Борба, 16. 05. 1994., стр. 5

~ пите

BORBA PONEDELJAK 16. MAJ 1994.

POVODOM PREDLOGA ZAKONA O DRŽAVLJANSTVU SAVEZNOG MINISTARSTVA UNUTRAŠNJIH POSLOVA

tranci u vlastitoj zemlji

Od Horgoša do Dragaša učestale su smetnje na vezama pojedinca sa državom, a bivši „jugovići “ postali su očigledna žrtva borbe za „nacionalni interes“. Ipak, administrativna nacional-politička čistilišta nisu ista za sve naše „narode i narodnosti“

Bojana Oprijan— Ilić

Kad se najpre potezima puške, pa onda pera pravna pravila svedu na nacionalističke „igrarije“ nastaje Zakon o državljanstvu kakav je Predlogom upriličilo Savezno ministarstvo unutrašnjih poslova. Primenom dvostrukih aršina, pri čemu su milicijske ruke odrešene, posedovanje „nebeskog pasoša“ postaje isključivo privilegija „pripadnika srpskog i crnogorskog naroda“ i „zaslužnima“ za najnoviju Jugoslaviju. Svima drugima, preostaje ili da se odreknu „pravne veze“ sa eks jugoslovenskim republikama ili da u sopstvenoj državi postanu — stranci. Stavljajući do znanja Jugoslovenima (po kojima se država, inače, zove) da ustvari ne postoje, ionako kompromitovana zemlja na polju ljudskih prava, konkretizovana je paragrafima svoju viziju ko (ne)spada pod njenu kapu. Nema sumnje, od Horgoša do Dragaša na vezama pojedinca sa državom smetnje su učestale, a bivši „jugovići“ postali su očito žrtve borbe za „nacionalni interes“. Administrativ-

na nacional-politička čistilišta za sve „naše narode i narodnosti“ nisu ipak, po kriterijumima ista.

Mrak „kontrolisane demolrratije”

Ma koliko izgledala zatvorena za „domaće strance“ Slovenija je svojevremeno, doduše, u atmosferi „kontrolisane demokratije“ donela najliberalniji Zakon o državljanstvu. Reč je, naravno o šansi koju je pružila dojučerašnjim sunarodnicima za upis u knjigu državljana. Mada slovenački zakonopisac nigde izričito ne predviđa (niti dozvoljava, niti zabranjuje) mogućnost dvojnog državljanstva njeni državljani mogli su postati svi koji su se u deželi našli na dan plebiscita, 23. decembra 1992. godine. Pretendenti na državljanstvo SRJ, ukoliko nisu pripadnici srpskog · i crnogorskog naroda, moraće ne samo da se pismeno i potpisano odreknu svakog drugog državljanskog pripadništva, već i da dokažu trogodišnje prebivanje u sadašnjoj Jugoslaviji. Koga pamćenje služi setiće se da je tada počeo rat u kome nisu učes-

tvovali.

Ni hrvatski Zakon nije se izjasnio o bipatridstvu mada se, u principu traži odricanje odnosno otpust iz prethodnog državljanstva kad se hrvatsko stiče neutralizacijom. Takođe, zahteva se petogodišnje boravljenje kao i „poznavanje hrvatskog jezika, običaja i kulture“ (kao i Slovenija). Treba, međutim, reći da se u pogledu ovog poslednjeg ne radi ni o čemu izuzetnom jer takve odredbe već imaju anglosaksonci. Kako se radi o oblasti u kojoj je diskreciono pravo vlasti najizraženije valja napomenuti da se „teorija“ u mnogome razlikuje od zakona pa tako Hrvatska, praktično, dozvoljava dvojna državljanstva.

„Državljanin na Republika Makedonija može da ima i državljanstvo na druga država“, kaže se u članu dva Ove nOVOnastale države. Po toj odredbi nema surnnje da je makedonski Zakon liberalniji od ostalih ali je njegova slabost zahtev o dužini boravka — čak 15 godina.

„Millosrđe“ pod prismofron

Činjenica je, međutim, da ma kakvi bili zakoni o državljan-

stvu ostalih republika eks Jugoslavije, barem formalno, sadrže jednake uslove za sve. Zakon SRJ ne samo što prednost daje sticanju po poreklu (jus sanguinis) već su „krv i tlo“ teg za veće državno „milosrđe“. Drugačije rečeno, za pripadnike srpskog i crnogorskog naroda koji ne žive na teritoriji SR Jugoslavije predviđen je samo prost prijem u državljanstvo na osnovu izjave i bez potrebe odricanja drugog državljanstva pa bilo ono bivših republika ili „pravog“ inostranstva. S druge strane, „nepripadnici” pomenutih naroda, ukoliko su im „koreni“ u nekoj od ranijih SFRJ republika, takva prava nemaju.

Poznata je stvar da je Zakon o državljanstvu veoma važan indikator demokratije i pravne sređenosti zemlje i da na njega međunarodna zajednica itekako reaguje. Propis koji je upravo ponudila „policijska kuhinja“ neodoljivo podseća na prošlogodišnje zahteve slovenačke parlamentarne desnice da se jugovićima ostavi šestomesečni rok za opredeljivanje: slovenačko ili eks-jugoslovensko državljanstvo“. To što bi po tim odredba-

139 ЛОИ POSLANIK MILE ISAKOV O PRETNJAMA POTPREDSEDNIKA VOJVOĐANSKE SKUPŠTINE

Ne pristujem na cutanje

„Savo Stupar se prepoznao u jednom tekstu i zapretio mi da će me ubiti. Pokušavao sam da mu objasnim da je to metafora, da ja tako mislim o svima koji ovde rade, a navijaju za rat tamo, da čak ne znam ni da je general. Sve je bilo uzalud. Onda sam napisao pismo predsedniku Skupštine, ali ni on nije reagoDao"

Povod za pretnje koje mi je uputio potpredsednik Skupštine Vojvodine Savo Stupar je moj tekst u listu „Nezavisni“, u kojem sam analizirao rad te skupštine. Konstatovao sam da ona počinje da dobija svoj pravi sadržaj, da počinje da se bavi pravim životnim problemima, za razliku od početka rada u onim uspaljenim ratnim vremenima kada se u skupštini uglavnom srbovalo. Upotrebio sam jednu metaforu u kojoj sam — mislim da mogu da citiram — rekao da niko više ne shvata ozbiljno lažne generale koji, ne mrdajući guzicom iz fotelja stalno pozivaju na juriš, na rat. U toj rečenici se navodno prepoznao. 6

U prvom telefonskom razgovoru je rekao da on to čak nije ni pročitao, ali da su mu drugi rekli da je to on i da sam ja to tako napisao. Da, ako je to tačno, da će me onda ubiti. Zvao me je iz kancelarije predsednice skupštinskog odbora za nauku i obrazovanje. Ona me je nazvala čineći mu usluBu, jer je mislila da on hoće nešto da razgovara. On verovatno nije Znao broj redakcije.

Bilo je to negde krajem aprila, a Teč je o tekstu koji je u novinama bio gotovo dva meseca pre toga. Njega nisam pominjao, niti je on za mene bitan. Bila je to samo metafora za sve one koji sede ovde na raznim funkcijama, primaju plate, manipulišu često sa nekim novcima koji su namenjeni pomoči tamo, navijaju za rat, guraju ljude u rat a da njima ne pada na pamet da mrdnu iz fotelja. Ali, zato insistiraju na mobilizaciji ovđe, vijaju decu koja su odande pobegla da bi ih vratili na front. Za mene su to lažni generali, vojskovođe bez vojske i ljudi koji se samo igraju rata, a da cenu rata plaćaju neki

drugi, nedužni ljudi. On tvrdi da je.

on neki general, ja o tome ne znam ništa, nemam informacija. Navodno je neko njemu tamo negde na ratištu dodelio taj čin, možda i potpisao, a da ja na ne znam kako je to moguće: čovek odavde, a tamo dobija čin i ne znam šta će tamošnji general na mestu potpredsednika ovdašnje skupštine...

„Ubicu бе kao psa“

Prvi poziv, moram priznati, nisam odmah najozbiljnije shvatio. Pomislio sam: dobro, neko ga je najverovatnije zavitlavao zbog toga što je prepoznao nešto u toj priči slično njegovoj priči, pa je u afektu upotrebio neodmerene reči.

Ali, sutradan me je opet nazvao. I to kući, sekretarica njegovog kabineta se predstavila mojoj majci. Mislio sam: biće to sada jedan normalan razgovor, ako ima nešto sporno da to raspravimo. Međutim, krene ponovo ista priča, čak i sa time da je on te noći bio uhapšen, da su ga čuvali da me ne ubije. Ali, da to ništa ne znači, da će on mene ubiti kao psa kad-tad, i ne samo mene nego i familiju, dete...

Pokušavao sam da mu objasnim da je to metafora, da ja tako mislim o svima takvima koji rade ovde a navijaju za rat tamo i da ja ne znam da je general. Ostao je pri svojim tvrdnjama, žestio se sve više. Uostalom, dođi samo na skupštinu, ubiću te — rekao je.

Nisam prijavljivao nikome ništa. Prvi razgovor, kažem, mislio sam — afekat. Nakon drugog video sam da stvari mogu biti ozbiljne. Ali, s obzirom da to radi potpredsednik skupštine u kojoj sam ja poslanik smatrao sam da ima načina i da je red da se to tamo raspravi i da tamo treba da zatražim zaštitu i razrešenje problema,,

a ne preko nekog drugog. Zato sam kada mi je stigao poziv na skupštinu napisao pismo predsedniku skupštine, obavestio ga ukratko o slučaju i zatražio zaštitu, odnosno garancije da mogu normalno da učestvujem. Smatrajući da su tri uslova neophodna da bih se osećao bezbedno: da se Savo Stupar pretrese i eventualno razoruža na ulazu u salu, da javno odustane i saopšti da nije tako mislio (jer posle svega meni ne treba izvinjenje) i treće, tražio sam, očekujući da će biti i rasprave, da ne sedi u radnom predsedništvu gde inače sedi stalno — na mestu odmah do govornice, faktički iza leđa, nad glavom...

Mislio sam da od toga ne pravim neki slučaj, da ne uznemiravam javnost, da možemo mi to u demokratskoj atmosferi u skupštini da razrešimo. Napisao sam da ako bude učinjeno to što sam tražio da neću obaveštavati javnost. I da molim samo da me se obavesti, jer ako ne bude tako da neću učestvovati. Predsendik se nije udostojio ni da mi odgovori. Ni pismeno, ni usmeno. Očekivao sam da me bar pozove na razgovor, čak i ako se ne slaže sa mojim zahtevima. Nikakvog odgovora nije bilo. Nisam otišao na skupštinu. Obavestio sam samo svoju poslaničku grupu (DS — RDSV) i rekao da je njihovo šta će preduzeti.

Očigledno da predsednik skupštine nije imao nameru ništa da preduzme, jer je tek na njihovu inicijativu došlo do odlaganja početka skupštine i sastanka sa šefovima svih poslaničkih grupa. Navodno je tamo došao i on i tamo nešto povukao, ali ne znam, nisam bio i neću da komentarišem, niti rezultat tog zatvorenog dogovora ,

kojim apsolutno nisam zadovoljan. Ne znam zapravo kako je do toga došlo, ali je tu postignut dogovor da se to uopšte ne pominje na skupštini u smislu konkretnog slučaja, već da se izađe sa jednom izjavom koju je kasnije pročitao predsednik skupštine, ali koja nije ni takva kakva je u prvoj verziji kod opozicije usvojena. Nego sasvim uopštena, razvodnjena.

Predsednik ostao gluv

Smatram tu izjavu potpuno beznačajnom i onome ko ne zna povod zašto je doneta je potpuno besmislena. Ne znam čemu je donošena uopšte. Zvanično na skupštini ni kolege poslanici nisu obavešteni o povodu. Navodno su šefovi poslaničkih grupa obavestili svako svoju, što je verovatno, ali ne mora biti. Ali moguće je da su znali za slučaj, tim pre je za mene neprihvatljivo da preko toga ćutke pređu, usvajanjem jedne izjave koja se može odnositi na svašta, na svaki parlament i na svaku situaciju. Uglavnom, ta izjava je usvojena bez ikakve diskusije. Niko nije smatrao za potrebno da nešto kaže, doda. Moje pismo predsedniku uopšte nije pominjano, moji zahtevi takođe.

Nisam to sve ni uradio da bih se osećao zaštićenijim, već iz principijelnih razloga. Jer mislim da bi takva stvar trebalo da se osudi, da takvom ponašanju nije mesto u skupštini, da se ne može to raditi, pogotovu ne preko zvaničnih skupštinskih institucija, iz kabineta, sa skupštinskih telefona. Razočaran sam i u tu skupštinu i njeno Predsedništvo koje nema snage da jednu takvu pojavu osudi. Bojim se da se to može osvetiti. Ne samo meni,

DNEVNIK E)

ma u deželi morali za šest meseci ovde će moći za godinu dana. Ali, još tada kada je stranka 7лпара Јенпаса (тада да se revidira status „južne braće“ a zemlja napravi „opet slovenačkom” Parlamentu je upućen apel Saveta za ljudska prava sa „pravnom poukom“ da „država može davati i određivati samo državljanstvo svoje države a ne može jednostrano određivati državljanstvo druge države za pojedinca“. Savet je takođe upozorio da se takav zakon mora ukloniti iz procedure jer je suprotan sa međunarodnim pravom i državne organe uputio da problem bipatridstva mora rešavati sa državama nastalim u okviru nekadašnje Jugoslavije.

Dakle, država koja drži do svog međunarodnog imidža ne može postupiti kako joj se prohte, nego joj valja uvažavati svetske standarde u poštovanju ljudskih prava i dostojanstva ličnosti. Ako se, pak, još radi o zemlji izolovanoj i pod nekom vrstom „prismotre“, mnogobrojna zaštita „nacionalnog interesa“ ovakvim zakonima mogla bi se vratiti kao-bumerang.

„Razmisšljom da napusfim Skupaaa e јаћог

Razočaran sam u taj kompromis koji šteti i jednoj i drugoj strani. Nisam još odlučio, ali najozbiljnije razmišljam o tome i da napustim tu skupštinu. Ali ako to i ne uradim, ono, sigurno da ću napustiti svoju poslaničku grupu i delovaću samostalno. „Rezultatom onog što je ona učinila apsolutno sam nezadovoljan i razočaran, a kako su se oni stvarno ponašali ne znam, nisam bio tamo. Ali zaključak je porazan: em'nas je malo, em” nismo spremni da zalegnemo jedni za druge do kraja. Bio bih zadovoljan i da je opozicija insistirala na nečemu, pa da recimo nije prošlo...

Možemo mi da se ne slažemo u skupštini po politčikim opredeljenjima, u konkretnim rešenjima, možemo da se prepiremo i svađamo. Ali kada dođe do pretnje životom, onda ne bi smelo da bude razlike. Moramo delovati tako da postoji način da se to u skupštini reši i da postoje i druge institucije države u kojima se eventualna nezadovoljstva, srdžbe mogu pretočiti u zakonite mogućnosti. Ako gospodin Stupar misli da sam ja njega uvredio, ili neistinu rekao, neka izvoli na sud, neka dokaže. Neka, uostalom, dokaže skupština da moji zahtevi nisu osnovani, neka mi neko dokaže da nema razloga da ako ti neko iz zvanične institucije, sa imenom i prezimenom preti da će te ubiti — da to nije razlog da ti postaviš neka pitanja i ne zahtevaš da se to raspravi.

Na sve bih to na neki način pristao. Samo na ćutanje ne mogu da pristanem... Zabelezila:

Ž. Serenčeš