Борба, 25. 10. 1994., стр. 15
пој
|
tišao sam kod gatare Marije iz O mog rodnog mesta da bih saznao kako ste došli na ideju da napišete knjigu u obliku Tarota. Gledala je u karte, gledala, a potom mi saopštila da je to bilo iste godine kada ste pisali „Unutrašnju stranu vetra“. U Carigradu, u Svetoj Sofiji — reče mi gatara — zavukli ste palac u otvor bakarnog štita i načinili šakom krug oko palca – i Vaša želja bi uslišena. Da li je gatanje vračare bilo tačno? | – Nije sasvim. Godine 1985. u želji da se odmorim od zgusnutih zbivanja oko po-
_ jave „Hazarskog rečnika" otišao sam u
r
Carigrad i tada u Svetoj Sofiji video prvi put stub ša štitom na njemu i sa otvorom u sredini. Tada nisam još ni sanjao da se na tom mestu začinje jezgro mog budućeg romana, romana „Poslednja ljubav u Carigradu“, koji ću dovršiti punih devet godina kasnije. Napisali ste roman koji nema poglavlja već karte za proricanje sudbine. Tekstualna čarolija razara otpor konzervafivnih duhova. Još jednom ste u eksplozivnom stanju razgradili roman da biste ga ponovo sastavili u uzbudljivoj groznici, pavićevski, svakako. Posle romana-leksikona, romana-ukrštenice i
ovaj roman se može čitati na klasičan način ako vam se gatanje ne sviđa romana-klepsidre, kada su neki pomislili da se Pavić već umorio i došao do zida, uzdrmali ste zdravlje romanesknog
ikiva i kao đavo-pisac stekli ste treću dimenziju, drugu mladost i potpisali
„Priručnik za gatanje“. Zašto ne pišete.
„normalne“ knjige?
— Zato što znam gde se danas nalazi roman. 1 zato što u književnosti nikada nije danas „normalno“ ono što je bilo „.normalno“ juče. Danas se u svetu često govori O sudbini romana, čak i o njegovoj smrti. To mi pomalo izgleda kao da neko misli da će iz čovekovog Života iščeznuti priča 1 pripovedanje. To je smešno... Ima, međutim. nečega u svem tom govorkanju. Pre bi se, po mom uverenju, moglo reći da se bliži kraj romanu u obliku knjige, nego romanu uopšte. Ja sam pokušao da promenim način čitanja romana u tom smislu što sam povećao ulogu čitaoca i uveo završetak koji se grana Kao delta reke pri ulivanju u more.
a najpre stvorim
ženski lik po svojoj
meri u knjizi pa ga
onda prepoznam u životu, ako me Bog obdari srecom
Šta je more u ovom slučaju kad goyorimo o romanu? =
— Danas u svetu postoji mnogo pisaca i univerziteta koji se bave novom vrstom beletristike, onom beletristikom koja će nastati i nastaje posle smrti knjige u Gutenbergovom smislu reči. Tu beletristiku nazivaju stručnjaci raznim imenima hyperfiction, storyspace, hiperpovesti ili hiperroman, a autore nazivaju electronic writers ı drugim nazivima. Samo OVO obilje naziva u postmodernoj eri obeležava izvesnu zbunjenost stručnjaka pred fenomenom u nastajanju koji Još ne umeju da imenuju ı definišu. Roman u okviru tog novog spisateljstva u nastajanju postaje dete kompjutera, dete simuliranog beskraja ı lažne večnosti koje mu na uslugu stavlja kompjuterska tehnologija. Tu on može da se grana neokovan uslovnostima i
ZAŠTO NE PIŠETE
JO sa
zakonima Gutenbergove galaksije, štamparske tehnike i prestaje bivati jednosmerna ulica namenjena mehaničkom listanju.
Kroz tkivo kompjuterskog romana čitalac sam bira svoj put.
Gde je onda budućnost romana u OVO
trenutku, ako nije u knjizi? — Obrnuto od-onoga šta kaže Derek Volkot (sjajan pesnik kojeg sam u Kanadi slušao kako virtuozno Čita svoje Stihove), ja mislim da je zapisani vid jednog teksta samo grafička senka njegovog ZVUČNnOg i Titamskog tela. To telo — dakle telo romana, ako ga shvatimo kao zvuk i ritam, lebdi oko nas u slobodnom prostoru Као svaki zvuk i ritam ı približa nas poimanju prvobitne, homerovske ili guslarske epike, koja. se začinje ı završava uvek na drugom mestu ı neprekidno Živi u promenama, baš kao što je slučaj i sa kompjuterskim TOmanom koji podleže ovakvim istim zakonomernostima. Sta je savremeni roman?
— Savremeni roman osvaja lažni beskraj i postaje Višesmerna waulica što nas vodi ka
raskrsnici Која se
račva. Ukratko, in-
teraktivno spisatelj-
stvo. Književnost se
deli na dva velika odseka čiji Je šav pao u
naše vreme — pre nastanka interaktivne knji-Зеупози 1 розје пачгапка interaktivne književnosti u
kojoj pisac deli ulogu за čitaocem skoro na pola. Sad je čitalac taj koji može odrediti gde jedan roman ili jedan pozorišni komad počinje, a gde se završava i hoće li završetak biti hapy end ili tragedija.
Flober: „Gospođa Bovari, 10 sam Ja.“ Gde je Pavić u „Poslednjoj ljubavi u Carigradu“? = — Ne bi bilo učtivo kada bih iskreno odgovorio па оуо ” pitanje. Uostalom, postoji i drugojačiji odgovor. Ja san gatara koja je bacila karte ali čitalac je onaj ko će ih otkriti i pročitati našu sudbinu ı budućnost. U čuvenom „Hazarskom тестки“ dajete uputstva za čitanje. Na početku „Poslednje ljubavi u Carigradu“ dajete podatak iz jedne enciklopedije o poreklu Tarota. Da li se Vaša knjiga mora čitati po Tarotu ili je to samo navođenje čitaoca па: pogrešnu stazu? — Ako je pokušaj da se
dokuči budućnost pogrešna staza, onda ja čitaoca navodim
upravo na takvu stazu. Ali, kao i ostale moje knjige, i ovaj roman se mož
Snimio: B. Petrović
ako izgleda, ja sam poput Dučića i Vojislava Ilića, ženski pisac čitati i na klasičan način. Ako vam se gatanje ne sviđa, shvatite Ivanove divne vizantijske predstave Tarota kao ilustracije knjige ı nemojte gatati. A karte poklonite nekome ko će ı u ovom romanu tražiti dosluh između svoje budućnosti ı sudbine junaka.
Napisali ste žestok ljubavni roman. Kakav značaj ima ljubay u Vašem životu?
— Isti kao i u književnosti. Presudan. Š
Crnjanski: „Ljubav nas svuda nađe“. Postoji doba kada se čovek može zaljubiti. Rođeni ste u znaku Vage: kako birate žene ili, možda, puštate da one Vas izaberu? — To je indiskretno pitanje na koje imam odgovor. Ja najpre stvorim ženski lik po svojoj meri u knjizi, pa ga onda prepoznam u životu, ako me Bog obdari srećom. Ako me Bog obdari srećom taj lik zaželi
ponekad da se vrati u knjigu...
Uostalom, pročitajte tekst Jasmine Mihajlović „Citanje i pol“. Ona navodi oko pedeset ženskih
imena, imena svih onih kritičarki, žena izdavača, prevoditeljki, slavistikinja, čitateljki, novinarki, slikarki itd.
koje su se bavile mojim knjigama.
Kako izgleda, ja sam poput Dučića i
Vojislava Ilića „ženski pisac“.
Koja je Vaša poslednja poruka svetu, koju biste stavili u bocu i pustili niz Dunav? – Pričajte i čitajte lepe priče. One su lekovite. Međutim, ako se posluša vaš savet, ta poruka će stići pravo u pakao od kojeg se
a Sajmu knjiga u
Beogradu ja sam
rekao: „Jugoslavija
će, na žalost, opstati“. Imate li nešto da dodate?
putuje Dunavom nizvodno. To je, uostalom, poznato još od antike.
Poslednjih deset:godina često sarađujemo. Pričali smo o syemu, od jelovnika do Nobelove nagrade, od stilskog nameštaja do Vizantije, ali nikada o svetskim veličinama. Zanima me šta mislite o piscima sličnim Vama, na primer, o Vladimiru Nabokoyvu, čija se već peta knjiga pojavila u KOV-u, u biblioteci = „Atlas vetrova“, koja je dobila ime po Vašoj istoimenoj pripoveci? . - Volim neke priče i jedan roman Nabokova. Sa njim se tako lepo i u tren oka otputuje iz Amerike u Moskvu ı to kroz neki muzej koji se završava kao železnička stanica. Njegov moćni maternji ruski jezik neukrotivo govori kroz njegov snažni engleski. On tako divno isceljuje ı spaja ovaj naš svet razbijen u paramparčad. Opet smo u memoriji večnosti, na Sajmu knjiga, u-Beogradu. Nije se obisfinilo Vaše proročanstvo iz 1990. godine o Jugoslaviji. Sjajan ste pisac, ali loš prognoze?. — Vi očigledno niste spremni za pitijske odgovore. Ja sam tada rekao: „Jugoslavija će, na žalost, opstati“. Imate li nešto да dodate?
NORMALNE KNJIGE