Гледишта

svega, otud što se autor ne koristi dovoljno savremenom literaturom iz oblasti sociologije rada i psihologije rada, koja je najčvršće povezana sa problemom koji ispituje.” Ona to pokušava pokazati na primjeru anonimnog uticaja i odnosa rukovođenja i upravIjanja. Stoga piše: „Interesantno je da je osnovni problem sa kojim se suočava sociologija rada u savremenim uslovima, a pogotovu u društvu koje izgrađuje sistem samoupravljanja problem suprotnosti između rukovođenja i upravljanja autor potpuno zanemario (doduše, on ga samo pred kraj spominje, ali mu to ne služi kao jedan od osnovnih indikatora razvijenosti samoupravnog sistema). A ta suprotnost je danas ključna tačka u sistemu samoupravnih odnosa, naročito na nivou radnih organizacija i lokalnih kolektiva” (str. 120—121. polemike). Zar se po logici Zage Pešić-Golubović ne isključuju tvrdnje da sam suprotnost rukovođenja i upravljanja „potpuno zanemario” i da je ipak „pred kraj spominjem'’. Na kojoj od ovih protivrječnih tvrdnji ona ostaje? Kasnijim izjavama ona pokazuje da ostaje pri tome da sam ovaj problem izostavio. 2 Pošto navodi da sam potpuno zanemario suprotnost rukovođenja i upravljanja, a da je ipak pred kraj spominjem, u pobijanju njene tvrdnje pozivaću se samo na prvu polovinu svoje knjige. U dijelu svoga rada pod naslovom „Inicijativa i inicijatori u sistemu samoupravljanja" govorim o samoupravljanju kao razrješenju suprotnosti između direktive i inicijative, nestanku klasične direktive koja postaje samoupravni čin, rezultat mnogih inicijativa. Zar to dijelom nije aspekt odnosa rukovođenja i upravljanja. U tom dijelu ja govorim o formalnim centrima inicijative u koje übrajam i organe rukovođenja. Pored ostalog, pokazano je da rukovodioci daju relativno više predloga, čak i na sastancima SK, da više kritikuju itd. Ja ukazujem i na poluneformalne grupe rukovodilaca i društveno-političkih funkcionera ~vrhuške" (njoj bi, svakako, bilo jasnije da sam rekao „elita"). Ukazivanje da su i rukovodioci centri dirigovane inicijative, zar nije na određeni način aspekt odnosa rukovođenja i upravljanja. Ili, na primjer, kada iznosim da se rukovodioci dogovore ko će ući u neki organ samoupravljanja. Zar indikator ovoga odnosa nijesu odgovori ispitanika da li bi izvršili neke kadrovske promjene (da li bi nekoga smijenili, da li bi mu dali više ili niže radno mjesto i sl.) kada bi imalo mogućnosti da to učine, kao i razloge

2 ) Tq se vidi iz tvrdnje: ~Isto tako ostaje nejasno zašto je autor, izostavljajući mnogobrojne značajne indikatore (kao što je suprotnost rukovođenja i upravljanja) u istraživanje .. ." (str. 121). Zar ne ostaje nejasno kako je to rukovođenje i upravljanje značajan indikator odnosa SK i samoupravljanja, jer je to moje istraživanje, Ne smatra, valjda, da je SK rukovođenje nasuprot samoupravljanju.

637

NAUCNA ODGOVORNOST U KRITICI STA JE TO?