Васиона

Stari satelit Zemlje. 1913 godine u Torontu primetili su kretanje na nebu jednog sjajnog crvenog tela sa jasno uočljivim repom. Izgledalo je kao neka raketa (u vatrometu). Ovo telo nije padalo prema Zemlji, nego je letelo horizontalno. Posle ovog sjajnog tela pojavile su se grupe od 2—3 meteora. Na kraju ove pojave videlo se jedno sjajno telo bez repa. Kad su ova tela nestaia, culi su se zvuci neke eksplozije. Pojava je trajala svega 3,3 minute. Interesantno da su istog dana istu pojavu primetili i u SAD i Brazilu. Zbog toga se opravdano tvrdi da to nije bio meteor, jer je njegova putanja drugéija. Putanje meteora u blizini Zemlje su hiperbolé, dok je ovo telo letelo na eliptičnoj ili kružnoj putanji. Zato se pretpostavlja da su to bili sateliti Zemlje. Ova pretpostavka ima pristalica zbog toga sto su slične pojave primećene i kod pada veštačkih satelita. Nisu nađene nikakve zabeleške o tome da su se ova tela (posle 90 minuta) ponevo pojavila iznad Kanade. Zato se pretpostavlja da su ona u meduvremenu pala na Zemlju. Cinjenica da je ceo roj tela istovremeno dospeo u niže slojeve Zemljine atmosfere, govori o tome da su se oni raspali nešto pre no sto su uočeni. Ovako bi mogli opisati sudbinu ovog satelita: prvobitnu stabilnu putanju ovog satelita postepeno je poremetio Mesec, tako da je satelit dospeo u atmosferu Zemlje. Tu se, usled trenja, istopio i odvojili su se parčići od njega. Razbijeni deliéi ovog satelita pali su na Zemlju i tako formirali prirodni vatromet. Posta vi ja se pitanje: gde su oni pali? Sa ovim pitanjem moguée je povezati problem tektita, prirodnih staklenih telašca ko ja l se mogu pronaći naročito u Australiji, Indiji, Cehoslovaékoj i Južnoj Americi. U okviru jedne oblasti oni su jedinstveni, a inače se razlikuju po hemiskoj i fizičkoj strukturi i po starosti. Nepravilnog su oblika, težine nekoliko dkg, uglavnom crne boje. Veé su neki naučnici u prošlom veku pretpostavili da su ova tela kosmičkog porekla. Veruje se da su ona nastala posle topljenja u atmosferi, i zato se mislilo da su ona poreklom od pada meteora, jezgra kometa, ili nekih deliéa direktno sa Meseca. Ove pretpostavke, medutim, ne mogu dati odgovor na pitanje zašto su tektiti različiti u raznim oblastima, a istovetni na jednoj maloj površini Zemljine kugle. U novije vreme pretpostavlja se da su ova tela nastala posle pada satelita Zemlje. Prema tome Zemlja je imala toliko satelita, koliko ima različitih tektita na Zemlji. Ovo tvrdenje, naravno, ostaje hìpoteza dotle dok se to ne potvrdi. (»Sky and Telescope«) T. Đ.

Postojanje vegetacije na Marsu može se ispitati spektrofotometrom. Ispitivanje prirode površina na Marsu je jedan od velikih zadataka buduéih vasionskih ekspedicija. Posebno interesovanje pobuduje pitanje da li na Marsu ima vegetacije. Jedan od načina da se dode do odgovora je ispitivanje pomoéu spektrofotometra optiékog instrumenta koji meri intenzitet zračenja u određenoj oblasti spektra. Instrument će biti smešten u američkom vasionskom brodu »Mariner« koji treba da prode pored Marsa 1964 godine. »Mariner« će proci na rastojanju od 9000 —37000 milja od Marsa, a prolaziće oko 5 časova. Za to vreme instrument će uspeti da analizira oko 50— 60»/о ukupne površine na Marsu. Principi ispitivanja se zasnivaju na sledećem: biljke apsorbuju iz Sunčeve svetlosti zrake određenih talasnih dužina. Kada se posmatra spektar Sunčeve svetlosti ko ja se . reflektuje sa površine biljaka, zapaziée se da nedostaju talasne dužine određene veličine. Od vrste vegetacije zavisi koje ce se svetlosne zrake apsorbovati. Različite vrste biljaka izgradene su iz različitih, manje ili vise složenih molekula, koji u zavisnosti od svoje strukture mogu da apsorbuju razlidte svetlosne zrake. Otuda je -jedan evet crven, drugi beo, treéi plav itd. Zna se da lišajevi i neke vrste pustinjskih biljaka apsorbuju na Zemlji svetlost «je su talasne dužine reda velieine oko 3,5 mikrona. Prema podacima koje je data astronomska opservatorija Mount Wilson u Kaliforniji, zapaženo je da

i na Marsu dolazi do apsorpcije u oblasti talasnih dužina od oko 3,5 mikrona. Ovo bi mogio da znači da i na Marsu postoji odgovarajuéa vegetacija. Zbog toga je načinjen infracrveni spektrofotometar koji ce meriti zračenja u oblasti od 2 —4 mikrona. Proizvela ga je firma Perkin Elmer. Sunčeva svetlost koja pada

na površinu Marsa i odbija se od nje ulazi u spektrofotometar kroz otvor (1), padana ogledala (2) koja je usmeravaju u prorez (4). Ispred proreza se nalazi pokretni zaklon chopper - (3) koji osciluje sa 300 cikla u sekundi i tako modulira ulazne zrake. Ovako modulirani zraci posle odbijanja od ogledala (6) padaju na obrtnu svetlosnu rešetku. (5). Rešetka razlaže svetlosne zrake na spektralne linije i odbija ih ponovo na ogledalo. Pri položaju u kome se nalazi u datom trenutku, rešetka može da odbija samo po jednu talasnu dužinu koju upravlja na drugi prorez (8) Iza ovoga proreza se nalazi elipsoidno ogledalo (9) koje fokusira pojedinaéne talasne dužine na detektor od selenida olova (10). Radijacije koje padaju na ovaj detektor izazivaju električne signale koje prima jedan automatski pojačavač (12). Signali bivaju uveéani, ispravljeni (demodulirani), i postati u jedan analogno-digitalni konvertor (7). Izlazni signal se zatim podesi za telemetarsko odašiljanje. Selenidni detektor se hladi na —7B°C kako bi postigao infracrvenu osetljìvost. Mali aluminijumski zaklon (11) na jednoj strani detektora zaklanja Sunéevu svetlost ostavljajuéi drugu stranu otvorenu ka hladnom prostoru. Ovakav instrument se veé ispituje u Jet Propulsion Laboratory, California. (»Aviation Week«, od 1. maja 1961) Fizikohemičar

Bojana Aleksić

Preénik Venere. Odrediti preénik Venere je prilično složen zadatak. Prilikom optičkih merenja ne određujemo samo dimenzije čvrste lopte planatine, nego se tome doda i neprovidna i debela atmosfera. Zbog toga su i greške merenja velike. U junu 1959 Venera je prošla ispred zvezde Alfa Leonis (Regulus). Prema oéekivanju zvezda nije nestaia odjednom iza diska planete (niti se pojavila odjednom), nego je njena svetlost opala postepeno kako je prolazila kroz sve gušće' slojeve atmosfere. Pomoéu ove éinjenice bilo je moguée odrediti stvarni prečnik čvrste Venerine lopte. Vaucouleurs i Menzel, saradnici Harvard opservatorije, iz Spanije su posmatrali pokriée ove zvezde. Prema njihovom merenju preénik planete iznosi 12.146 km sa greškom od + 12 km. To zna« da je preénik Venere jednak 95,2% vrednosti ekvatorskog preénika Zemlje (12.756,8 km). Na osnovu istih posmatranja sovjetski astronom Martinov dobio je 12.200 km (sa + 34 km). (»Sky and Telescope«) T. Đ.

ВАСИОНА IX. 1961 6poj 3

53