Борба, 14. 05. 1994., стр. 29
еј и | МИНИ |
пр] oj АИ А 2 У ГО 45. а = Воз мо о свео 67 O < —
ı
OATOSANIJNEVAI
Borbi od 30. aprila do 2. maja 1994. god. objavljen Je napis gosp. Mensura Seferovića pod naslovom „Mostarski Srbi protiv prijatelja Mostara“ i podnaslovom „Zašto je na godišnjoj skupštini Udruženja Mostaraca i prijatelja Mostara „Aleksa Šantić“ odlučeno da se ukidaju učlanjenja Hrvata, Muslimana, Jevreja, Roma i drugih i da ova asocijacija promijeni ime u Udruženje Srba iz Mostara.
Udruženje Srba iz Mostara „Aleksa Šantić“ Beograd je pisanje gosp. Seferovića doživjelo kao napad na mostarske Srbe. Ovo Je naš odgovor gosp. Seferoviću i njegovim istomišljenicima. Sam naslov teksta gosp. Seferovića Je iritirajući i implicira averziju prema mostarskim Srbima dok podnaslov tu averziju i pojačava. Istoj svrsi služi i sadržaj napisa. Biti protiv prijatelja Mostara u konkretnom slučaju' biti protiv prijatelja svoga građa, je u najmanju ruku devijantno ponašanje, a to gosp. Seferović imputira mostarskim Srbima. || Biti protiv Hrvata, Muslimana, Jevreja, Roma 1 drugih i to na polju humanitarne djelatnosti, pored ostalog, asocira na rasizam mostarskih Srba. To su naši osnovni utisci nakon čitanja pomenutog teksta.
Povodom tvrdnje sadržane u podnaslovu i ponovljene u tekstu, tačno je da je Udruženje Mostaraca i prijatelja Mostara „Aleksa Šantić“ promijenilo ime
| u Udruženje Srba iz Mostara
„Aleksa Šantić“. To je učinjeno na redovnoj skupštini 16. 10. 1993. godine po demokratskoj proceduri, tajnim glasanjem 1 znatnom većinom prisutnih. Uzgred, napominjemo da su skupŠtini prisustvovali i Muslimani i Hrvati i drugi članovi Udruženja. Konkretnije, samo je ргот!јепјепа odgovarajuća odredba
Radivoj Papić
Ki god je umjetnost politia mogućeg — po porukama iskustva i mudrih glava, toliko je posezanje za oružjem, za ratovanjem umjetnost ili umješnost | opravdanog ili još bolje oprav-
davajućeg. Pa, čak i kad se pobi· јеф, ако зе pobijedi, jer se ratom do sada još nikad nisu postizale cjelovite pobjede, pa se ispostavljalo da pobijeđeni najČešće bivaju pobjednicima u krajnjem ishodu (recimo, u savremenoj istoriji — da li je Njemačka pobijeđena, Njemačka među najjačim ekonomskim silama svijeta, da li je u tom smislu pobijeđen Japan pa čak da li je pobijeđena i jedna Italija, jer statističke informacije iskazuju da je u Evropi ona među četiri vodeće ekonomske sile). Očito je da ne umire, da se ne skida sa dnevnog reda Napoleonova mi5ao: „Pobijedili smo, a šta sad?“.
А A dai ne govorimo o fenomenu
balkanskog (vulkanskog) safa-
21 norijuma koji savremenoj civili-
5 Zaciji ozbiljnije nego li ijedno
postojeće ratno žarište u svijetu
са postavlja pitanje: može li savre-
mena civilizacija sebi dozvoliti
651 takvu mrlju ili furunkulus, ka-
kav je razgovor topovima, prlja-
/ Vim ratovanjem sa svim moguJ Cim 1 nemogućim, zamislivim i
sn,nezamislivim regestama čovje-
7 kova stradanja i patnje koji se
mazivaju ratovanjem.
. _ Uostalom, uvijek je bilo naj1,teže opravdati razloge za upot1 rebu oružja. Biće to i danas, jer
f
OLEMIKE
(„Mostarski Srbi protiv prijatelja Mostara“ „Nedeljna Borba“ 30. 4 — 2. 5. 1994)
Statuta Udruženja u odnosu na naziv Udruženja. Ostale odredbe Statuta nisu mijenjane, pa ni odredbe o tome ko može biti član Udruženja, zadaci Udruženja i dr. Prema tome, izmišljena je tvrdnja gosp. Seferovića o ukidanju članstva Jevreja, Roma, Hrvata, Muslimana i drugih. Naprotiv, na skupštini je posebno naglašeno da vrata Udruženja ostaju otvorena za sve ljude 'dobre volje. Reakcija nekih Muslimana, pretpostavljamo i gosp. Seferovića (jer inače sve
ovo ne bi ni napisao) bila je da.
oni neće biti članovi udruženja koje nosi srpsko ime.
Radi razjašnjenja nužno je da navedemo najvažnije razloge za ~izmjenu naziva Udruženja. Prvo, Udruženje su oformile iz-
bjeglice iz Mostara, među kojima Srbi čine većinu od preko 99%. Drugo, Srbi su doživili treći genociđ: u ovome vijeku ne zato što su Mostarci, nego zato što su
OT Treće, Udruženje Je dio ŠIrih asocijacija Srba iz Hercegovine i BiH. Četvrto, postojao je Jak zahtjev članstva za suprotstavljanje zatiranju srpskog imena, Što Je i ranije činjeno forsiranjem јирозјауепзгуа Као пас1оnalnog obilježja i na druge пас!ne. Pred ovaj rat su nas ubjeđivali sunarodnici gosp. Seferovića da nismo Srbi nego Bošnjaci pravoslavne vjere. Gospodinu Seferoviću očigledno smeta što se osjećamo Srbima iz Mostara. On bi volio da smo primarno
Mostarci, što u sadašnjim okol-
u svakom ratovanju ima toliko negirajućih apsurdnosti, Ahilovih peta ma kog i kakvog misaonog korpusa, neuralgičnih tačaka ratne logike, da bi se slobodno mogli nazvati vapijućim apsurdima u svakom mogućem pokušaju da se opravda ratovanje. U našem vremenu, na pragu XXI veka, ove civilizacijske ere jedan vapijući apsurd svakako je Sarajevo. Govori se o podjeli Sarajeva, na dvije narodnosne cjeline. Ali, upravo cjeline je teško logički uspostaviti, na etničkom, vjerskom ili ma kakvom po ljude razlikujućem osnovu. T istorijski, i stvarnosno u savremenim iskazima.
Govori se o podjeli Miljackom, na zvanični, „hrvatsko-muslimanski“ i s druge strane „Srpski dio“, ili kako bi satirično-podsmješljivo rekli, na žalost još prije nekoliko godina „nadrealisti” na „istočni i zapadni dio“.
Jedna od prvih negirajućih apsurdnosti koja se nameće i ukazuje na činjenicu nedjeljivosti ili ma kakve moguće djeljivosti jesu srpska, pravoslavna znamenja upravo na zapadnoj „hrvatso-muslimanskoj strani“ sakralne i kulturno-istorijske ustanove i objekti sarajevskih Srba. U tom dijelu su sve tri sarajevske srpske crkve, i to dvije podizane u tursko doba — Stara pravoslavna crkva i Saborna crkva koju narod zove Nova crkva. Treća je na početku nekadašnjeg Novog Sarajeva. Saborna crkva ima i jednu posebu is-
Sarajevski apsurdi
torijsku značajku — na njoj su pošto je podignuta (zaslugom ponajviše čuvenog sarajevskog srpskog trgovca Hadži Makse Despića, zvanog „Babo“) među prvim izdejstvovana dopuštenja da zvone zvona u tursko doba.
U tom dijelu Sarajeva je čuvena Sarajevska bogoslovija (usput budi rečeno, nju je završio i sadašnji patrijarh Pavle). Pored toga u starom Sarajevu postoje
čuvena srpska naselja — Patke, -
Piruša, kao i Mitropolija, Crkvena palata, mnoge ulice sa srpskim naslovima Alekse Šantića, na Vratniku, Petra Kočića, kod Vijećnice, Miloša Obilića od same Baščaršije prema predgrađu Mihrivode.
Do sada nije bilo informacija da je ijedna od srpskih svetinja, ili sakralnih objekata ili kulturno-istorijskih spomenika namjerno minirana, odnosno srušena ukoliko nije oštećena ratnim razaranjima. No, valja imati u vidu da su svi sakralni, kulturno-istorijski i ini srpski objekti i znamenja locirani neposredno, uz same slične ili privredno-trgovačke objekte koji se vežu za turski ili austrijski period.
S one strane, po „nadrealistima“ — „istočne“, poslije II svjetskog rata nikla su nova gradska naselja, cjelovito amorfna u nacionalnom i vjerskom pogledu, izuzimajući ostrvca srpskog življa ili još bolje pojedinih gazdinskih seoskih porodica pretežno na rubnijim djelovima. prema Lukavici, Vojkovićima i Kasindolu, odnosno već po samim padinama Trebevića (Ilidža je po-
Mostarci kao derivati Bošnjaka
nostima doživljavamo kao derivat bošnjaštva, koje je (Bošnjaštvo) dio ideologije i politike muslimanskog vođstva u BiH.
Lijepe riječi gosp. Seferovića o Aleksi Заппси роде našem uhu, ali je nesumnjivo da je Šantić prevashodno inspirisan izvornom srpskom sredinom i srpskim duhom, da je preko te lokalne sredine dosegao u svOme pjesništvu opšte ljudske vriJednosti i kao takav da pripada svim narodima. Međutim, sunarodnici gosp. Seferovića su spomenik toga „svoga“ pjesnika obJesili užetom o drvo, a zatim survali niz litice rijeke Neretve. Ovo je bilo početkom rata i do danas ne čusmo proteste gosp. Seferovića i „njegovih vrlih „Mostaraca“ zbog ovoga varvarskog čina. Umjesto toga gosp. Seferović protestuje što su sunarodnici velikog pjesnika Srbi iz Mostara, a ne Mostarci.
Poseban pasus gosp. Seferović posvećuje pozivu Srbima od strane Hrvata i Muslimana za povratak u Mostar, upućen navodno preko članova ekspertske grupe Evropske unije uz želju da Mostar ponovo postane „Jedinstven, multietnički, i mu]ltikulturni grad“. Pri tome ne navodi ko, u ime koje i kolike hrvatske odnosno muslimanske strane upućuje tu poruku Srbima. Po gosp. Seferoviću ispada da se sada problem svodi samo na to da Srbi prihate poruku i da je stvar u redu. Suviše je to površan prilaz sudbonosnim pitanjima jer bliska prošlost i sadašnje ratno stanje odnosa tri naroda obezvređuju pojedinačne poruke i želje.
Početkom rata na glavnim gradskim trgovima visili su ogromni transparenti na kojima Je pisalo „HVALA TI MAJKO ŠTO ME NISI RODILA SRBINOM“. Prva hrvatsko-muslimanska koalicija je ubrzo sa riječi prešla na
XIX
djela. Počeo je teror nad Srpskim narodom tako da je oko 50.000 Srba iz Mostara i doline Neretve pod silom i prijetnjom sile bilo primorano da napusti svoj zavičaj. Onaj manji 'Proj Srba koji je ostao u Mostaги, doživio je užasan progon. Za njih su otvoreni zatvor! i koncentracioni logori. Kroz ta mučilišta HOS-a i drugih zločinačkih organizacija prošlo je 1980 Srba. Nasuprot tome, Srbi iz Mostara i doline Neretve nisu za druga dva naroda otvarali ni zatvore ni koncentracione logore.
Ovaj rat je bitno izmjenio ranije odnose tri naroda i uslove njihovog ranijeg življenja, a Što izgleda gosp. Seferović ne primjećuje. Uzmimo samo jedan primjer i to po nama jedan od lakših, a to je pitanje jezika. Od ranije jednog zajedničkog jezika sada su nastala tri jezika. Neće vam valjda gosp. Seferović sugeTisati da će Mostarci govoriti mostarskim jezikom. Od izmijenjenih okolnosti u odnosima tri naroda zavisiće ne samo povratak Srba nego i drugih izbjeglica. U slučaju Mostara i doline Neretve ne radi se samo o pravu pojedinaca na povratak na svoje ognjište i svoj zavičaj već i o praVu Srba na svoj vjekovni životni prostor. Zbog svega toga Želja nam je da se to sve riješi dogovorom legitimnih predstavnika Hrvata, Srba i Muslimana, a ne samozvanih pojedinaca. :
Na kraju, naše Udruženje je dalo izjavu povodom poziva gospodina Hansa Košnika, od Evropske unije imenovanog administratora Mostara, za povra-, tak u Mostar. Okolnosti od davanja naše izjave do danas, nisu se bitnije promijenile pa se zato nisu promijeni]! ni naši stavovi.
Udruženje Srba iz Mostara „Aleksa Šantić“
Beograd, Cetinjska 22,
tel. 334-118
Kako podijeliti grad koji se pretvorio u urbani konglomerat izmiješanog svijeta bez strogo ograničenog identiteta u etničkom i religioz-
nom pogledu seban srpski region). Inače, taj dio grada počev od mosta Vrbanja bio je do 1941. g. pretežno katolički (ne samo hrvatski, čak ni po austrijskom nastojanju da se svi katolici u Bosni i Hercegovini promovišu u Hrvate). Uz Miljacku su bili pretežno katolički Kovačići, sa franjevačkom bogoslovijom, nastavljalo se Hrasno — Novo Sarajevo, koje su stare Sarajlije groteskno zvali — „Mali Rim“, Grbavicom 1 i Grbavicom II, naseljima Švrakino selo, Otoka, Alipašin Most, pa prema aerodromu nizovima „vezanim za ime Dobrinja, nastali su urbani konglomerati izmiješanog svijeta, koji odista nije imao svoj strogo ograničeni identitet u etničkom i religioznom pogledu. Naprotiv, postepeno se gubilo i onog što je postojalo, o čemu su najbolje svjedočila groblja i ono na Barama i ono još novije na Vlakovu: mimo. svih vjerskih prepreka i zabrana, tamo se dešavalo izjednačavanje, tamo su Andrićeva tri sata (na Sahat kuli, na Katedrali i na Sabornoj crkvi) uspijevala da zajedno otkucavaju. Koliko je srpskih dječijih šubarica po bosanskim srpskim selima spasilo muslimanske muš-
ke djece, koliko fesića srpske ~
djece, koliko dimijica onih drugih curica, a koliko seoskih suknjica iz srpske nošnje onih dru-. gih...?
Za divno čudo, ma koliko to živjelo u narodu, u svojevrsnom etičkom predanju antičke snage
_ u porukama, nedovoljno se o to-
me pisalo, nerado primano kao tema u literaturi, pa i političkoj projekciji i analizi...
A samo Sarajevo — neovisno od brojnih, pa i svih opredjeljivanja političke provenijencije, pa čak i ove posljednje — pluralističke — krcato je primjerima one druge „namire“ i revanša-amaneti su se prenosili u porodicama kao najdragocenija imovina. A ako su to apsurdi, uprkos svim važećim, tekućim postavkama, onda sarajevski apsurdi predstavljaju vapijuće, u najpozitivnijem istorijskom trendu.
Zapravo, pitanje je kako da se riješi apsurdnost sarajevske „leopardove kože“, pa i po onom što je izloženo? Ko na što ima pravo, dokle i kako da ga uspostavlja i etički i legislativno istorijski? Mogu li danas američki Indijanci pokrenuti izgon naseljenog svijeta na svojoj, američkoj teritoriji, sa svim čudima savremenih tehničkih dostignuća, ali i sa osudama za uništene civilizacije na nekadašnjem indijanskom teritoriju? I to visoke civilizacije (Acteka, Inka, Maja...) Šta mogu u tom pogledu topovi da učine sa sarajevskim apsurdima? I mogu li?
Uvjeravanja i razuvjeravanja su skupa. Ali, možda treba pokušati i sa otpisanim berlinskim zidom u Sarajevu, pa neka život ukaže na ono što je dosegao, neka dokaže apsurdnosti koje je humanistička komponenta naše civilizacije već ovjerila, ne dirajući ni vjersko ni nacionalno.