Гледишта

■vangarde takvih procesa ako ;se i njen unutrašnji život ne :zasniva na tom istom principu. Avangarda takvog _ procesa ne može biti skučenija, bojažljivija, netolerantnija i ne;sposobnija da izađe iz odre'đenih idejnih okršaja i kontroverza od one sredine kojoj bi trebalo da bude avangarida.” Ističući da postoji teza da Je ovakav demokratizam partijskog razvoja nemoguć bez postojanja više partija, autor kaže; „Teza na izgled plauzibilna, ali historijski potpimo apstraktna. Ona je historijski neprimjerena ovakvom razvoju kao što je naš jugoslovenski iz više razloga: u prvom redu sukobi partija se odvijaju radi borbe za vlast određene grupacije, klase itd. U društvu koje inaugurira samoupravne procese nije pitanje vlasti ove ili one političke partije, nego, zapravo, odumiranje takve vlasti, prevladavanje dominacije političke sfere društva. Prebacivanje težišta u rješavanju fundamentalnih pitanja na političku sferu, sa svim onim instrumentima, tehnikama i popratnim akcijama koje takva borba iziskiva, vodilo bi prije do jačania birokratskih, a ne samoupravnih snaga. Samoupravnoj zajednici nije ni u kakvom interesu ,gnnoženje” politike i političara, čemu bi takva borba vodila i, konačno (iako ovim nisu iscrpljeni svi argumenti) u našoj jugoslavenskoj stvarnosti, opasnosti od nacionalističkih deformacija i utvara ovakvim procesima bile bi daleko pojačane, što također nije nimalo poželjno... Suštinsko pitanje, kako iz svega dosad rečenog slijedi, pitanje je daljnje demokratizacije i partije i društva u celini. Ako smatramo da je rješavanje ovog pitanja višepartijskim sistemom neprimjemo iz razloga koji sam naveo, moramo ga rješavati u ovom sklopu: partija^ — samoupravno društvo (još tačnije; razvijanje, iz građivanje samoupravne socijalističke zajednice). Kako je bilo već rečeno, partija u tom procesu ne može • zaostajati za društvom, jer bi se u teorijskom, misaonom i akcijskom pogledu našla na repu zbivanja, te bi lako postala i kočnica tog procesa. De-

mokratizam u partiji, međutim, ne može značiti samo mogućnost i nužnost utjecaja svih organa partije na odluku i politiicu partije, ne samo mogućnost i pravo na svoje mišIjenje tokom donošenja odluka, nego i pravo da se, poštujući mišljenje većine, i dalje javno i unutarpartijski zalaže za određeni stav, kad je netko duboko osvjedočen u ispravnost svoga stava. Sve dotle dok praksa ne demantira većinu, ili pojedinca, ili grupu Partiji u ovakvom historijskom momentu je od neprocjenjivog značaja da ima članove koji će s najvećom ozbiljnošću, dubinom analize i komunističkom zainteresiranošću osvjetljavati određene probleme društva i razvoja socijalizma i imati određena, što bolje fundirana mišljenja. U takvim okolnostima ne može se od dotičnog člana, koji sav stoji iza određenih analiza, zahtijevati da ih se jednostavno odrekne, jer se većina u određenom momentu s njima ne slaže. To je ujedno jedini put i način da marksizam u potpunosti zadobije onu intelektualnu dimenziju za koju je, npr., staljinizam sve učinio da je diskreditira.”

PRIVREDNI GLASNIK br. 11/1967.

DRAGIŠA GROZDANOVIC; Ekonomska suština standardnih troškova; LJUBOMIR JOVANOVIC; Problemi knjigovodstvenog obuhvatanja rashodovanja osnovnih sredstava; STOJAN COLOVIC: Osvrt na primenu principa raspodele prema radu u našoj privrednoj i društvenoj praksi; dr DANILO Ž. MARKOVIC: Neka shvatanja u industrijskoj sociologiji o monotoniji i razmrvljenosti rada u inđustriji; BRANKO DABETIC i LJUBIVOJE JANJIC: Stanje i problemi u govedarstvu i govedarskoj proizvodnji; GAVRO MARJANOVIC: Svetozar Marković o klasama i klasnim borbama; LJILJANA SLOVIC: Ekonomska politika i metodi usmeravanja razvoja gradova Jugoslavije.

171