Борба, 16. 05. 1994., стр. 17

OOU

BORBA PONEDELJAK 16. MAJ 1994.

(FELJTON |E

[4341 75[-] REPORTER „BORBE“ TRIDESETPET DANA U SARAJEVU (6)

04 Isak-be

do

Posle pet i po vekova trajanja Sarajevo, ne računajući spaljivanje Eugena Savojskog u 17. peku, doživelo najveće stradanje. Šta Stjepan Kljuić očekuje od promena u Zagrebu i svoje buduće republikanske stranke

Pošto se odmah na početku našalio na račun Beograda prvom sam Sarajliji pokušao uzvratiti starom pričom da je njegov grad nastao tako što je davno jedan da li beg, ili neki drugi silnik koji je hodio ovim putinama, zastao tu sa svojim askerom, možda pijan ili umoran od duga puta i — kad se konačno probudio — naredio da se podigne grad.

Muhamed Kreševljaković, gradonačelnik Sarajeva i odnedavno bosanski konzul u Milanu, naravno ne prihvata tu priču ozbiljno, a razgovor o gradu započinje istorijskim činjenicama koje bi, kako reče, trebalo uvažavati. „Imali smo kafanu prije Beča i Londona, prvi (mehanički) semafor na Latinskoj ćupriji još 1882. godine, most sa najvećim betonskim lukom u nekadašnjoj austrijskoj carevini, prvi javni klozet i kupatilo još u 16. vijeku, a javnu rasvjetu Sarajevo je imalo samo četrnaest godina poslije Njujorka“.

Potom objašnjavajući prezime kaže da su njegovi rodom iz Kreševa i dok pominje svog pretka što je dnevno mogao surduknuti osamdeset fildžana kahfe, ređa imena Ovog zaraznog napitka kojeg se u Bosni ni

u ratnom vremenu ne odriču la-

ko — mangaluša, akšamija, ićindijuša, tankača, biberuša, jemenija, pišoka, pišokoka, zijafetka (u svečanijim prilikama), kalokača, sikteruša...

— Grad postoji 550 godina, a

STJEPAN KUJUIĆ

Nekadašnji predsednik hrvatske stranke (HDZ BiH) u Bosni i Hercegovini Stjepan Kljuić, jedan je od uglednijih sarajevskih političara, posebno „među rajom“, a malu korist od bavljenja politikom i učešćem u vlasti pojašnjava činjenicom da je za šest

salonska:

Hrvafska Sfjepan Kljuić

opozicija

meseci kao čovek od vlasti i član Predsedništva BiH dobio — šest kilograma brašna.

Za hrvatsku opoziciju Kljuić kaže da je salonska, a Draženu Budiši je, veli, predlagao da sve Vukovarčane dovede Tuđmanu pod prozor. „Uvijek sam govorio Hrvatima iz ovih krajeva da je Bosna njihova domovina, jer Hrvatska ne haje za Hrvatima izvan granica Hrvatske. Ključ svega je dogovor Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu i kad

--- = sam kod· tega mislim- da- se taj-

temelje mu je udario Isak-beg Isaković, poznat i po mnogim zadužbinama po Skoplju, a procvat ima u vrijeme Gazi Husref-bega. Tada dobija džamiju, most, 200 dućana, medresu gde

Sarajevo u mnogo сети bilo prvo: Muhamed Kreševljaković

se osim verskih predmeta izučavala i matematika, još u 16. vijeku. Jedan engleski putopisac navodi da je još 1732. godine na Baščaršiji čuo 28 stranih jezika. U turskoj carevini stalno je imao poseban status, a stanovništvo je uglavnom muslimansko i kršćani. Prije 400 godina nakon protjerivanja iz Spanije ovdje su se nastanili Jevreji Sefardi, a čini mi se da je sarajevski tramvaj stariji od bečkog.

Svoje prvo veće stradanje Sarajevo je imalo u 17. veku, kada ga je Austrijanac Eugen Savojski spalio do temelja. Ostao je samo

današnji Vratnik, a u poređenju s najnovijim uništenjem ondašnja šteta je zanemarljiva „jer su dućani i kuće bili drveni i lako ih je bilo obnoviti“. Trenutno, ovde, kako sami često u šali govore „žive promašeni ljudi“ i oni koji su malo ili nimalo razmišljali o smrti.

— Prema podacima UNPROFOR-a na grad je dnevno znalo pasti i do 3.940 granata, što odgovara prosjeku od 27 na kvadratni metar. Ukupno je, samo onih preko 60 mm sručeno oko 2 miliona, što odgovara količini od 50 hiljada tona željeza i eksploziva, ili, slikovitije 10 hiljada kamiona od 5 tona. U takvoj situaciji — kaže Kreševljaković nikad nisam razmišljao o smrti,

rokaču, a daju mi specijalca (da me čuva), momak od 120 kilograma. Dođemo tamo i poslije stotinu koraka kroz tu prvu liniju padne granata. Ovaj padne po meni ovakvom — 170 sam visok i imam 65. Padnu još dvije i velim mu: Aj' s mene, duše ti, crkoh ja od tebe, za granatu ćemo nekako. Poslije sam se toliko puta osvjedočio da je sigurnije onima u rovu nego ostalima, u kućama, na radnom mjestu, po gradu...

U višečasovnom razgovoru kod predsednika grada „sa toliko čekanim gostom iz Beograda“ razgovaraju tri Muhameda — predsednik i potpredsednici

REPORTER „BORBE“ PRVI JE JU. GOSLOVENSKI NMOVIMAR KOJI JE UŠA0 U SARAJEVO

Plata — marka i po

Za sve vreme rata Kreševljaković je, kaže, živeo kao i ostali sugra-

đani — od humanitarne pomoći.

nema ni struju, koju mu je

ukinuo čuveni Caco. Nema telefona, a vodu (sredinom aprila) je imao svaki drugi dan. Plata mu je jednu i po nemačku marku, a jedina privilegija koju uživa je — vožnja automobilom. To je („Vozao sam se i kad su bili bonovi“), kaže, radio i pre rata.

gradske vlade Zlatar i Kupusović — a kako u gradskoj upravi ima i četvrti, pitam Kreševljakovića može li se naći i koje drugo ime. „U mom užem kabinetu, ako si na to mislio, od četvoro dvoje je Srba. U gradu je, istina, bilo problema, po neke Srbe na-

Sa Grudenovom ni u prolazu

Na sastanku gradonačelnika iz čitavog sveta (Firenca, februar 1993. godine) Kreševljaković kaže da je nekog kontakta („Unišli smo u neku vrstu dijaloga“) bilo sa Minčićem, novosadskim predsednikom, dok se sa beogradskm lordmerom dr Slobodankom Gruden nije sreo. „Da je osudila agresiju na Sarajevo i Bosnu razgovarao bih s njom. Nešto ranije u Istambulu, šest mjeseci prije rata, družio sam sa njenim prethodnikom Unkovićem. U Firenci se nismo sreli ni u

prolazu, ali i pored svega i dan-danas ne osuđujem srpski narod koji zbog izuzetne propagande o dosta stvari (svemu?) ima krivu sliku.

niti se plašio. Pitao me je neko u Španiji jednom kad sam izlazio plašim li se. Ne, odgovorio sam, jer sam odlučio da preživim. Ovdje me je intervjuisao Vitorio Gasman. „Jeste li bili na prvoj liniji“, pita. Ispričao sam mu slučaj s početka rata. Pođem na Ši-

ročito, ali je to bio problem koga smo nadam se riješili. Rat je, emocije prorade. Uz sve inamo dosta izbeglica iz drugih krajeva Bosne koji se nisu aklimatizovali na Sarajevo i ne poznaju njegov duh. To bi inače mogao biti jedan od problema. Srbi? Ovi

što su ovdje imaće isti tretman kao i svi drugi. To se, doduše, ne može tvrditi za Zenicu, Foču..., ali ovdje hoće sigurno. Pa, čovječe, evo ja ovih dana idem iz Bosne i djeci sam rekao da se, ako im šta ustreba, obrate prvo Mirku Pejanoviću i Stjepanu Kljuiću pa tek onda dalje.

Kad se sve sumira, kaže Kreševljaković, ne samo da će ljudi ovdje živeti zajedno „nego ćemo opet prijateljovati kao nekad, i po Srbiji (mi) i Makedoniji, kao svi evropski narodi. Sve je ovo došlo nepotrebno. Nismo ni mi ovdje cvijeće, ali kod vas tamo u Srbiji u vrhu su bolesni ljudi. Ne znam kakav je postojao, i onaj najmanji, razlog uništavati Muslimane. Mislim da kod nas i pored svega nema mržnje. Naša vjera ne podstiče mržnju i osvetu. Nas je zabolio odnos prema ovom gradu, odnos njegovog šireg okruženja, bivše Jugoslavije.

U isto vrijeme iz cijelog svijeta hoće da se brate s nama, a bivša

braća i ne haju. Čudna stvar, zar ne?!

Od vlasti nema nafalke

ligijshkom smislu. To je pomodarstvo i privremeno jer je ta religija teška i proći će ih

sastanak mogao desiti u Peći recimo, ali u Karađorđevu ne. Rekao bih i to da ovaj prvi nema uopće talenta za politiku, a drugi Je mangup i navukao ga. Ja mnogo očekujem od zaokreta u Zagrebu. Od Manolića, koji je duhovni tvorac HDZ, i Mesića. Uvijek sam bio za to da se unutar HDZ izvrši transformacija, jer stranka nije imala opoziciju. Moj tip je Manolić, zatim Mesić,

Ramljak, Gregorić, Šeparović pa |

jednog dana i Nikica Valentić, sadašnji predsjednik Vlade RH. S druge strane Milošević nema potrebu da mijenja politiku, jer ga Srbi izvan Srbije poštuju. Jednom je rekao kako je Srbiju sačuvao od rata. Je, ali je instrumentalizorao Srbe izvan, koje će, da bi zaštitio tu Jugoslaviju, prodati.

Rješenje je, misli Kljuić, u ovome što su Hrvati uradili. „Boban je „mali od kužine“, ali, njegovim micanjem sa prve pozicije mijenja se i politika. Tako bi isto bilo da se promijeni Karadžić. Ima još uglednih ljudi i uvijek se bolje vratiti sa pola puta (stara kineska) nego ići pogrešno do kraja.“

- „Najvažniji kapital u Bosni. je

što muslimanski narod nije prihvatio revanšizam. Otišli su malo udesno u religijskom pogledu. Kažem da je to privremeno, jer

je pomodarstvo. Ta religija je

teška i proći će ih. Zajednički život? Šansa postoji, bilo je i u ovom ratu čestitih ljudi koji su održali tu nit. Biće mukotrpno i trebaće vremena, čeka se kraj rata i diferencijacija u srpskom narodu. Srbi treba da vode svoju politiku, da zamijene kvislinge koji slušaju Beograd, kao što su uradili Hrvati koji više ne pri-

Pašće i embargo na oružje, a srpski front je razvučen. Moraće se odlučiti ili za mir ili za rat.“

Kljuić smatra da onaj ko hoće Bosnu mora računati i sa srpskim faktorom. „Podjela je zamišljena tako da se Muslimani suzbiju u uzak krug. Izlaz na Savu ne znači ništa, a na Ploče znači, posebno ako su odnosi dobri. BiH ipak ima perspektivu i fala bogu opcija o podjeli je propala i o njoj niko ne govori. Kakva je opasnost za Evropu narod kojeg je deset odsto (naj-

Predsednik MOK-a osniva movu siramku

Kljuić je sve manje u politici. Više se bavi povezivanjem BiH i sveta preko sporta, jer je predsednik Nacionalnog olimpijskog komiteta, a politici („Vlast sada nije slatka“) će se vratiti uskoro. „Osnivam Republikansku stranku, građansku partiju. Malo me podupiru Amerikanci, sa mnom su Zlatko Lagumdžija, Selim Bešlagić. Uvijek kažem da politika nije kurva, već igrači“.

hvataju Tuđmana. Ovdje je sad politikantska atmosfera. Ako SDA za pregovore prihvati hercegovačke Hrvate — ništa od Federacije. Dalje, Karadžić i Mladić su prešli rubikon. Nema povratka. Kao. Hitler 1944, kome je Čerčil prije Normandije nuđio da se vrati 's pola puta'.,

bolje populacije!) stradalo a jedna polovina raseljena. Plus, cinizam je da je njegov ostatak raspoređen u velikim gradovima.“

Dosta zamera i svetu. „Zapad je nejedinstven. Dvije „stare dame“ — Britanija i Francuska dobile su rat, a izgubile ekonom-

. sku,moć (najveći ekonomski pri-

' Najvažniji kapital u Bosni i Hercegovini je što muslimanski narod nije prihvatio repanšizam. Otišli su malo udesno u re-

liv u Britaniji je od turizma u Londonu!), dok su druge dvije — Italija i Njemačka izgubile vojni, a dobile ekonomski rat. Zapad se uhvatio za glavu i zbog Jeljcina. On je izašao na Jadran, što nije pošlo za rukom svim ruskim carevima.“

Posebno je ljut na hercegovačke Hrvate. Dugo je pričao kako su ga otrovali kafom i smenili na nedemokratski način. Zubak Prlić i Boban (koji je već tražio azil u Kanadi i Australiji ı odbijen je) su samo marionete, glavno dugme je u Zagrebu gde je sve u rukama Šušaka. Poslao je „brzojav“, Manoliću posle otcepljenja, a na pitanje šta sad sugerisao mu je — nogom u usta!

Za svakog čestitog građanina, veli na kraju Kljuić, nije bilo dileme na kojoj će biti strani u ovom ratu. „Ne bih volio da su na mojoj strani Guzina, Šagolj i Đogo. Nikad više ne bih pripadao stranki čije sjedište nije u Bosni i Hercegovini. Neko je već napisao: ako bude BiH — biće i Kljuića, ako je ne bude — onda je — svejedno.”

{Suira: Marko Vešovit)