Борба, 25. 07. 1994., стр. 5

- vVajući.

BORBA PONEDELJAK 25. JUL 1994.

DNEVNIK E)

SVEDOČENjA

REPORTERI „BORBE“ NA OZRENU U SRPSKOM ZBEGU OD 4.000 DUŠA

Ni života, ni smrfi, ni nade

Već 35 dana 4.000 ljudi izbeglih ispred Muslimana iz Vo de sa malo hrane mogu izdržati Još desetak dana. Роја

OZREN. — U srcu Ozrena, u selu Panjik, na 60 kilomtara od Doboja, a samo desetak od fronta, već pet nedelja oko 4.000 Srba živi u zbegu život bez ikakve nade. Uglavnom pod šatorima, bez tekuće vode, sa malo hrane, mogu izdržati još desetinu dana. Šta će biti dalje sa njima ne znaju ni oni, niti izgleda bilo ko.

Svi su oni iz Vozuće, iz najjužnije tačke\Ozrena, mesta koje je već mesecima kao u loncu, uklješteno između dva muslimanska korpusa, između Zavidovića i Banovića.

Panjik je mesto teške drame naroda Ozrena. Još mnogo pre Panjika, po putevima ove planine, ponekad i na samo nekoliko stotina metara od fronta, luta narod. Ljudi izgubljenog pogleda i zamrznutog lica, ništa ne govore i izgledaju ravnodušni. Nose zavežljaje i ne znaju kuda idu. Muslimani sa okolnih kota ruše Vozuću iz tenkova, sistematski kuću po kuću, veći deo sela je već razoren i popaljen.

Prvi prizori Panjika su užasaene izbezumljenog pogleda. Musava, prljava deca bez ikakve obuće trče po prašini.

Još uvek punačka žena, okruglih obraza, razgleda sa svih strana ružičasto-sivi šal. Baca ga nazad. Dve žene u crnini na sred puta pričaju gestikulirajući rukama:

— Pobiše brate, pobiše...

Pored puta parkirani brojni automobili i traktorske prikolice prepuni stvari i zavežljaja. Sve je razbacano i ispreturano, poneka prikolica pokrivena najlonom. Ispod prvog šatora dvojica muškaraca i žena jedu hleb, so i crni luk.

Drugi ljudi skoro trčeći vuku flaše sa vodom, nekakve kante i kutije. Kao da nekud žure. Žena u sivoj marami užasno ozbiljna lica na ćebetu ispred šatora i drži dete od tri-četiri godine.

Devojčica u crvenoj majici izbija iz šatora. Nosi cipelice, kaze: — Miš pojeo... — Ih, što ih je miš pojeo...

— Da ih miš nije pojeo ne bi one nama ni dopale.

Radmila Blagojević, majka, i ćerka Jasenka, sklanjaju cipelice pod šator.

Žena u sivoj marami, kad nas je videla, počinje da kuka. Dečačić u zelenom džemperčiću na njenom krilu vrišti.

— Joj, šta dočekasmo. Joj Bože, joj kuku nama...

Posle kad se malo smirila priča: — Moja dvojica sinova ginu a ja se ovde patim. Jedan je ranjen, u Beogradu je, drugi je na liniji, joj kuku mene. Niti znam šta za jednog ni šta za drugog...

Odgovor sa Pala

Ljudima je rečeno, kad su odlazili iz Vozuće, da će vojska stvoriti uslove i da ćemo se vratiti. Do sada smo opstojali u veri da ćemo se vratiti. Pošto su svi rokovi probijeni a Vozuća je porušena do temelja, mnoga sela opljačakana i popaljena, mi sada nemamo uslova za

povratak dok se to ne obnovi.

Ijudi na Panjiku više ne mogu izdržati. Pod ovim uslovima još desetak dana. Očekujemo sa Pala odgovor kuda — kaže Mladen Božić, upravnik Prihvatnog centra u Panjiku. .

= | Neophodan prihvatni centar Dušan Nešić, predsednik srpske opštine Lukavac na čijoj se teritori-

ji selo Panjik nalazi kaže:

— Oko 4.000 izbeglica došlo je ovde. Najveći su problemi smeštaja, sa vodom, zadravstvena zaštita. I dan danas se hleb dovozi iz Doboja sa oko 60 kilometara udaljenosti. Ne znamo kada će ovi ljudi iseljeni sa ratnih područja otići odavde. Škola bi trebal oda se priprema za nastavu, ali sada ne može. Smatramo da bi vlada trebalo da nam pomogne. Dosadašnjom pomoći nismo zadovoljni.

Joj šta dočekasmo... Šta ću sa ovom sirotinjom?

Unučići, njih troje jedno drugom do uveta, drže se za njene skutove.

Pod šatorom levo pleteni džačić sa nekoliko kilograma mladih krompirića, džakovi sa ćebadima i odećom. Jedna oveća čizma, dečje čizmice, dečje patike, između dva džaka lutkica sa plavom kosom.

Ротод {za sada) nlofkuda: njiku

Pod ofvorenim nebom: Šaforsko naselje Srba izbeglih iz Vozuće

Mepokrefni а! и одоп

,

Deca glcdaju vclikim smcđim očima.

Baba, Vukica sc zove, milujc ih po kosi:

— Šta da im dam da jedu. Za dva dana po četvrt hlcba nam daju. A deca nc znaju da nema, malo griznu pa bace...

Mali u zelenom džemperčiću obuva one cipelice. Prezuva ih... Skače u njima po travi.

Radmila Blagojević prste i priča:

lomi

FOTO: Miloš Cvetković

DUŠAN NEŠIĆ, PREDSEDNIK SRPSKE OPŠTINE LUKAVAC ~

„Izginućemo svi, ali Ozren necemo predati”

Ozren. — Po mapamia kontakt grupe područje planine Ozren, uključujući i grad Doboj, trebalo bi da pripadne Hrvatsko-muslimanskoj federaciji. Veći deo planine, trenutno podeljene na nekoliko srpskih opština, sada drže snage Republike Srpske. Najkritičnije je na najjužnijoj tački područja kod Vozuće, gde su muslimanske jedinice već uzele nekoliko značajnih kota i dovele Vozuću u veoma težak položaj. Borci pristigli u Doboj sa tog područja i izbeglice na Panjiku tvrde da je veza između Vozuće i ostalog dela Ozrena ovih dana široka samo koju desetinu metara.

Vozuća je za muslimanske snage posebno značajna jer kroz nju prolazi izuzetno značajna magistrala Zavidovići — Banovići, koja je istovremeno i najbliža veza Zenice i Tuzle. Sa druge strane neki srpski poznavaoci prilika na Ozrenu tvrde da bi eventualnim padom Vozuće u opasnost bili dovedeni i ostali srpski položaji na Ozrenu, pa se

ovo mesto sada, zbog toga, toliko grčevito drži.

Predstavnici zajednice srpskih opština Ozren, nekoliko dana pred početak poslednje Skupštine RS na Palama gotovo ultimativno su tražili da se mape odbiju, zapretivši da će, u slučaju drugačijeg ishoda otkazati poslušnost i Skupštini i Ka·radžiću. Poslanika Skupštine RS Dušana Nešića, koji je istovremeno i predsednik srpske opštine Lukavac, pitali smo prekjuče na Ozrenu misli li da je skupština na Palama rekla „ne“ mapama?

— Mislim da Skupština nije rekla ne, već je zahtevala da se stvari detaljnije razrade — kaže gospodin Nešić. — Nismo zadovoljni odgovorom. Nećemo se složiti ni sa kakvim potpisom koji bi žrtvovao Ozren. Biće problema za svakoga ko misli zaposesti Ozren i mi ćemo se suprotstaviti svim sredstvima svakom takvom pokušaju. Svako onaj ko misli uspostaviti dru-

| 89 vlast nad Ozrenom grdno se

vara. Sve ovo vreme borili smo se sa neprijateljem i uopšte se ne slažemo da nas neko sada neprijatelju predaje. Isto tako se ne slažemo da iseljavamo sa Ozrena. Da nam ne znam šta nude, mi to nećemo prihvatiti. Mnogo ljudi je na Ozrenu poginulo i da mi sada neprijatelju pripadnemo — sa tim se ne slažemo. Svi ćemo izginuti, ali Ozren nećemo predati — kaže Nešić.

— Neka sledi i dugotrajan rat! Mi smo više za to da se mape odbiju, pa da sledi dugotrajan rat, nego da se žrtvuju srpske teritorije. Karadžić je mene lično pitao: „Predsedniče šta mislite šta bi mi mogli od Ozrena da damo Muslimanima, vidite da vrše veliki pritisak na nas?“

Ja sam mu odgovorio: „Gospodine predsedniče, lako bi to bilo rešiti da se daje neka pustinja gde nema naroda, ali kako ćemo mi dat' narod? Otkud nama pravo da oduzimamo tom narodu ono što je njegovo veko-

„Bolje i dugofrajam raf, nego

аја пагода перпјаћеји“: Dušan Mešić

vima i da ga šaljemo da se potuca po belom svetu.

Karadžić je meni odgovorio: „Pa i ja tako mislim“. I njegovo je mišljenje da ne treba dati srpske teritorije — veli Nešić.

7. Šaponjić

zuće žiDe u zbegqu u selu Panjik uglavnom pod šatorima. Bez tehuće DObila se vašljivost, preti šuga. Šta će biti sa njima, niko ne zna

— Bežala sam peške 60 kilometara. Sa ove poslednje kote što su jc uzcli, oni su Vozuću imali ko na dlanu. Stigla je naredba da bežimo. Svaka čast narodu ovdc, ali njima je rečeno da ostajemo četiri-pet dana a ostali smo pct nedclja.

— Dobar dan, ako dobra iđe višc na ovom svijctu ima — kažc Danilo Cekić, 60-godišnjak iz Мотисе.

Scdi prcd šatorom, u sukncnim pantalonama, puši cigaru i plačc. Pre dvadesctak dana, kažc, poginuo mu sin jcdinac.

— Jedan, jedini sin...

Jauknc pa onda ćuti... Dugo...

Gleda očima punim suza. Ka70: — Kolju, biju, palc, najgorc, granatc pobišc. Sve jc ostalo, 28 ovaca, krmc, doesct kokošiju, kravu otcrala komanda... Svc smo popušćali iz štala...

Nigde kao na Panjiku nisam video toliko suza toliko uplakanih očiju, toliko crvcnih očiju u kojima su suzc već presahle.

Nedo Lukić iz Vozuće, u vuncnim čarapama i opancima u vrelom julskom danu boesciljno luta između šatora.

— Vozuća, kaže, lijepo je to mjesto. Lijepa je Krivaja.Divno nešto, bogato, struja, voda, tclcfon, šuma, sve... Vidi mc sad u opancima, nikad ih u životu nisam obuo.

Nedo sada živi u straćari.

— ре mi život prođc...

Milenka Lukić, 55 godina, lcži u jednoj od dvc sobc straćarc па себе:

— 1вриз а зат Кгаус па ш!cu. Onc ostašc riču za mnom. Umalo mi srcc nije puklo.

Škola u Panjiku izgleda stravično. Hodnik jc pun dece, u uglu, pravo sa ulaznih vrata, na dušeku, leži ncpokrcini starac obučen u neke prnje. Miris fckalija širi se na svc stranc.

U učionici levo leži dvadesctak starijih ljudi.

— Sve nepokretni bolesnici — kažc Vinka Božičković, mcdicinska sestra u Panjiku. — Tražili smo da ih prcbacc u Doboj ali niko sc nc javlja.

Iz učionica u kojima spava po 50 ljudi širi se nesnosan zadah. Po podu su gomile razbacanih stvari, dušeci, kese, zavoežljaji, prljavo posuđe, ostaci hrane.

Panjik nema tckuće vode. Jednom u nekoliko dana dođe vojna cisterna. Presušili su čak i okolni potoci. З

Medicinske sestre iz ambulante u Panjiku — Neda Pejić i Jelena Mićanović kažu da je voda najveći problem.

— Pojavila se vašljivost, proliv kod dece, visoka temperatura, gliste, već ima i pothranjene dece, imamo nevakcinisane novorođenčadi. Očekujemo da će se pojaviti i šuga... Ljudi vele da na Panjiku vesti iz Ženeve o mapama, dogovorima i pregovorima malo ko sluša. Nemaju ni struje ni baterija. Ne znaju ni vesti sa fronta oko Vozuće.

Za njih dobra nigde nema. Ako ostanu čeka ih još veći užas na Panjiku, ako krenu 60 kilo-. metara pešačenja samo do Doboja, neposredno pored muslimanskih linija. A kuda dalje iz Doboja?

Može li iko pomoći. Ko može slike Panjika prepričati onima koji Bosnu znaju samo sa mapa. Kako ljudima na Panjiku objasniti cenjkanja oko Ozrena i drugih.teritorija, kako sa njima pričati o tome. Zoran Šaponjić