Гледишта

poresku reformu radi boljeg uspostavijanja pariteta između domaćih i svetskih cena, dok je drugi referat iz te oblasti (dr Aleksić i dr Fabinc) precizirao u šest tačaka posledice koje su proizišle iz naše neadekvatne spoljnotrgovinske politike. Jedna od tih tačaka, koja je za našu tezu od posebnog interesa, govori o tome da su naše visoke unutrašnje cene destimulativno delovale na izvoz jer se našim preduzećima više isplaćivalo da svoje proizvode plasiraju u zemlji nego da ih izvoze u inostranstvo. Pošto su naše visoke cene plod inflacije, mislimo da nije potrebno naglašavati da je i ovde ova stoglava aždaja svojom „nevidljivom rukom” dala svoj negativni doprinos. Uz to, ona je nesumnjivo delovala i u pravcu povećanja uvoza povećanjem domaće tražnje. Pokazalo se i ovom prilikom da je pasiva platnog bilansa veran pratilac dužeg inflacionog procesa u svim tržišnim privredama. Ipak, pored dužnog poštovanja prema svakom referatu (i referentu) koji su ovde vrlo uopšteno i površno izloženi, mislim da su u najvećem broju referata, a i u diskusiji, najčešće isticana dva uzroka nestabilnosti: preterane investicije i strukturni poremećaji. Mada ta dva zarista u načelu zaista mogu biti odlučujućf uzroci („inicijalni impulsi”), mi smatramo da se u našoj konkretnoj i savremenoj stvamosti oni ipak ne mogu smatrati za takve. Ako bi to bile preterane investicije, onda bi u normalnim prilikama i u normalnim uslovima, tj. bez intervencije politike deficitamog finansiranja, svi drugi vidovi potrošnje nacionalnog dohotka morali da se smanje. Ne poričući izvesno multiplikativno dejstvo investicione potrošnje na ostale vidove potrošnje, verovatno da bi se i oni nešto povećali, mada bi se, usled toga, s razlogom moglo očekivati da se inflatorni efekat tog porasta lako i brzo egalizira većom proizvodnjom i porastom produktivnosti koju svako racionalno investiranje uzvraća privredi. Međutim, mi imamo pojavu da su se gotovo u istim procentima povećali i svi ostali vidovi potrošnje (budžetske, lične i uvozne), što navodi na zaključak da postoji neki drugi uzrok koji ih pothranjuje. Taj uzrok je, po našem mišljenju, bankarski kratkoročni kredit. Zaključak izvodimo iz nepobitnih dokaza da su se i ti krediti u mnogim slučajevima i u krupnim iznosima upotrebljavali za finansiranje investicija, skoro uvek za izravnanje razlike između odobrenih investicionih zajmova i čestog skupljeg koštanja izgradnje investicionih objekata, da mnogi investicioni fondovi duguju bankama velike kratkoročne kredite i da je, uza sve to, neuspela akcija „oročavanja” još više pojačala i onako predimenzioniranu investicionu potrošnju. Sto se tiče argumenta o strukturnoj neusklađenosti, uvereni smo da i on nije u mogućnosti da posluži kao objašnjenje za inicijalni impuls onog što se kon-

207

KREDITNA POLITIKA I STABILNOST PRIVREDE