopisi drugih naroda ne uzimaju u obradu. Mi smo mislili da je potrebno dati upravo pravila adaptacije, uključivanja stranih reči u našu normu. Drugi problemi iz toga domena nisu za priručnik opšte i školske namene, kako smo zamislili svoj pravopis. Taj priručnik ne bi trebalo da se bavi ni ostalim pitanjima od šireg značaja ako nisu neophodna za svakodnevni život pismenog čoveka. Istorija i teorija pisma nisu pravopisno pitanje u pravom smislu reči. Ostavljamo '“Akademiku' Pešikanu i njegovim čitaocima da pogledaju kako će se snaći u tekstu opterećenom takvim balastom. Uostalom, povodom stalnog isticanja našeg tužitelja koliko je redova i slova posvetio kojem pitanju, a koliki je manjak utroška kod nas (verovatno radi utvrđivanja "materijalne pronevere), izjavljujem s punom odgovornošću (Eto, i ja postadoh zabrinut za 'dobro naroda! Ali ne brinite, proći će me to odmah) da je naš pravopis — ako se odbace sve suvišnosti — u Osnovi tako jednostavan i prost da celokupan opis njegov, zajedno sa grafičkim i tehničkim dodacima, ne mora prelaziti sto strana. Moj trud i mojih kolega i kreće se u tom pravcu: izložiti sve što je od značaja za pismenost jednostavno i jasno.
„Potpuno izvan obrade ostaje -pisanje
velikog slova iz poštovanja (kurtoaznog
velikog slova) a podeli reči na kraju reda posvećeno je samo 4 reda“. Kad bi g. 'Akademik! kojim slučajem poznavao problem čitanja i njegovu istoriju, video bi kako je gorostasno napredovala tehnika ove ljudske delatnosti otkako je uvedeno obavezno školovanje. U muzej treba odložiti (i za prvački bukvar rezervisati) te pretpostopske priče, a uz najmanja ograničenja predati stvar u ruke onih koji se bave programerstvom. E, a 'kurtoazno veliko slovo boli našeg kritičara mnogo. On ga deli i kapom i šakom, čak i sebi (mada ne vidim da je u njegovom pravopisu predviđen i slučaj pisanja velikog slova iz 'samopošto-. vanja'). Mi mislimo da se poštovanje može izraziti na mnogo načina, i da je veliko slovo tu suvišno jer stvara zabunu.
Izlaganje ćemo zaključiti osvrtom na priču o tome kako „su lingvisti uglavnom saglasni da u jednoj jezičkoj kulturi ne može postojati više pravopisnih normi, jer bi to de fakto bio povratak u slavjanosrpsko doba“. Znam sigurno da Nemci i Austrijanci imaju dve 'pravopisne norme i jednu 'jJezičku kulturu'. Ne znam kakvi su odnosi između Engleza, Francuza, Španaca i Portugalaca — i njihovih prekomorskih istojezičnika. Niko nije dospeo u 'slavjanosrpsko doba'. Ali ako prihvatimo normativističku metodologiju kakvu je g. 'Akademik! Pešikan demonstrirao kritikujući nas (Valjda nije tako i u priručniku?) — potpuni voluntarizam u određivanju kriterija i pojedinačnim rešenjima,
— onda nam je put njegovom izjavom tačno ocrtan: odosmo u haos.
No ko priznaje i prihvata Vukovu reformu pravopisa u nas, ne mora nikako brinuti da će od nje — ako dosledno pazimo na njene temelje — nastati više normi. "Trreba se samo boriti protiv samouverenog i agresivnog voluntarizma, jer je on, kako smo videli i iz ove raspravc, najveći protiv-
XVII
nik jedinstvene i Jasne norme. Istraživanje pravopisne problematike objektivnim naučnim metodama koje su predložene u
mojoj knjizi „Srpskohrvatski pravopis“ (Naučna knjiga, Beograd 1991), i koje se mogu dopuniti praktičnim ispitivanjima, otvara perspektive daljeg usavršavanja i poboljšanja norme. Druga je stvar: više priručnika. Izjednačavanje tog dvoga nema nikakvog smisla ni u gramatici, ni u stilistici, pa ni u pravopisu. Nikšićki skup o pravopisu održan 14. aprila jasno je svojim zaključcima predočio stav naučne javnosti i naučnih radnika o tome. Kod nas je birokratska mašinerija uspcla gotovo sasvim da blokira vesti o tome. No istina polako prodire do svesti ljudi. Lažni problemi, lažna zabrinutost lažnih autoriteta ustupaju mesto slobodnijem mišljenju...
Ne znam kakvo je zadovoljstvo čitati knjigu isključivo u potrazi za greškama. Vrlo bedno bih se osećao u toj ulozi. 'Akademik”' Pešikan je, eto, uspeo našu knjigu da prikaže u svetlu pronađenih, i do pucanja naduvenih 'grešaka' (a ni rečju se ne pominju one sekcije u kojima “Akademik! nije bio sposoban da otkrije bar koju 'grešku'). Ja njegovu, naprotiv, preporučujem pažnji čitaoca koji ima potrebe za takvom lektirom. Preporučio sam je čak i svojim sadašnjim i budućim studentima (Isp. „Informator“ Filološkog fakulteta za ovu godinu, str. 12), mada je čak ni blagonakloni
Znam sigurno da Nemci i AustriJanci imaju dve „pravopisne norme“ i jednu „jezičku kulturu“ Ne znam kakvi su odnosi između Engleza, Francuza, Španaca i Porfigalaca — i njihovih prekomorskih istojezičnika. Niko nije dospeo u „slavjanosrpsko doba“. Ali ako prihvatimo normativističku metodologiju kakvu je g. „Akademik" Pešikan demonstrirao u svom fekstu — potpuni voluntarizam u određivanju kriferija i pojedinačnim rešenjima — onda nam je put njegovom izjavom tač10 OCrfan.
recenzenti što su je predložili za štampu — nikako ne smatraju knjigom za opštu i školsku upotrebu. Stalo mi je da svako vidi šta u toj knjizi stoji, pa neka sam sudi o njenom kvalitetu. Isto tako mi je stalo da svi znaju ko se bavi naučnim predmetima koje sam proučavao i pratim, bez obzira da li se sam slažem sa autorima ili ne.
Drukčije postupa 'Akademik' Pešikan. Njegov spisak značajnih profesora „na središnjoj katedri Daničića, Kuljbakina, Belića... prekratko Ivića“ sasvim čudno izgleda. Nema na njemu neposrednog prethodnika Pešikanovog i našeg u izradi pravopisa: Mihailo Stevanović je jedan od redaktora Matičinog priručnika od 1960. Nema tamo ni Stojana Novakovića, prvog kodifikatora pravopisne norme kod nas, a ni Branka Miletića, čija su fonetska ispitivanja udarila temelje savremenom shvatanju načela 'piši kao što govoriš. Uz Kuljbakina bi svak stavio i Radosava Boškovića, zaista najboljeg, i najtalentovanijeg: poznavaoca jezičke prošlosti i jezičkog porekla našega. Na mestu gde bismo očekivali da vidimo ta imena — nalaze se tri tačke: kao da navešćuju prekid i zaokret? Verovatno bi Pešikan iza Ivićevog rado video svoje ime, a ne nekih anonimnih profesora 'središnje katedre“. Utešiću ga: po jednom kriteriju njemu je baš tu mesto — na repu onog pokreta što ga čine nekadašnje pristalice Vukove i sadašnji protivnici. Oni koji su veličali Vukov doprinos srpskoj kulturi, a onda se domislili i počeli brojati greške i in-. ventarisati po sitnim omaškama. G. 'АКаdemik' je ipak izabrao pogrešan priključak ove linije na srpsku naučnu stvarnost: Aleksandar Belić nije zgodna figura iza koje će se sakriti jer nikada se nije kolebao u uverenju da je Vuk stvarni tvorac srpskoga književnog jezika naše epohe. Taj priključak moguće je uspostaviti jedino preko Jovana Hadžića i njegovih istomišljenika. Pa srećno mu bilo. Samo mi se čini da je g. Akademik" zaboravio i poruku jednog od njemu nesimpatičnih naših prethodnika, a ona glasi da „se niko nije okoristio ko je Vuka kritikovao“. Ni naučno ni kako drukčije — makar ga i sa državne kase plaćali za nedela.