Гледишта

miranja. „Prvi akt u kome država stvarno istupa kao predstavnik cijelog društva prisvajanje sredstava za proizvodnju u ime dmštva ujedno je i njen poslednji samostalni čin kao države. Miješanje državne vlasti u društvene odnose postaje malo-pomalo suvišno i onda samo od sebe prestaje. Mjesto vladavine nad ljudima dolazi rukovanje stvarima i upravljanje procesom proizvodnje. Država ne biva ukinuta, ona izumire.” 3 ) Kao što se može videti, ako bismo se znalački držali tekstova Marksa i Engelsa, onda kao da gotovo ne bi bilo spora oko karaktera socijalističke države i njene uloge u početnoj etapi izgradnje soeijalizma, pa utoliko ni oko karaktera državne-socijalističke svojine. Ona bi (socijalistička država) po svojoj suštini morala da bade oblik organizaeije radničke klase („opunomoćeno predstavništvo radničke klase”), radi preuzimanja sredstava za proizvodnju od bur/oazije, a zatim i radi organizovanja prvih oblika socijaiističke proizvodnje. Ona se, međutim, potvrđuje kao stvarni predstavnik novokonstituisanog društva samo ako korišćenje preuzetih sredstava za proizvodnju organizuje u skladu sa interesima radničke klase dakle, ne za jačanje materijalne baze same države, već za izgradnju samoupravnog društva na bazi direktne i potpune spojenosti radnika sa uslovima za proizvodnju. Zato Engels i kaže da je preuzimanje sredstava za proizvodnju od buržoazije istovremeno prvi i poslednji samostalni akt države, jer se upravo tim aktom konstituišu materijalne pretpostavke koje bi morale da vode njenom odumiranju. Državno-socijalistička svojina, naime, nikako ne bi smela da se pretvori u materijalnu bazu same države i njenih profesionalnih opunomoćenika, jer bi to bilo u potpunoj suprotnosti sa njenim socijalističkim bićem, Poznato je, medutim, da je upravo početna etapa socijalističkog razvitka (koja je, čini se, kalendarski nemerljiva) posebno bremenita izvanredno značajnim iskušenjima, koja u znatnoj meri mogu da uspore, čak i da deformišu tokove započetih kretanja. Dosadašnje iskustvo, inače, dokazuje da se njihov glavni epicentar nalazi baš u moguenosti da se državno-socijalistička svojina poistoveti sa društvenim vlasništvom na sredstvima za proizvodnju kao takvim (što bi vodilo jačanju materijalne-baze same države), pa da se na toj osnovi znatno uspori proces konstituisanja samoupravnog soeijalizma (ne isključujući čak ni mogućnost da se etatistički socijalizam oformi i razvije kao poseban oblik otuđenosti radnika od uslova za proizvodnju). Nasa literatura je, međutim, zabeležila da je moguća i jedna druga vrsta krajnosti; da se etatističkoj etapi

3 ) F. Engels, ~Anti-Diihring’', Naprijed, Zagreb, 1946, str. 295.

358

DR DRAGOUUB DRAGIŠIĆ