Гледишта

ne čoveka. Ali, dalje, ona to prisvajanje ne poistovećuje sa jednostavnim opredmećivanjem prirode od strane proizvođača (kad je on čini svojom), već je svojina prvenstveno shvaćena kao odgovarajući društveni odnos povodom prisvajanja prirode i posedovanja njenih opredmećenih delova. Dakle, odnos između čoveka i stvari (prirode), kao fizičko iskorišćavanje i posedovanje stvari od strane čoveka, može biti različit, ali je u suštini kao odnos nepromenljiv: „bilo da čovek podigne ruku da obere plod ili da najsloženijim metodama hemije i fizike preobražava i savlađuje najsloženije delove prirode”. Međutim, društveni odnosi koji se konstituišu povodom korišćenja i posedovanja opredmećene prirode (suštinska strana svojine) predstavljaju stalno promenljivu komponentu svojine, jer po svom karakteru i strukturi ona zavisi od razvitka proizvodnih snaga. Ostavljajući po strand problem lične svojine (koja se odnosi na predmete lične potrošnje), ostaje da se sada podsetimo; kako su izgledale glavne etape u razvitku privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju. Specifikum robovlasničke privatne svojine u osnovi čini to što su proizvođači bili predmet (objekt) svojine. Za feudalnu svojinu je, pak, karakteristična vezanost i zavisnost čoveka i njegovog rada za privatnu (feudalnu) svojinu zemlje. A suština kapitalističke privatne svojine sastoji se u tome što su proizvođači kao formalno-pravno slobodne ličnosti ekonomski prinuđeni da sa vlasnicima sredstava za proizvodnju zasnuju najamni (eksploatatorski) odnos. Dakle, robovski položaj proizvođača u robovlasništvu i, kasnije, kmetska vezanost proizvođača za zemlju prevaziđeni su novim uslovima u kojima radnik kao formalno-pravno slobodna ličnost, zbog ekonomske prinude, počinje da prodaje svoju radnu snagu i time postaje roba. Na osnovu izloženog, sasvim jasno proizlazi sledede. Čovek kao proizvođač (pa utoliko i kao ličnost) bio je predmet (objekt) svojine samo u određenim društveno-istorijskim uslovima. Ti su uslovi definitivno prevaziđeni dolaskom buržoazije na istorijsku pozornicu, jer je sloboda ličnosti bila osnov njene ekonomske i političke doktrine. Proizvođač ponovo postaje „svoja svojina” postaje svoj i time Slobodan. Ali to je formalno-pravni uslov egzistencije lienost i, koji ne p r e d is t a v 1 j a nl'kalkvo posedovanje n dti prisvajanje po definieiji svojine, pa je utoliko i pogrešno reći da u tim uslovima postoji „privatno vlasništvo radne snage”. Najzad, formalno-pravna sloboda ličnosti proizvođača u različitim društvenim uslovima ima različitu društveno-ekonomsku sadržinu i značenje. Za kapitalizam ona je predstavljala nužnu pretpostav-

366

DR DRAGOUUB DRAGIŠIC