Борба, 16. 05. 1994., стр. 15
ма МАЈ 1994.
i ;
у
· POVODOM PREDLOGA ZAKONA 0 ZAŠTITI PODATAKA 0 LIČNOSTI
Pre tajnosti
tajnu na videlo
\ /47/7/570757/DO Za ритеа рптит тртћ атт се израјатет 0907 ртарга у 217 зртесепа иоиропера псттт ротитва, то зарегтг розгат 12 х 20050 Мттозтто Утетапорте 7 атрокаг ит Атартгорте 217 0 22371-
\ 77 пета орога то“ ге пе огроге 1207 20521, оштогпо те зе пе У и5ровитог тока тимрепа коптот и орој ОИ
Statističari su izračunali da danas postoji _ čak 200 raznovrsnih evidencija podataka o građanima. A zakonodavci tvrde da su jednim propisom, koje je Savezno ministarstvo za ljudska prava ovih dana prosledilo Skupštini Jugoslavije, obezbedili privatnost i in-
Pi „400 Oi
~ сме
podataka. Naime, kako je, promovišući zakonski predlog zaštite podataka o ličnosti ministarka Margit Savović navela, nijedna informacija o osetljivim pitanjima (nacionalnoj pripadnosti, političkoj, religioznoj, sindikalnoj op·redeljenosti, itd.) ne može se prikupiti bez pismene saglasnosti građana. Znači, podaci lične prirode mogu se dobiti samo uz pristanak „anketiranih“. Zakonodavac je predvideo da građani m mogu tražiti uvid u podatke o sebi samima, zi ispravke, pa i brisanje netačnih podataka ili 5* zabranu njihovog korišćenja. Pomenuta miin nistarka je, takođe, podvukla da je donošein nje ovakvog zakona obaveza Jugoslavije kao )q potpisnice Konvencije o zaštiti lica kod obsrrade podataka koju je doneo Savet Evrope iqpre više od jedne decenije. lako u parlamentu još nije otvorena rasiqprava o ovom zakonu, zanimljivo je kako se зууес sada na njega reaguje. Miroslav Stefano'wvić, poslanik Deposa u Veću građana u mejBduvremenu predložio, recimo, saveznom sqparlamentu da obrazuje anketni odbor koji idbi ispitao zakonitost rada Službe bezbedomnosti na području cele SRJ. Ovo telo, po tom aapredloga, trebalo bi da pregleda sva dosijea 7sprađana u SDB (uključujući i nasleđena iz ·OOZNE I UDBE) i da ih stavi u uvid javnosti. :sler, kako je obrazložio, Služba državne bezзфедпоз! тога зе transformisati, kao što je
а О има
а 2ма
tegritet ličnosti od zloupotrebe korišćenja
učinjeno u zemljama istočne Evrope, ili je treba raspustii.
Stefanović kaže da je ono što predlaže pomenuto Ministarstvo, zapravo, „obrnuta priča“, to jest da se pomenutim zakonom želi zatvaranje dosijea. A dok se ne otvore dosijea, odnosno, ne demontira mehanizam koji
_ je decenijama obezbeđivao jedan oblik vla-
davine, teror i strah nad protivnicima režima, dotle do nas neće stići demokratija tvrdi Stefanović. Treba otvoriti dosijea i videti šta je u njima, pa tek onda doneti zakon o korišćenju ličnih podataka, smatra ovaj savezni poslanik.
— Proces otvaranja dosijea već je završen u mnogim istočnim zemljama alj će uskoro do toga doći i kod nas. To što međutim, kompletna opozicija ćuti o njegovom predlogu samo je potvrdna da se mnogi njeni članovi zapravo nalaze u Udbi — kaže Stefanović. — A otvaranje dosijea ne znači „poziv na linč“ nekih ljudi koji su počinili mnoga zla. To bi samo pokazalo gde se krije zlo kako se ono nikad ne bi ponovilo.
Poznati beogradski advokat Sava Anđelković tvrdi da su svi ozbiljni dosijei već nestali, te da se nalaze i u privatnim rukama. Ima, kaže, i onih koji hoće da ih unovče (ne samo novčano), pa jednim ovakvim zakonom režim verovatno želi da „stavi kapu“ nad njima, da uspostavi kontrolu ne samo nad novim već i postojećim dosijeima. Ovakav zaključak Anđelković izvodi iz zakonskih odredbi po kojima je pravo Ministarstva da pregleda zbirke ličnih podataka, zabrani njihovo prikupljanje, obradu i korišćenje, odnosno brisanje i cele zbirke.
— U demokratskim državama imate pra-
vo da uvek uđete u svoj dosije i znate šta policija o vama piše. Evo, kada smo Medenica i ja svojevremeno razgovarali u Ženevi, znali smo da nas prisluškuju. Švajcarskoj policiji smo platili taksu, i odmah dobili izveštaj, snimak, razgovara — kaže Anđelković. — A ovim predlogom zakona samo se nastavlja po starom po takozvanom diskrecionom pravu koje nije bilo zakonom regulisano, ali je vladalo u policijskim organima. Na štetu građana. Pa je i obična kuvarica mogla da „dostavi“ ceduljicu o nečem „sumnjivom“, koja bi se našla u vašem dosijeu, te bi čovek, i bez suđenja, bio „osuđen“ otpuštanjem s posla...
Anđelković podvlači da u demokratskim društvima postoji razvijena i široka kontrola
ilusfracija: M. Đerlek
korišćenja ličnih podataka. Takav sistem, baziran na Deklaraciji o pravima čoveka neophodan je i nama. To znači da u dosijea mogu ući samo podaci profesionalnog lica, i to se potpisom, kako bi osoba koje se oni tiču mogla tražiti odgovornosti od onoga ko ju je, na primer, proglasio državnim neprijateljem. Mi se moramo uključiti u Deklaraciju o pravima čoveka po kojoj je čovek slobodna ličnost, po kojoj su privatne stvari samo njegove, lične. Ja hoću da zaboravim tih 50 godina vladavine raznih tajnih i javnih službi nad privatnim životom građanina. To je važno i sadašnjim, a ne samo budućim репегаcijama, zaključuje Anđelković.
Vojislava Vignjević
|MMIRNODOPSKA BITKA KRAGUJEVAČKIH VOJNIH INVALIDA
:ıMragujevac. — Zaboravljeni od svih, osim bod najrođenijih, i odbačenih na društvene smargine, kragujevački ratni vojni invalidi, | Ba još uvek aktuelnih jugoslovenskih stratiš„sa, u poslednje vreme biju jednu drugu, mir»oaodopsku bitku. Ovoga puta „na nišanu“ su mm matična država, odnosno njen maćehinBliki odnos prema njihovim nedaćama, zatim {oYojska Jugoslavije, društvo... 1 Nedavno su, podsetimo, bili primorani da isltampanjem plakata, naslovljenog pitanjem — „Da li znate“? — upozore kragujevačku i iajširu javnost da većina invalida živi na iviii egzistencije, a da je pomoć koju od države :b društva primaju više uvreda i poniženja, заеро nadoknada za izgubljenu nogu, ruku... smnačetu“ psihu... – _— Sudeći po reakcijama, ovaj naš plakat
* uzdrmao učmale birokratske duhove уптпоро убе перо što smo mi očekivali. Kao > Ba smo džarnuli u osinje gnezdo. Oglasili su ı E ministarstvo za rad, boračka i socijalna Pijitanja, gradsko rukovodstvo, krizni štab za noomoć porodicama ranjenih i poginulih boca... Obećavajući pomoć, ali pomalo i priзгебијц, Кате juče za „Borbu“ u kragujevačcom ogranku Udruženja ratnih vojnih invabBda. — _— Traže od nas da se oglasimo i upozori| опо јаупозе да па plakat nema nikakvu poниски рогати, Како ројефпе зтапке пе ı |i mogle da njime mašu protiv ove vlasti. npillama to nije ni bio cilj. Želeli smo samo da opoznamo građane Kragujevca i Srbije sa свазот sumornom svakodnevicom i još rrmnjim slutnjama, vezanim za budućnost u ojdnoj ovakvoj državi. To ih je, izgleda, cpasno pogodilo, pa su naši plakati poskidaE || sa svih javnih mesta, ističe Dragić Savo_.2ić, član Izvršnog odbora Udruženja ratnih niojnih invalida u Kragujevcu. — — Većina ovdašnjih ratnih vojnih invali-
4 LECE „Msg Ј И Ja EIT) -2-:
i 0; =
i 8; ево 16 ЕМА | слави ha
da je već tužila državu, a i poslednji se зргеmaju da ovih dana presaviju tabak. Razlog je nadoknada za pretrpljen bol, strah i ostale posledice „na psihu i dušu“ ratnika, koje iznose između 300 i 1.500 dinara“, dodaje Savović.
— Još polovinom 1992. godine, dogovorili smo se da ova nadoknada iznosi koliko i fabrička cena „juga 45“. Pošto je većina nas
radila u „Zastavi“ vezali smo se za cene njenih proizvoda, smatrajući da naši životi, ipak, vrede barem koliko i najjeftiniji automobili. Ovaj naš predlog otišao je u Ministarstvo za rad, socijalna i boračka pitanja i tadašnja ministark4 Branka Ješić, složila se sa njime. Iako je naša inicijativa „prošla“ na nadležnom mestu, isplaćene nadoknade su mnogostruko manje od cene „juga“, koji koš-
aboravna drzava na sudu
ta nekih 5.000 dinara, kaže Savović.
Pored ovih egzistencijalnih pitanja i problema, ovdašnji ratni vojni invalidi imaju i druge, reklo bi se, mnogo veće i bolnije nedaće, vezane za adaptaciju na mirnodopske uslove života i uključivanja u neposredno životno okruženje.
— Kad je trebalo da ponovo počnemo sa životom, shvatili smo da smo sami. Svi peru ruke od nas, počev od ove i ovakve vlasti, pa do najbližih komšija. Čini mi se da ljudi misle da mi manje vredimo... Mesecima smo posle fronta bili u depresiji, mnogi na ivici samoubistva. Kako se na nas niko nije osvrtao, sami smo se organizovali i mnoge od naših drugara uspeli da iščupamo iz psihičke krize. Neke, ipak, i nismo: trojica naših „ispisnika“ nije više moglo da izdrži, vratili su se u Bosnu i tamo — poginuli, priča Zvonko Ilić.
— Moj život ne košta ništa više... Dva puta mi je dolazilo da se ubijem, već sam bio odvio osigurač na bombi. Živci su mi na ivici. Razgovarao sam sa neuropsihijatrom, koji mi je rekao da naši lekari još uvek ne znaju da leče ovu vrstu bolesti, poznatu kao „vijetnamski sindrom“. Tek se prevodi literatura sa iskustvima američkih psihijatara u lečenju veterana iz Vijetnama, kaže jedan od članova udruženja ratnih vojnih invalida iz Kragujevca.
Doskorašnji šumadijski ratnici kažu da se broj ratnih vojnih invalida u Kragujevcu uvećava gotovo iz dana u dan, pošto pouzdano znaju da u Bosni trenutno ratuje pedesetak Kragujevčana. Kanali kojima se prebacuju u Bosnu su, ističu, poluilegalni, što će reći da država navodno ne zna da oni tamo odlaze. U stvarnosti, država za njih „ne zna“ tek onda kada se sa ratišta vrate u kovčezima, ili bez nogu, ruku, sa „vijetnamskim sindromom“... Zoran Radovanović
ари а ва пауке те