Гледишта

nađe u jednostavnom presađivanju građanskog liberalizma (tj. apsolutno slobodne borbe društvenih grupa i partije), nije samo nagoveštavao negativne draštvene posledice, nego je bio lišen bilo kakvih teorijskih novosti i napora da se nađu kvalitetno viša draštvena rešenja. Sadašnje koncepcije prosvetnih radnika u pogledu obrazovanja i vaspitanja mogle bi biti i potpunije. Ipak, one su znatno kvalitetnije od koncepcija i odluka sa kojima su se sukobile. Time su se bitno razlikovale od većine dosadašnjih pokušaja kritike. To je bio jedan od glavnih razloga što kritički nastup prosvetnih i naučnih radnika nije bilo moguće skinuti sa javne pozomice i što se njime nešto postiglo. Takav je nastup prosvetnih i naučnih radnika zbog toga nehotice postao i praktička kritika dosadašnje draštvene kritike. Već je postala moda da gotovo svi dosadašnji pokušaji kritike u Jugoslaviji zauzmu približno sledeći stav: u „instituci jama” je nemogućno progresivno kretanje, u njima se uveK stvaraju trali kompromisi. Taj stav nije pretendovao samo na instinitost u određenim uslovima, nego je težio da važi kao univerzalni princip. Na neodrživost tog apsolutnog „antiinstitucionalizma” ukazuje, naravno, čitavo istorijsko iskustvo. Institucije shvaćene kao relativno stalni i, po pravilu, formalno učvršćeni drašt\ r eni oblici (znači institucija može da bude i draštveni organ i stračno udruženje) mogle su ili podsticati ili gušiti progresivne društvene sadržaje u zavisnosti od odnosa draštvenih snaga, pa i sa me unutrašnje strakture institucija. I naše trogodišnje iskustvo ukazuje na pogresnost apsolutnog bežanja od svakog dodira sa institucijaraa. Oni koji to čine beže zapravo sami od sebe, jer osećaju nesigumost sopstvenih stavova; a baš takva nesigumost sadrži opasnost nezdravih kompromisa, Naprednim akcijama prosvetnih radnika, kao što je poznato, postavljale su se ozbiljne prepreke i unutar određenih institucija. Ne samo da njihovi obrazloženi predlozi nisu uvek dobili „većinu”, već su često bili susretani zastarelim oblicima borbe, na primer, nepravednim optužbama da je tu reč o malograđanštini, etatizmu, aristokratizmu i uticaju zapadne reakcije. Međutim, dosledni i argumentovani stavovi prosvetnih i naučnih radnika podstakli su u izvesnim institucijama postepeno i pozitivan razvitak, porast podrške progresivnim težnjama (u Sloveniji su, npr., određene stavove visokoškolskih radnika poduprli republički sindikati, a zajedničke stavove školstva i određeni organi SK i republičke skupštine). Tako se prvi put praktično pokazalo da bi u sadašnjim jugoslovenskim uslovima društvena kritika sasvim promašila ako bi apsolutno bežala od institucija. U našim jugoslovenskim institucijama postoje i postojaće elementi birokratizma. Međutim, usled našeg specifičnog razvitka, ti elementi nisu spojeni u homogen, izgrađen sistem. Zato se mogu javljati progresivne težnje i unutar institucija. Stoga će se oni koji zaista teže radikalnim rešenjima, a ne kompromisima, koristiti i mogućnostima koje daje borba unutar institucija. Najradikalnija rešenja traže i najveće sakupljanje svih progresivnih snaga. „Principijel

244

">P VOJAN HUS