Борба, 17. 11. 1994., стр. 18

SRBI | NEMCI: JEDAN POGLED IZ TRI VREMENA

Prevacja гадопанскод бића nad romamnfičarskim zanosom

Tradicionalno je uverenje da je poseban odnos Srba i Rusa, i Srba i Francuza, utemeljen na uticaju ruske kulture i francuskog duha na ovu naciju, uz dodatah, prilično uslovan, mada ne i nebažan, savezništava u dva svetska rata. Zanemaruje se pri tom, međutim, neosporna i dragocena istorijska činjenica da su Nemci bili ti čiji je doprinos, u prošlom peku, u upoznavanju Evrope sa Srbima bio najupečatljiviji i najnesebičniji

ЛИБЕРАЛ

Na usnama mnogih, ovde, poslednjih meseci, nalazi se jedno iznenada otkriveno saznanje: da u politici nema ni večnih prijateljstava, kao ni večnih neprijateljstava; da se, bez ostatka, ona upravlja golim interesom. Ovaj rado, ali i sa gorčinom ponavljan aforizam. najbolje se može shvatiti kao izraz očišćenja; ali, isto tako, i kao gubitak vere. U tragičnim danima prvo Što trpi „udarac jeste vera, jer označava razočaranje, a poslednje Što OStaje jeste nada, jer znači usmera-– vanje pogleda u sebe samog.

Ali, ono što takvo osećanje iskazuje jeste mitski odnos prema političkoj realnosti; i da bi sa političkim realnostima bilo moguće u miru živeti, neophodan je egzorcizam iracionalnih sila koje, kao i pojedince, opsedaju i narode.

Možda nismo bili na času kaда зе ta lekcija predavala. Još u sedamnaestom veku, u svom „Avesalomu i Ahitofelu“, Džon Drajden izneo je misao da „za političare ne postoje ni ljubav ni mržnja“; i kada je, 28. februara 1859, obratfivši se Donjem domu Britanskog parlamenta, Bendžamin Dizraeli rekao da „konačnost nije jezik politike“, on je samo potvrdio utemeljenost OSпоупог пасеја па Којет је рос!vala politička filosofija jedne od najvećih imperijalnih sila u istoriji sveta. Drugim rečima, sva politika zasniva se na načelu diskontinuiteta; ukoliko teži kontinuitetu, ona postaje religija. Ipak, kao što kaže Aleksandar Dima, „sva su uopštavanja opasna“ — dodajući, smerno „pa i ovo, upravo izrečeno“. To se, naravno, ne odnosi samo na izreke, ma koliko one izražavale iskustva generacija, naprosto stoga što od svakog naraštaja okolnosti iziskuju- da traga za vlastitim rešenjima. 1 istorija, tako, kao i politika, izraz je diskontinuiteta. To je, naravno, tek polovina istine, jer ni ljudski život — kao ni sudbinu naroda — ne određuje samo istina. I stoga je načelo da „ne postojc ni večna prijateljstva, kao ni večna neprijateljstva“, samo polovično tačna: moguće je da je tačno da ne postoje „večna prijateljstva“, ali je sasvim netačno da postoje „večna neprijateljstva“. Naprosto stoga što je „neprijateljstvo“, najčešće, privremeno razvrgnuto prijateljstvo, makar se merilo i decenijama.

Istorijski odnos Srba i Nemaca, u tom smislu, predstavlja zanimljivo, i u mnogo pogleda poučno ŠtiVO.

Tradicionalno je uverenje da .

je posebnost odnosa Srba i Rusa, i Srba i Francuza, utemeljena na uticaju ruske kulture i francuskog duha na ovu naciju, uz dodatak, prilično uslovan, mada ne i nevažan, savezništva u dva

svetska rata. Zanemaruje sc pri .

Коћига је изтјрпа тезто 1е

tom, međutim, neosporna i dragocena istorijska činjenica da su Nemci bili ti čiji je doprinos, u prošlom veku, u upoznavanju Evrope sa Srbima bio najupečat-

_ ljiviji i najnesebičniji. Pozivati se

na odlično poznate primere Getea, Rankea i Braće Grim, kao i činjenicu da je Vukov počasni doktorat u Jeni predstavljao ključnu međunarodnu potvrdu · njegovog dela, činilo bi se možda trivijalnim; ipak, najsuštastvenije istine ponekad jesu trivijalne. Da li je mogla biti puka slučajnost što je baš srpski etnicitet, između svih balkanskih nacija — sa izuzetkom, možda, Grka — zasluživao da bude odabran i predstavljen u sjaju u kojem je, nesumnjivo, bilo i preterivanja? Moguće objašnjenje utemeljeno na geografiji — U Činjenici da se upravo srpska država našla na prirodnom pravcu nemačkog obaziranja put Jugoistoka — nije, naprosto, ni od kakve valjanosti: nemačka politika u odnosu na balkanske nacije bila je gotovo nepostojeća — sem posredno, preko turskog činioca — a i robustnom Bizmarku tek je predstojalo da obavi poslove oko ujedinjenja. Pa, kako je, onda, zamrlo ono što je sa toliko entuzijazma bilo započeto, i zbog čega, bar, nemački kulturr##, ako ne i politički uticaj među Srbima, nije produbljen i nametnuo se kao trajan? Nemačka: kultura — muzika, pesništvo, drama, filosofija — ukrašavala je evropska obzorja; a i romantičarska sklonost prema homerizmu činilo se da u srpskoj epici nalazi najupečatlijiviju modernu matricu.

Deo objašnjenja moguće je tražiti u podozrivoj, pa 1 OtVOreno neprijateljskoj politici Dvojne monarhije; ali to ne bi bilo i potpuno objašnjenje. Pravo objašnjenje, kako se čini, valja potražiti u prevazi koju je, među Nemcima, nracionalistički duh odneo nad romantičarskim doživljajem sveta.

Radi se o najvećoj karakterološkoj transformaciji koju je neka evropska nacija doživela u moderno doba — s izuzetkom –

japanske informatičke revolucije, čitav jedan vek kasnije. Nema nikakve sumnje da je gotovo

Pu,

sav tehnološki preporod u devetnaestom veku potekao iz Engleske;-ali pravi njen baštinik bila je. ujedinjena Nemačka. Na Berlinskom kongresu Nemačka se mogla pojaviti kao prvorazredna politička sila, jer je bila prvorazredna vojna sila; a svoju vojnu nadmoć, posle uklanjanja Napoleona i poraza Austrije u ratu sa Pruskom, temeljiia je na tehnološkoj nadmoći. Tehnologija je stvorila nemačko carstvo, ne nacionalni ideal. Snaga Nemačke bila je toliko izrasla da je Bizmark, na pitanje šta bi učinio ukoliko bi se engleski vojnici obreli na nemačkom tlu, kratko odrezao: „Pohapsio bih ihi“

Svoje mesto na evropskim prostorima Nemačka je od tada uspešno temeljila na svojoj tehnološkoj moći, ali je to, istovremeno, izmenilo i karakter njenog uticaja; kultura je ustupila mesto tehnici, i Nemci su postali prvi „tehnički“ narod Evrope. Doba romantičarskog zanosa srpskom homerovskom epikom predstavljalo je zaboravljenu prošlost. ;

Ipak, ne sasvim. U jednom svom tekstu o boravku nemačkog diplomate Karla fon Šlecera u Srbiji, potkraj prošlog veka, Slobodan Jovanović navodi i njegovo svedočenje o proterivanju kraljice Natalije, kada je došlo do sukoba žandarmerije i beogradske omladine; srčanost mladih buntovnika u njihovom jurišu na policiju navelo je Šlecera na poređenje, još uvek, sa antičkom Grčkom i starim Rimom. Znatno je ilustrativnija, međutim, i politički i istorijski od veće specifične težine, analiza Slobodana Jovanovića o Odnosu Vilhelma II prema Srbiji: kajzera je tek Sarajevski atentat privoleo da bezuslovno podrži Austriju. Prethodnu aneksiju ViIhelm II osuđivao je kao „nasilnički akt“; odbio je da prihvati i zahtev Austrije, koja je tražila reviziju Bukureštanskog mira, i, čak, radio na trojnom savezu pobednica u balkanskim ratovima, Srbije, Grčke i Rumunije. U nemačkoj „istočnoj politici“ Srbija je, do Sarajevskog atentata, imala jedno od ključnih mesta.

Žika Bogdanović

(Mastavak u sutrašnjem broju)

МТАК ВОЕВА | SVA sy la)

BORBA

ČETVRTAK 17. NOVEMBAR 1904. >

U principu mogu se razlikovati teritorije tzv. sedelačkih i nomadskih naroda. Razlika je u tome što sedelački narodi imaju svoja stalna staništa, u formi naselja, dok nomadski · narodi žive u šatorima, koje 'rećući se za stadima, sa SObom nose. ; Ako neki narod, ili pleme, „na određenoj teritoriji ima izgrađena svoja stalna staništa, u formi naselja, seoskog, pa i gradskog tipa, i ako za pravo

ređenoj teritoriji treba da važi načelo: „Čije je stado — toga je i livada“ — šta onda treba da znači iskaz u feljtonu J. Mirića: „darivati“ svoj državni teritorij (poslednja rečenica u 17. nastavku feljtona „Hrvatska demokracija i srpsko pitanje“)? Dakle, može li nam ]. Mirić objasniti na osnovu čega su to Hrvati stekli pravo svojatanja na čisto srpska sedelačka staništa (sela 1 gradovi) na pod-

ske. Jer, ni Hrvati, ni Srbi, nisu od iskona baštinici te teritorije, već su i oni dođoši. Ustvari, svi smo mi „dođoši“, s jedinom razlikom kad se ko i kako naselio na dato područje (misli se na masovno naseljavanje) — da li osvajanjem tuđih teriforija, ili naseljavanjem ratom opustošenih (ispražnjenih) područja. I u tome kao kriterij legalnosti teritorijalizacije јеdino može da važi već pomenuto načelo: „Čije je stado toga je i livada“, podrazumevajući pod „livadom“ egzistenciju sedelačkih staništa dotičnog naroda na datom području (sela i gradovi).

U tom smislu, kao strani element (uzurpatori) mogli bi se smatrati samo pripadnici naroda koji na datom području nema svojih sedelačkih staništa, a Srbi na prostor! tZV. avnojske Hrvatske nikako to nisu. I, svakako, baš zato, akтшејпа hrvatska vlast tako uporno nastoji da zatre svako obeležje sedelačkog bitisanja srpskog naroda na „svoOJOJ“ aVnojevskoj teritoriji.

Mir. Radovan Radanović Novi Sad

„SRBIJA | HRVATSKA SE MORMJU UZAJAMNO PRIZNATI“ {,BORBA“, 4. 11. 4.)

Bauk о

„velike Srbije“

„Borba“ je prenela iz zagrebačkog „Vjesnika“ razgovor sa Novakom Pribičevićem, koji živi i radi u Beogradu. Pribičević smatra da u osnovi uzroka rata stoji „... pokušaj stvaranja velike Srbije“. Svoj stav dokumentuje težnjama teritorijalnog širenja Srbije prema Bosni i Hrvatskoj. Pribičević, međutim, zatvara oči pred činjenicom da u Bosni 1 Hrvatskoj Živi i srpski narod, željan slobode i Jedinstva sa svojom braćom u Srbiji, što mu je, kao i ostalim narodima sveta, garantovano Poveljom Ujedinjenih nacija. Na osnovu tih garancija, Slovenija i Hrvatska su ostvarile svoje pravo na samoopredeljenje i osnivanje za· sebnih država. No, Srbima se to pravo odriče! Tobož pred

„OVDJE SE VEĆ SVIMA SMRAČILO“ {,BORBA“, 8 1: '94.) | (ije je slado foga je i livada

življenje svakog naroda na od- ·

ručju tzv. avnojevske Hrvat-"

- prevoze njihovim autobusom.

· malnu udobnost i konfor, a

opasnošću stvaranja velike Srbije, kao neke nove imperijalističke države.

Sa malicioznom bezobzirnošću neukima i svetskom javnom mnenju podnose se (kao istine) laži o Srbima kao „okupatorima“ i u Bosni i u Hrvatskoj. A, stvarno, u suštini srpski narod se tamo bori za svoj goli život i opstanak na prostorima koji su vekovima naseljavali. Pojam „velika Srbija“ stvoriJa je, pred 1908. godinu, Austrougarska monarhija, uz svesfranu podršku katoličke crkve, kako bi koliko-toliko opravdali aneksiju Bosne i Hercegovine pred licem sveta, kao što sada baukom „velike Srbije“ Hrvati žele da sakriju svoje težnje prema prostorima vekovima nastanjenim Srbima. Već sama činjenica da je nemački ministar spoljnih poslova Kinkel često koristio pojam „velika Srbija“, kao znak imperijalističkih težnji Srbije, govori dovoljno da time želi da sakrije baš takve težnje svog štićenika — Hrvatske. Tomu Petrović

Sutomore

POSLOVNOST, NEUOBIČAJENA 7A NASE PRILIKE

Ровуста za „Bine“

Veoma često putujem autobusima raznih prevoznika na relaciji Kruševac — Beograd, i obratno. Ne bih želeo da u ovom tekstu kudim bilo kog autoprevoznika, jer sam, UgJavnom, zadovoljan pruženin uslugama. Naprotiv, želim da pohvalim poslovnost i kulturan odnos osoblja firme „Birlik” iz Mamuše kod Prizrena, čiji autobus svakodnevno, osim nedeljom, saobraća na relaciji Prizren — Beograd.

Osoblje ovog prevoznika ulaže maksimalne napore da u svemu udovolji željama putnika, znajući da će ih kulturnim ponašanjem i dobrom uslugom privući da se i drugi put

Moderan autobus, marke „уо!vo“ sam po sebi pruža maksi-

osoblje, svojim odnosom prema putnicima još više poboljšava dobar utisak.

Primer „Brilika“ može da posluži i drugim prevoznicima (ima ih četiri-pet), koji bi morali da obezbede, u ovako jakoj konkurenciji, daleko komforniji prevoz, ako žele da zadrže putnike i opstanu. Ovo tim pre, što se, koliko je meni poznato, „Birlik“ sprema da kupi još jedan ovakav autobus i otvori još jednu liniju — poJazak na ovoj relaciji.

Očigledno da je vlasnik „Birlika”, gospodin Sadik Morina uspeo da pronađe pravi (i jedini) način kako da u veoma kratkom vremenskom periodu osvoji tržište kvalitetom i kulturnom 'slugom. Primera radi, veliki broj Kruševljana koristi autobus „Birlika“ na relaciji Beograd — Kruševac, pa se događa da u Kruševcu siđe i po dvadesetak putnika. A kruševački „Jugoprevoz“ Je, VerOvatno procenjujući da je polazak u 20 sati nerentabilan, upravo otkazao ovu liniju. \J.P.

Krusevac {puno ime i adresa poznati redakciji)