Борба, 03. 06. 1994., стр. 11
Ратна бана
по
BORBA PETAK 3. JUN 1994.
Mada pokrenuta
"зпетапа Војо“
U okviru debate o medijima i ratu u Bosni na, u tom trenutku „vruću temu“, pisao je i nemački nedeljnik „Vohenpost“. Analizirani su događaji koji su usledili bacanju granaie na sarajevsku pijacu Markale koja je usmrtila 68 građana. Nils Kadricke pita se zašto novinari nisu pokušali da krenu fragom nagađanja da granatu, koja je bila povod ulti-. matumu NATO bosanskim SrbDima, nije ispalila srpska, već muslimanska strana: „Ispitati ovu hipotezu moglo je da se isplati već i zbog toga što bi se tako dao obiasniti određen politički razvoj, inače teško razumljiv. Na primer: zašto se bosanska vlada bez problema od SAD dala nagovoriti na savez sa bosanskim Hrvatima i konfederaciju sa Hrvatskom, koja za bosanske Muslimane sadrži znatne rizike. (...) Zašto su mediji do sada ćutali? Đa nisu imali čvrste dokaze — to ne može biti razlog. 60.000 žena silovanih'od Srba slovile su mesecima kao sigurna informacija, isko brojka nije bila ni proverena ni proverljiva (i iako bii manje špekulativna cifra potpuno opravdala zgražavanje). Ne, tabu „muslimanske „granate“ mora imati druge razioge. Na primer taj da neki novinari uopšte više ne istražuju informacije koje im liče na „sprsku propaрапди“. (...)
Ко па 5:05 згата 2
Ali, ima novinara koji „muslimansku granatu“ smatraju mogućom, ali „pretresanje“ te mogućnosti smatraja opasnom. Strahuju da će štetiti pravoj stvari, ako se ispostavi da svi bosanski Musiimani nisu uzorni likovi. Oni nisu shvatili da pgstojanje „muslimanskih megativaca” izuzetnu istorijsku odgovornost srpskih fašista za rasturanje Bosne i uništenje multikulturalnosti u Sarajevu ne relativira, nego upravo potvrđuje. Jer, totalitarna etno-politika Који vode Karadžić i njegovi ljudi, tek je zapravo ojačala -islamističke snage u Bosni. Jer su jedni drugima potrebni — kao protivnici i kao partneri u željenoj podeli ria etničkoj osnovi“ — kaže Kadričke. Medijsku debatu u štampi pratila su i silna pisma čitalaca, u kojima se pokazuje i razumevanje i nerazumevanje za kritičnost prema ratnom izveštavanju iz Jugoslavije. Iz niza reagovanja ovakva su tipična: „Koliko god da je bitno od medija zahtevati fer i uravnoteženo izveštavanje i iz OVOg rata, bojim se da ova diskusija može imati drugačiju posledicu: Nedela srpskih agresora koji su započeli ovaj rat bivaju predstavljena ublaženo i sa prebrojavanjem ubistava i silovanja ratna stvarnost svodi se na statističku i time teoretsku ravan“. Ili iz pisma drugog čitaoca lista „Veltvohe“, „Stotinama civilal koji ovih dana bivaju ubijani, sasvim je svejedno da li se njihove ubice u novinama zovu „bo-
„ĆOVILVOHONH
zbog zabrinutosti nad so sposobnosti da se i ubuduće upuste u teške zadatki ržaj rasprave o kvalitetu „medijske obrade“ ropskih glasila očigledno svedoči o o Srbiji“. „Borba“ u nekoliko nastavaka koja se ovim povodom začela u štampi na nemačkom govornom području.
Odgovorna je Srbija (ne srpski narod) koja zaslužuje da bude na stubu srama sve dok podržava kršenje ljudskih prava, rnučenja, silovana, proterivanja i OS-
vajački rat u Bosni. Ali na stub
srama spada i međunarodna zajednica, pogotovu države koje daju „ritam“ i koje svojoj političkoj kalkulaciji i egoističnim interesima velikih sila podređuju sve drugo”. 5
Ovakva su pisma tipična reagovanja i na jedan od poslednjih priloga o medijima i ratu, na esej profesora Tomasa Fiajnera „Narodi se ne smeju stavliati na stub srama“ objavljenog u „VelTvoheu“. BReš u ајауата
„Ako međiji preko javnog mnjenja mogu uticati na odluke međinarodne zajednice u central-
nim pitanjima spoljne politike, onda i obrnuto ti isti mediji mogu od strane nacija, država ili zaraćenih strana, kroz smišljena kršenja ljudskih prava ili izveštaje o tim kršenjima, da budu instrumentalizirani za određene političke ili vojne ciljeve. Trebaju li uticajni mediji, koji moraju odgovarati očekivanjima konzumenata i reklamnih agencija i koje će zbog svetske koncentracije kontrolisati još samo malobrojni milijarderi (na primer, Australijanac Merdok), da mogu da odlučuju o ratu i miru“ — pita se Flajner i piše dalje: „Verodostojnost medija, koji se s pravom zauzimaju za ljudska prava, odlučujuće zavisi od toga da se i njihove države takođe zauzimaju samo za ljudska prava i da im se ne može prebaст da pod izgovorom zaštite ljudskih prava teže drugim poli-
| JO sanski Srbi“ iliy Srpski B0sanci“. !. tičkim qiljevima; A upravo ta već | -B(SGIC63"5{h HEN US}: EVO B(MjžE(
pstvenim imidžom i proveravanja e ratnog izveštavanja, sadrata u bivšoj Jugoslaviji u delu evbjektivnijem pristupu „istini o Srbima i donosi najzanimljivije altcente polemike
IZVEŠTAVANJE 0 RATU U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI — ZAPADNI MEDIJI SAMI O SEBI (4)
rodostojnost je pod znakom pitanja kada je o međunarodnoj zajcdnici rcč. Jer, ona jc priznavanjem Hrvatske i Bosnc ušla u
savcz sa dva nacionalizma koji ~ preziru ljude da bi sc borila pro-
tiv trećeg nacionalizma koji ljude isto tako prczirce. (...)
Sve dok čitaoci i glcdaoci пе poznaju pozadinu zbivanja, Sukobi su im strani i ncrazumljivi. Naravno da siaju na stranu žrtve u sukobu i prcdviđaju pri tome da se kazncnim sankcijama i osvetničkim postupcima prema jednoj zaraćenoj strani nc može doći do mira. Jer, samo ako se uspe u tome da sc uzroci sukoba, ij. nacionalizam svih strana ukloni, može se rat polako završiti i u glavama ljudi. (...)
Kada sc pogleda pisanjc rncdija o ratu u Jugoslaviji i potczi velikih sila u ovom ratu, čovck
se začudi kad ustanovi koliko i brzo i bezbrižno mediji mogu da sude o regionu, bez da imaju prava predznanja iz istorije. Mcdiji obaveštavaju, doduše, o događajima i činjenicama, ali često prećutkuju pravu istinu o tim činjenicama. (...)
Kada se mediji i vlade drže samo nacionalističkih cksponcnata, koje su na površinu izbačeni autističnim zanosom masa, onda se mogu pronaći samo TCšenja sa kojima će ti isti eksponenti zadovoljiti mase. Tako bi se, međutim, most nade u Sarajevu mogao pretvoriti u zid očajanja. Taj zid mogao bi čak zameniti i Berlinski zid i postcpeno pocepati Evropu sa obe strane granice pravoslavnog hriš-
· ćanstva i za niz narednih godina
obe strane zaraziti otrovom na
_ cionalizma” — završava frajbur-
ški profesor Tomas Elajner. ои а а у
МИРУ ОЛНОА УМОР
|
о 3 (Kraj =
ISPOD CRTE
alo i nedovoljno, nc možc da sc izdrži Inioscr dana.
- Tako o platama:govori i „boli“ i „plavi okovratnici“.
Ko zna iz kojih sve (političkih) razloga država sc baš
ovih dana okomila na činovničkc zarade, tvrdeći како је | (navodno) prosečnih 170 dinara premnogo i kako baš (0 „тоге ugroziti sprovodcnjc stabilizacionog programa. Svc već pomalo liči na već uobičajenu demagogiju, a možda i predizborno udvaranje, provociranjem sukoba vanprivredc i privrede. Koliko je čitava sivar besmislcna, najbolje se vidi u ravni svakodnevice — ni jedni, ni drugi nisu u stanju da prežive mcsec dana od onoga što su primili na blagajni.
| Paradoks bi mogao da bude gotovo frapantan: od februara | plate su skoro utrostručcne, ali је ostala misterija — na OSnOvVU
čega? Ma koliko svako od nas pojedinačno bio nezadovoljan vlastitim mesečnim primanjem (s kojim:se nc može živcti od
prvog do prvog), morali bismo da se zapitamo da li smo, |
recimo u aprilu, radili i proizvcli tri puta višc nCgO U fobruaru? |
Naravno da nismo, ali nas to nec oslobađa aknsioznosti. Jcr, |
naši novčanici i kućni budžocti sve su ugroženiji (ma koliko i
nam plata bila vclika) onim što se dogada oko nas — stalnim |
|
|
|
|
|
|
|
розКир успрта.
}
Ako, pak, pristajemo da vcrujomo zvaničnoj statistici prosečan gradanin zapravo 1 nc bi imao razloga za finarisijsku paniku. Troškovi života, bar zvanično, toliko sporo rastu 12 meseca u mesoca da bi običan Jugoslovcn sa proscčni | moscčnim udebijavanjem vlastite koverte već mogao da živi
„kao bubreg u loju“. Naravno da nije tako, a ta potrošačka
dihotomija najbolje jc sažeta u naslovu jednih novina — „сспе
rastu, troškovi života padaju“.
No treba baš sad biti zakcralo, čeprkati po ckonomskoj logici i provocirati aveti prošlosti. Jcr, kad conc rastu, onda moraju da rastu i plate pa na uvećanc zarade rcagujc prvo zelena pijaca čije cene onda povuku rast svih ostalih ccna... [ onda se već „burgija“ u samo srcc programa ckonomskog oporavka zemlje alatkom koja je Jugoslovcnima poznata kao -- inflaciona spirala. :
Zarad mira u kući hajde da nad tom sirašnom стустеот zažmurimo. Vratimo sc platama. Zarade su malce i prosto je nezamislivo kako ljudi od toga mogu «a živc — izjavio Je prce ncki dan dr Avramović. I odmah dodao kako onc moraju ca rastu, jor u protivnom mopli bi se za mesec-dva suočiti sa talasom radničkog nczadovoljstva i štrajkova. (Što, naravno ne bi bilo dobro ako so zaista za jescn planiraju savezni izbori). Kad joe saznao da u sali gdc jc to izgovorio ima i novinara, guvcrncr sc „ujco za jezik“ i zamolio da so ta njegova izjava „ipak malo zavije u oblandu“.
Sutradan jc proemijerski triling u Palati federacije (Kontić, Marjanović, Đukanović) u prisustvu guverncra i još nekih važnih ljudi, konstatovao kako jugoslovenska proizvodnja nije u stanju da izdrži takvu galantnost u isplatama zarada i državnim organima odmah је naloženo da poscgnu u arscna] već oprobanih administrativnih ograničcnja. Za sada samo za plate u administraciji i državnoj upravi.
Saopštcnjem sa ovog sastanka kao da je vcć potrošcna jedna iluzija — ona o „fantastičnom“ rastu proizvodnje od počctka primcne novog ckonomskog programa. Kad su radnici vcć dopingovani da im proizvodnja raste (a oni to ne vidc), onda je to moralo da bude uverljivo potkrepljivano rastom njihovih plata. Sad je ta logika dotcrala „cara do duvara“. Pa zato jedan funkcioncr srpske Privredne komorc. traži nešto što Jc do juče bilo svetogrđo — da sc provere paramctri ugradcni u same temelje Avramovićcvog programa.
O čemu so radi? Čini sc da su tvorci programa malo previše optimistički proccnili nacionalni dohodak i na tomc izračunali prosečnc zaradc, kamate, stopc poreza i doprinosa. Kako je vreme odmicalo, plate su rasle ali izgleda — bez pokrića. Zato je sad, pod hitno, neophodno ponovo proceniti vrednost nacionalnog dohotka pošto se ispostavilo da zarade nemaju pokriće u ostvarcnoj proizvodnji. Da li će once i dalje da se povećavaju (kako sugoriše dr Avramović), da li će se zakratko „denfovati“ samo platc u administraciji ili ćc so sa obuzdavanjem mcsoečnih primanja suočiti i proizvodni radnici? Dilema nije nimalo Jednostavna i rcalizatori ckonomskog programa moraće teško da lupaju glavom. između ostalog i zato što nisu ozbiljno shvatili, na primer, profesora ljubomira Madžara. Mnogi su ovom uglednom stručnjaku spočitavali da je „zakeralo“ i da traži „dlaku u jajetu” samo zato što je insistirao da se u startu izvedu precizne računice i procene.
Brzopletost, interesi dncvne politike i preterani optimizam sada bi mogli da se vrate kao bumcrang stabilnom dinaru, i u obliku nove inflacije. To što je jedan Beograđanin — patriota odnco dinar u Svetu Goru, osveštao ga i poverio na čuvanje Bogorodici i Svetom Savi dobar je marketinški štos. Tačno Je da „narod treba u nešto da veruje i da mu treba nada“ (što bi rekao guverner), ali ljude ne treba zavaravati. Na opsenama 52, uostalom, ne može graditi ni stabilnost nacionalne valute.
ПРОМЕТУ по Моја