Гледишта

ravnoteže robno-novčanih odnosa. Ako se društveni bruto-proizvod računa po tekućim cenama, on se u razdobiju 1954—1964. povećao 4,6 puta, ako se, pak, računa po stalnim cenama iz 1960. godine, povećanje iznosi svega 2,2 puta, što u odnosu na 6,2 puta, koliko se u isto doba povećala novčana masa, predstavlja, po našem mišljenju, jedan zaista nezdravo velik kvantitativni raskorak koji je bio kadar da potisne u stranu sve druge „kvaiitativne” impulse. Po njegovom računu, novčana masa porasla je više za „svega" 275 milijardi dinara. Međutim, ako se porast društvenog bruto-proizvoda računa po stalnim cenama, onda taj porast iznosi 1.653 milijarde, što bolje nego išta drugo ukazuje na značaj ovog podatka. Da nije biio nekoliko dobrilr žetvi, inostrane pomoći, međunarodnih kredita, pa i kontrole cena, svakako da bi taj raskorak bio još mnogo veći. Sto se tiče buduće kreditne politike, dr Perišin se nedvosmisleno izjašnjava za to da ona bude beskompromisno antiinflatorna, aii traži da se i sama Narodna banka osposobi za taj zadatak jer s pravom predviđa mogućne udarce, motivirane, kao obično, nekim „višim ciljevima” i jer mnogi zbog neznanja, ne shvataju ~da nacionalna ekonomija u svojoj ukupnosti sve teže može normalno da funkcioniše u uvjetima inflatome napregnutosti”. Ne sme se dozvoliti da ovlada već ispoljena tendencija da se antiinflaciona pohtika shvati samo kao parola i da se pod raznim tobožnjim razlozima (~oskudica u obrtnim sredstima” i drugo) slomi već na samom početku. Kao što se iz ovog površnog i sumarnog prikaza može videti, mnogi stavovi dr Perišina u sagiasnosti su sa našim sem u pitanju rangiranja. I ovde se javIja dilerna „kokoš ili jaje”, tj. da li je kreditna inflacija povukla za sobom „privredni i dmštveni život” ili je taj „život” porodio inflaciju. S ovom dmgom alternativom mi se ne možerao složiti iz dva razloga. Prvi je u tome što bi se iz nje mogao izvući zaključak da naš privredni model nužno uslovljava kreditnu inflaciju, što nije tačno i što bi značilo da se samo odajemo iluziji kađa očekujemo da ćemo übuduće biti kadri da vodimo antiinflacionu politiku. Već sada imamo očiglednih dokaza da smo za to kadri i da ćemo biti ukoliko u tome istrajemo. A drugi, za našu tezu još važniji razlog krije se u argumentaciji koju nam je dao sam referent. On, naime, polazi od osnovne pretpostavke da je glavni uzrok nestabilnosti u „razvodnjavanju” realne akumulacije pomoću ~mistificirane” akumulacije dobijene kreiranjem novog novca. Potpuno se slažemo sa tačnim i duhovitim izrazom „razvodnjavanje” jer se za kreirani novac zaista može reći da predstavlja nešto slično vodi koja je poplavila i uzdrmala sve

217

KREDITNA POLITIKA I STABILNOST PRIVREDB