Гледишта

momenta postojeće pravne grane, ili, pak, kada element predmeta postojeće pravne grane dobije dimenzije koje nadrastaju samu granu. Jednom reči, kada društveni razvoj izbaci predmet pravne grane koji je čini novom, samostainom i određuje joj mesto u postojećem pravnom sistemu. U tom smislu naša pravna nauka mora da se pozabavi pitanjem: da li sadašnji naučni pravni sistem, dakle, sistem koji se ne razlikuje od klasičnog, odgovara i u uslovima postojanja jednog novog socijalističkog prava, prava samoupravljanja. Sa razvojem samoupravnih odnosa i ovo pravo zauzima vrlo značajno mesto u našem pozitivno-pravnom sistemu. Kao takvo, ono je našlo mesto u nizu naših pravnih grana i naučnih disoiplina o njima. Ako se izuzmu najstarije pravne grane, krivično, međunarodno i obhgaciono pravo, koje po prirodd svog predmeta ne sadrže elemente samoupravnog prava, ogromna većina pravndh grana predstavlja „pravi domioil” samoupravnog prava. Opravdano se, dakle, može postaviti pitanje njegovog konstituisanja u posebnu pravnu granu d naučnu disciplinu. To bi, razume se, izazvalo velike promene u mnogim postojećim disciplinama i na svetlost dana izvuklo pitanje o opravdanosti njihovog postojanja. Ovo pitanje još nije sagledano u svim dimenzijama koje ono impMcira, te ga zbog toga još nijedan fakultet nije jasno postavio. Neke početne korake učinili su pravni fakuiteti u Beogradu i Novom Sadu konst.tu'sanjera naučne discipline javno upravljanje, za koju, istina, još ne postoje nastavni program i plan. Pravne i pohtičke nauke imaju mogućnosti i realne osnove da ovom pitanju u narednom periodu posvete punu pažnju. Skloni smo da verujemo da pitanje stvaranja naučnog pravnog sistema u nas nije od prvorazrednog značaja. Ono je u prihčnoj meri i terminološko pitanje. Mnogo značajnija uloga pravne nauke je u izgrađivanju sistema pozitivnog prava, tj. pravnog sistema u njegovom drugom značenju. U ovom slučaju nauka ne uzima sistem prava kao gotovu tvorevinu, završeno đelo zakonodavca i drugih normativnih organa, već neposredno učestvuje u stvaranju tog sistema. Nauka više nije, kao u prvom slučaju, pasivan faktor, već aktivan i stvaralački. Njen zadatak se ne dscrpIjuje u objašnjenju onog što se zbilo, daleko i nezavisno od nje, već ona postaje imanentan deo i oblik tdh zbivanja, duh njihov. Nauka utiče na stvaranje tog sistema u samom procesu njegovog nastajanja i ostvarivanja. Pcravna nauka ima dva krupna razloga da učestvuje u stvaranju sistema pozitivnog prava. Prvi, manje značajan, tiče se same pravne nauke, a ogleda se u tome što je nemoguće stvoriti relativno dobar naučni sistem prava, ako je sam sistem pozitivnog prava nepotpun, ima praznina ili je protivrečan. Drugi, mnogo značajniji, sastoji se u tome što sistem pozdtdvnog prava sam po sebi nikad nije savršen, te bi bez učešća pravne nauke ne samo loše funkcionisao već bi bio i koćnica društvenog progresa. U ovom smislu pravni fakulteti, kao najsposobniji i najstručndjd deo dru-

272

DRAGAN ĐORĐEVIC