Гледишта

ekonomizam. Treba reći da je on u izvesnom smislu stihijski izraz konkretnih zbivanja za koja su karakteristične ozbiljne ekonomske teškoće, pa i naše ekonomske nerazvijenosti iz kojih želimo i nastojimo što pre izaći. U traženju rešenja iz takve situacije često i nesvesno prihvatamo „filozofiju” „društva blagostanja", „ekonomizma" i „potrošačkog društva”, po kojoj porast materijalnog blagostanja zato što je nužni i osnovni uslov napretka, postaje jedi n i smisao naših napora. Po mnogima, osnovni, pa i jedini, motiv ponašanja naših ijudi jeste povećanje ličnog dohotka i svako rešenje koje vodi torn cilju društveno je opravdano. Svestan sam da bi raalo bilo onih što bi lako priznali da zastupaju ili prihvataju takva shvatanja, ali, ako bi pažljivo proučili njihova stvama ponašanja, onda bi brzo postaio jasno da se u praksi dobrim delorn ponašaju u. skladu sa takvim shvatanjima. Druga impiikacija instrumentalističkog shvatanja samoupravljanja jeste sledeća: opravdano je postaviti pitanje o adekvatnosti samoupravljanja kao srcdstva u realizaciji određenih ciljeva društvenog razvoja. Strogo logički gledano, ovakvo pitanje nije ni pogrešno ni suvišno. Odgovoriti na njega značilo bi detaljno proučiti ciljeve našeg razvoja i mogučnosti da se samoupravljanjem (koje, takođe, treba precizno definisati!) ti ciljevi ostvare. Teorijski je moguće da se ti ciljevi uopšte ne mogu ostvariti samoupravljanjem, već da njima odgovaraju adekvatnija sredstva. Ako je reč o podizanju produktivnosti rada, ekonomičnijem poslovanju, tehnološkim inovacijama, podizanju dohotka u uslovima slobodnog tržišta, onda ima više različitih sredstava u realizaciji tih ciljeva. Naučna organizacija rada, stručnost u vođenju tehnoloških p.rocesa, stručna analiza tržišta itd. jesu neka od sredstava koja se svugde u svetu, pa i kod nas, koriste za podizanje produktivnosti rada, povećanje proizvodnje i poboljšanje finansijskih efekata privređivanja. Ostaje otvoreno pitanje o ulozi samoupravljanja u ostvarivanju takvih ciljeva. Naravno, uvek postoji mogućnost da se ta ista sredstva ili mere proglase samoupravljanjem ili samoupravnim merama i da se tako dokaže adekvatnost samoupravlianja u realizaciji tih ciljeva. Pristalice instrumentalističkog shvatanja samoupravljanja najčešće polaze od zahteva da se u sadašnjoj ekonomskoj situaciji, kada se kao imperativ postavlja efikasnost u privređivanju, nužno nameće i pitanje efikasnosti sistema samoupravljanja. I zaista, ako se samoupravljanje shvati samo kao sredstvo, onda se teoriiski nameće pitanje: da li je ono dovoljno efikasno za ostvarenje zamišljenih ciljeva? Kada se samoupravljanje shvata kao sredstvo, onda se, izgleda najčešće imaju u viđu organi ili organiza-

224

SILVANO BOLCIC