Гледишта

socijalističkog razvitka osporavaju čak i ona socijalistička obeležja koja bi ona morala da ima, iako sam razvitak jugoslovenskog socijalističkog sistema nudi najmanje argumenata da se izvede takav zaključak. Konstituisanje državno-socijalističke svojine u Jugoslaviji završeno je 1949. godine. Država je tada bila vlasnik svih sredstava za proizvodnju, izuzimajući pretežan deo poljoprivrede i zanatstva, kao i jedan deo građevinarstva. Poznato je, međutim, da je već krajem 1946. godine pretežan deo ukupno raspoloživih sredstava za proizvodnju bio državno vlasništvo, koje se kasnije proširivalo (trgovina i ugostiteljstvo) i sve do 27. juna 1950. godine materijalno i organizaciono jačalo. Kako, onda, objasniti činjenicu da je svega godinu dana nakon definitivno oformljenog državnog vlasništva u socijalističkoj Jugoslaviji donet zakon kojim se ta sredstva predaju proizvođačima na upravljanje? Kako se, naime, moglo dogoditi da jedna etatistička društvena stmktura takvim tempom vodi proces sopstvene negacije? Zar to ne govori u prilog zaključka da je u njoj dominiralo socijalističko biće? Zar to, pored ostalog, ne kaže da je u početnoj etapi jugoslovenskog socijalističkog razvitka ipak postojala odgovarajuća spojenost proizvođača sa sredstvima za proizvodnju (doduše, ne neposredna, već posredstvom njihovih opunomoćenika), koja se razvijala i jačala prilično brzo (mada ne uvek tako da bi bila dostupna golom oku). Tako se jedino i može objasniti činjenica da su već 1950. godine postojale potrebne pretpostavke da se odgovarajućim zakonom ozvaniči početak jedne više etape u započetom razvitku socijalističkih odnosa u Jugoslaviji. Ja, recimo, pored ostalog, imam utisak da se veoma različito može tumačiti u našoj literaturi gotovo opštepnlrvaćeno tvrđenje da je u ranom jugoslovenskom socijalizmu (administrativnom) državna i privredna administracija (koja se, ne tako retko, pogrešno poistovećuje sa birokratijom) imala mono p o I na sredstvima za proizvodnju, uključujući i raspolaganje viškom proizvoda. Smatram da je to prilično uprošćena, pa stoga i gruba kvalifikacija jedne veoma suptilne i protivrečne sadržine. Sada, međutim, već ima dovoljno elemenata da se nešto određenije kaže o karakteru tog „monopola”, o karakteru i materijalnim efektima njegove ekonomske eksploatacije. lako ne previđam činjenicu da je u etatističkoj etapi socijalističkog razvitka u Jugoslaviji bilo izvesnih promašaja i deformacija (uključujući i elemente i tendencije birokratizacije), meni se ipak čini da bi se danas s pravom moglo reći da je tada postojeći državno-administrativni raonopol na sredsty^ma za P ro i zv odnju uodlučujućoj meri kori.šćen suprotno svom nazivu - ne za jačanje i re-

359

POLOŽAJ PROIZVOĐACA U SAMOUPRAVNOM SISTEMU