Борба, 16. 05. 1994., стр. 16
|УДовџс! РЕШ
MIKO TRIPALO O RAZLOZIMA ODLAGANJA UZVRAT INTELEKTUALACA SRPSKIM KOLEGAMA KOJI SU U
„MIMARI“
Nisam pozvan u Beograd
NE POSETE HRVATSKIH ČESTVOVALI NA OKRUGLOM STOLU U
Sar тог рогтр 1 Ритт и зкирт Која 87 ритораа и Реда. (277 777 Sed 58 (1 1 туе Раз родотап ттепишт, ЈОГ 517 OP 1 Нпмигви 1081 и {re литри Р202 зи 56 оттозг Zagreba 1 Беота р0сећ отдрођттћ, 2 517 56 опозт ропоро таозптттији
Trogodišnje trajanje višestranačja u Hrvatskoj omogućilo je realniju prosudbu stupnja vjerOdostojnosti političkih programa pojedinih: stranaka i djelatnosti njihovih čelnika. Hrvatska politička scena tek se sada profilira. Zbog toga može doći do stvaranja novih i nestanka postojećih stranaka, do promjene odnosa snaga, pa i do drugačijih opredjeljivanja pojedinih političara. To je kazao Miko Tripalo na početku razgovora, koji smo započeli potaknuti činjenicom da se njega već duže vrijeme spominje kao budućeg vođu ujedinjene ljevice, te da se iz „pouzdanih izvora“ proširila vjest kako će on biti jedan od čelnika HND-a. Gospodine Tripalo, je li zaista na pomolu jedan od većih „transfera“ na hrvatskoj političkoj sceni? — Spominjanje moga imena u svim tim kombinacijama možda mi može biti laskavo, ali je očito da u tom pogledu postoje i neke zablude. Ako bih se opredjeljivao za neki program, onda bi to svakako bio pravi socijaldemokratski. U tom pogledu se u svom političkom uvjerenju nisam promijenio. Događaji su osporili komunističku doktrinu, koja se pokazala neprovedivom, kako u pogledu njezina sadržaja, tako i u načinu ostvarivanja. Također socijaldemokracija mora biti čvrsto opredjeljena za hrvatsku državu, a protiv bilo kakve jugoslovenske asocijacije. Ako bi se formirala moderna europska socijaldemokrafska зтапка, чбитпо 52 пе bih dvoumio ds joj pristupim,
Kažete da ste socijaldemokrat,a |
član ste HNS-a, stranke koja se izjavljuje strankom centra. Znači li to da je pred Vašom strankom raskol sličan onom u HDZ-u ili IDS-u?
— Moje opredjeljenje za HNS, a ja sam jedan od njenih osnivača, jest posljedica toga što na ljevici nisam nalazio stranku u koju bih se mogao uključiti i artikulirati svoje političko mišljenje. Istina je da se HNS proklamirala strankom centra, ali je uvijek imala lijevu i desnu struju, a ja sam uvijek pripadao lijevoj. Poznato je da je stranka već doživjela neke promjene, od nje su otpali neki, uvjetno kazano, krajnji desničari, ali joj to nije pomoglo da ponovno ne dođe u istu situaciju, pa u HNS-u ponovo postoji jaka tendencija skretanja udesno, čime nisam zadovoljan i u okviru demokratskih metoda se borim protiv toga. Na jednom sastanku Središnjeg odbora prije dva-tri mjeseca rekao sam da ću, ukoliko sranka bude išla na onu stranu koju ja ne mogu prihvatiti, iz nje izaći. Znači li to da tvrdnje o Vašem prelasku u drugu stranu ipak nisu neosnovane?
— Nisam baš siguran da u Hrvatskoj sada postoji stranka koja bi čovjeka mogla potpuno zadovoljiti, ako je to uopće moguće. U svakom slučaju, ako bi se formirala moderna europska socijaldemokratska stranka, sigurno se ne bih dvoumio da joj pristupim. E
Prema nekim informacijama, koncem travnja je skupina hrvatskih intelektualaca trebala otputovati u Beograd u uzvratni posjet skupini srpskih intelektualaca, koja je sudjelovala na poznatom okruglom stolu u „Mimari“, ali je putovanje odgođeno. Možete li reći nešto o razlozima zbog kojih posjet Beogrsdu nije ostvaren?
— Ja sam sudjelovao na onom prvom sastanku, na njemu sam
e na. igra
iko Tripalo
prvi govorio u ime hratske skupine, i to je objavljeno i javnosti dostupno. Međutim, do dana današnjeg nisam dobio nikakav službeni poziv da dođem u Beograd, a da se nešto sprema, prvi put sam čuo posredstvom radija „Slobodna Evropa“, i to zahvaljujući činjenici da sam bio gost u programu zajedno sa Sonjom Liht, predsjednicom Sorosove humanitarne fondacije u „SR Jugoslaviji“.
Naime, u „SRJ“ se pripremala zabrana te fondacije, i to je bio povod mom gostovanju u toj emisiji. Htio sam izraziti neku solidarnost sa svim fondacijama koje postoje u 21 postsocijalističkoj zemlji. Tom prigodom mi je gospođa Liht rekla da je 30. travnja trebalo biti taj sastanak u Beogradu, ali da su se pojavile neke poteškoće.
Poslije sam se malo interesirao i saznao da su poteškoće bile sigurnosne naravi, jer prije takvog putovanja ipak trebate dobiti nekakve garancije kad tamo dođete, ali nisam dobio poziv da budem u skupini koja bi putovala u Beograd.
Spominje se da bi to putovanje trebalo biti organizirano koncem ovoga mjeseca. Je li Vam poznato tko bi trebao putovati? Je li održan neki pripremni sastanak? — Koliko ja znam nema nikakva popisa ljudi koji bi putovali, niti je nekakva skupina vršila prethodne konzultacije u tom smislu.
Očito je da se nešto ipak priprema, da o tome treba razmišljati kao o jednoj mogućnosti. Što mislite — tko se može bolje osjećati na, da tako kažemo, tuđem terenu, tj. je li lakše srpskim intelektualcima doći u Zagreb ili hrvatskim u Beograd? — Što se tiče njihova dolaska u Zagreb, mi smo bili sigurni da se nikome ništa neće dogoditi. Uostalom, imali smo i podršku vlasti. Upravo iz sigurnosnih razloga sve je to bilo obavijenom nekim velom tajnosti, jer ·bi incident na. jednom“ takvom-
Kai radu:
skupu imao vrlo negativne posljedice. A kakva je naša sigurnost kada odemo u Beograd? Mislim da će biti manja. Čini mi se da sada i nije baš pogodan trenutak.
Ipak su oni u Hrvatsku došli u trenutku kada su se odnosi Zagreba i Beograda počeli malo otopljavati, a sada se odnosi ponovo zaoštravaju, kako zbog držanja Srba u BiH, tako i oko provođenja i nastavka pregovora započetih u ruskoj ambasadi u Zagrebu. Bojim se da se, u Hrvatskoj opravdano, a u Srbiji neopravdano, stvara jedna nepovoljna atmosfera za takav razgovor. Naravno, razgovori ne bi ni bili potrebni da su odnosi dobri, ali mi se čini da je u ovoj atmosferi teško pomoći da oni budu bolji.
Gosti iz Srbije u „Mimari“ su zaobilazili probleme, govorili su samo o mužnosti oduzimanja moći političkim elitama, koje su, po njihovu mišljenju, jedini krivci za rat, dok ste Vi jasno kazali da nije riječ o građanskom ratu, nego o klasičnoj agresiji. A, mora se priznati, ipak je lakše zaobilaziti nego izravno optuživati. Je li možda i u tom smislu odlazak u Beograd pomalo problematičan?
Pravo da kažem, nisam ni očekivao da će oni progovoriti o odgovornosti Miloševića i Srbije. Uostalom, da je rat završio za nas povoljnije, onda bismo mi diktirali razgovore 5 ајипа 1 гекli bismo: Mi ćemo s vama razgovarati samo pod uvjetom da priznate naše granice, da priznate da ste bili agresor itd. Kako to nije slučaj, treba ići i na razgovore koji će biti neugodni. Zbog toga smo željeli da što otvoreni-
Jasno je da je osnovni uzrok naših nevolja velikosrpska agresija, || ali mi ne negiramo da | smo nekim pogrešnim || procjenama i pefezima _ | sami sudjelovali u
|| pogoršanju пазе
|| sifuacije. fo su, medufim, dvo nivod sfvari. freba se zapitati i razlikovati
šfo je uzrok, a šfo posljedica.
je kažemo uzroke toga sukoba, a hoće li oni to prihvatiti prvi, drugi ili peti put, to je sada pita-
nje.
Očekujete, dakle, da će se stajališta Vaših sugovornika iz „Mimare“ ipak promijeniti?
— Mislim da promjenu treba očekivati, barem po informacijama iz Beograda koji raspolažem, jer oni ipak preživljavaju jednu tešku političku, ekonomsku i svaku drugu krizu. Oni se moraju upitati što je uzrok svemu tome. A neće moći kazati da je uzrok što su Hrvati napali Srbiju, nego u svojoj politici moraju potražiti uzroke onoga što nije u redu u Srbiji.
Jasno da je osnovni uzrok naših nevolja velikosrpska agresija ali mi ne negiramo da smo nekim pogrešnim procjenama i potezima i sami sudjelovali u pogoršanju naše situacije. To su, međutim, dva nivoa stvari. Treba se zapitati i razlikovati što je uzrok, a što posljedica.
/
Ivan ŠABIĆ
BORBA PONEDELJAK 16. MAJ 1994.
„POGROM BEZ NEDIĆEVE VLADE“ („BORBA”, 7—48. 5. '94.)
Raspirivanje mrznje
Istorijska distanca na kojoj insistiraju ozbiljni istoričari, da bi se mogao dati objektivan sud o nekim događajima, pretpostavlja mogućnost uvida u neka, ranije nedostupna dokumenta. Tu distancu, kao što se vidi iz članka u „Borbi“, politikanti sa raznim tendencijama mogu zloupotrebi-
·ti za proturanje neistina kroz
medije i javna glasila. Računaju na zaborav i smanjenje broja živih svedoka. Dokumentima se ne služe.
Tako shvatam nekog Knežev!ća iz Ohaja, Atilu Hoare iz Londona i Mak Adamsa iz Kalifornije. Njima i njima sličnima kao dokaz služe sadašnja nesretna vremena, porast netrpeljivosti i ksenofobije i pokušaj ponekih pseudointelektualaca, da raspiruju mržnju, podstrekavaju antagonizme, pa i antisemitizam.
Do ovog napisa u „Borbi“ nisam znao za pisma šezdesetdvojice Jevreja iz Beograda, krajem prošle godine, kao ni za polemičke prepiske na temu o stradanju Jevreja u Srbiji za vreme okupacije. U potpunosti se slažem sa (u okviru) citiranom izjavom „Srbi bez udela gospodina Josifa J. Levija. To činim i na Osnovu vlastitog iskustva.
Nije moje da ocenjujem ulogu generala Nedića i njegove vlade u srpskoj istoriji, niti da koga teretim ili branim. 1943/44. godine bio sam logoraš u jevrejskom „Berlin lagenu“ u Boru. Pomoću Srba iz okoline uspeo sam da pobegnem iz logora. Stanovništvo tog dela istočne Srbije me je mesecima skrivalo, uprkos poterama ruskih belogardejaca u SS uniformama. Niko me nije izdao, iako je u izgled stavljena
nagrada, a i poznate pretnje
Gestapoa. Načelstvo sreza Krajinskog, sa sedištem u Salašu, izdalo mi
| je lažnu ličnu kartu (Personen-
standkarte) pod brojem 432 od 17. 1. 1944. godine, na ime Popović Živan (otac Anđel), trgovački pomoćnik, rođen 1916. god. u Trnjanu, sa mojom fotografijom i otiskom prsta. Dobio sam i skicu sreza krajinskog, da bi se lakše orijentisao i snalazio. Oba dokumenta i danas čuvam kao dokaz nesebične i izvanredne ljudske solidarnosti.
Svestan sam da pojedinačni primer ima ograničen značaj i da se na osnovu njega ne mogu stvarati uopšteni zaključci. NO, savest mi nalaže da ovaj primer obelodanim, u ubeđenju da ovo svedočenje, ipak, više kazuje od nedokumentovanih, tendencioznih potpirivača mržnje i netrpeljivosti iz belog sveta.
Dr Đorđe Atlas Beograd
„BUGARI NEĆE NASESTI“ („BORBA“, 7—8. 5. '94.)
Tvrdnje bez dokaza
U vašem listu objavljen je tekst — razgovor novinara Zorana Panića sa čelnikom SPS u Dimitrovgradu, mr Draganom Kolevim, u kome Je izrečeno niz paušalnih ocena i neistina. Nisam znao da je dotični gospodin već postao „ekspert“ za međunacionalne odnose, te da može, u tuđe ime, da donosi niz proizvoljnih zaključaka. Ne razumem Zašto mu smeta DSBJ, ako je to mala i beznačajna stranka, koja nema nikakvog uticaja kod svog naroda. Gospodin Kolev je „sazпао“ да je ĐDSBJ nepolitička i nadstranačka organizacija i da želi sebi da pripiše legitimitet, da je skupljeno milion leva u nekom tamo fondu... Sve on „zna“ samo to ne potkrepljuje nijednom činjenicom.
Dotični gospodin iznosi i niz neistina u vezi školovanja na maternjem, bugarskom jeziku. Nije
bilo nikakvog referenduma, već samo konsultacija sa roditeljima budućih učenika. Što se tiče religije, DSBJ ne traži ništa više nego što imaju ostale manjine u Jugposlaviji. A on vrlo dobro zna kakve su crkve i u kakvom stanju u gradu i okolini. Gospodin Kolev navodi da DSBJ zagovara nekakvo prekrajanje granica, secesiju i političku autonomiju, pa bih ga molio da ponudi neki dokument ili dokaz o Ovoj proizvoljnoj tvrdnji. = Zamolio bih, takođe gospodina Којеуа da objasni zbog čega, i po kom osnovu, zapečaćena lokalna televizija (oprema je kupljena parama svih deoničara koji su platili uvođenje kablovske televizije). Što ne kaže nešto i o lokalnom referendumu korisnika televizije i apelu intelektualaca o dozvoli i radu programa kome su se divile i dosta starije TV kuće. Sve je to imalo za cilj da rukovodstva sa posrbljenim Bugarima u raznim institucijama, od doma kulture pa nadalje, preko čelnika SPS nastave sa informativnom blokadom svog naroda. Pitao bih gospodina Koleva još po čijoj direktivi je zatvorena bolnica koja postoji 100 godina, pa sad i zbog najmanje prehlade stariji svet mora da ide u Pirot. Da li zna da je odnet sav ogrev Iz bolnice, dve industrijske mašine za pranje veša i jedan skupoceni medicinski aparat, koji su kupljeni još pre integracije sa pirotskom, bolnicom.
Mile Todorov
Beograd
„MEVOLJE SA BIVŠIM JUGOVIĆIMA“ („BORBA“, 7—8. 5. '94.) Sfranci U
•e_o ee svojoj zemlji Neophodnost da se donese zakon o nacionalnim manjinama počiva na pretpostavci da nešto, ipak, nije u redu u funkcionisanju društvenog poretka ukoliko je potrebno da se posebnim zakonskim aktom sankcioniše i onaj deo građanskih prava i sloboda koji je, inače, već uređen u Ustavu i drugim opštim zakonskim aktima. U našim uslovima do apsurda su dovedene situacije kada se neki građanin Republike Srbije oseća, recimo, na Kosovu I Metohiji kao da nije u svojoj zemlji. Slična situacija je i kada se Albanci sa Kosova i Metohije, Muslimani iz Sandžaka ili vojvođanski Mađari osećaju ovde strancima, odnosno ne doživljavaju Republiku Srbiju svojom državom. Ekstremno radikalni elementi iz redova ovih etničkih zajednica nastoje da potenciraju osećanje nebezbednosti vlastite etničke grupe i to politički eksploatišu. Često se takvi postupci manifes-
'tuju iracionalnim ponašanjem
koja dovode do isponjavanja i vlastite agresivnosti. A posledica je odsustvo, odnosno potiskivanje spoznaje da se zadovoljenje interesa vlastite etničke grupe
može ostvariti samo ukoliko se
istovremeno uvažavaju interesi i drugih etničkih grupa u zajedničkoj državi. Zato svako političko afirmisanje etničkih, odnosno nacionalnih interesa bilo koje društvene grupe uvek mora da se preispituje sa aspekta procene do kog stepena postoji usaglašenost sa interesom opstanka i očuvanja državne zajednice kojoj se pripada, odnosno da li je, i u kome stepenu, isticanje tih specifičnosti u funkciji nekih drugih interesa, koji mogu imati i subverzivan karakter u odnosu na političku stabilnost i opstanak državne zajednice kojoj se pripada. Lazar Mišljenović Beograd