Гледишта

robnije i sa svih strana ekonomsko-logički testirati, s tim što u članku koji je predmet ove rasprave ima namjeru raspravljati o sedam takvih ideja hipoteza. Dr Ceme smatra da je ekonomsko-logičko testiranje nekih ideja iz teorije dohotka potrebno „za potpunije razumevanje odnosa raspodele, kao i za usavršavanje celog našeg privrednog sistema” (str. 1305). U fusnoti članka dra Cemea „Pokušaj ekonomsko-logičkog testiranja sedam hipoteza iz teorije dohotka” navodi se da „naslov treba shvatiti tako da je ekonorasko-logičko testiranje hipoteza neka vrsta njihovog proveravanja i isticanja protivteza, s tim da se i jedne i dmge kasnije i empirijski testiraju”. Clanak dra Cemea ne daje osnove za zaključak da je „ekonomsko-logičko” testiranje uspjelo niti da njegove iznesene ideje predstavljaju verificiranje tipičnih, reprezentativnih stvarnih odnosa u našoj privredi. Nije sasvim jasno da li dr Ceme smatra da je iznio i rezultate empirijskog testiranja iznesenih hipoteza ili to misli učiniti kasnije. Bilo bi interesantno znati na koji će se to način izvršiti. Cerne nije dao cjelinu svoje koncepcije o tome kako pomoći da naš privredni sistem postane „visoko ekonomski racionalan”. Zbog toga je vrlo teško racionalizirati polemiku na njenom sadašnjem stupnju pa se mora debatirati o pojedinim riječima i rečenicama i na taj način se nepotrebno ponavljati a možda raspravljati i o ne bitnom, što bi se svakako izbjeglo da je Cerne jasno formulirao svoje ideje i svoje stavove kojima pobija hipoteze koje su predmet njegove rasprave. U pobijanju prve hopiteze da je dohodak „osnovna kategorija našeg privrednog sistema i osnovna pokretačka snaga našeg privrednog razvoia”, dr Ceme diskutira o maksimalizaciji dohotka da bi na kraju konstatirao: ~U krajnjoj liniji proglašavanje dohotka za osnovnu kategoriju razvoja u privrednoj politici može lako značiti veliku iluziju i otvaranje vrata inf I a c i j i. Na duži rok ne može se više ni brže deliti nego što se proizvodi. Ne proizvodi se dohotkom, već dohodak treba da kod radnika podstiče težnju za većom produktivnosti, pre svega, preko većeg znanja. Stoga je jasno da mikro i kratkoročne stimuluse ne možemo zamenjivati s makročiniocem privrednog razvoja, što je rad, pre svega, kao stvaralačka snaga”. U vezi s ovim stavom dr Cerne bi morao da dosta toga objasni. Jasno je, međutim, samo po sebi da se ne može više ni brže dijeliti ne samo na duži rok, nego niti na kraći rok. Ako to netko ipak čini, onda je to isto kao da falsificiranje uzimamo kao tipičnu privrednu pojavu zbog koje treba mijenjati nešto u privrednom sistemu.

620

DR HRVOJE ŠOSIĆ