Гледишта

i duhovna aktivnost ne odgovara, kao da nas sputava, pa smo zabavoi, kao jedan njen deo, sveli na ; niže. grane gde se povlađuje instinktima, čak i neukusu. Kao da smo zabavu institueionalizirali na tom nivou i odredili joj propozicije od kojih se ona hrani i kao korov živi i pokazuje veoma veliku vilalnost i sposobnost održanja. Ali, ako pođemo od toga da zabava, hteli mi tb ili ne hteli, ulazi u sklop kulture, a da suštinu kulture predstavlja „.. .jedan sklop Ijudskih odnosa, jedan' sistem vređnosti kroz koje .se društvo i Ijudski odnosi uopšte uspostavljaju, i koji kao takvi teže da prožmu sve oblasti društvehog života*” (Supek) onda se moramo zapitati koje vrednosti, koje odnose, i kakav je stil života izražen kroz zabavnl program koji nam pružaju uglavnom subotne i nedeljne večeri naše televizije. Nema sumnje da živimo u doba u kome se cene maferijalne vrednosti, fizička zadovoljstva, u vremenu kađa se u svakoj pojavi traži njena funkcionalna i materijalna vredno.st. Akcenat je stavljen na sticanje i posedovanje stvari, na potrošačku moć Ijudi. Tako se i u okviru područja zabave odnos organizatora prema publici sve više svodi na odnos prema potrošaču, odnos koji se zasniva na nuđerrju robe, privlačenju, šokiranju, reklami, odnos u kome i sam gledalac može da postane sredstvo, a ne cilj. Kada se govori o zabavi Kao indikatoru Ijudskog ponašanja i kao merilu kulture, onda moramo govoriti o trima postavkama: o potrebi, mogućnosti i brizi za zabavom. Niko neće osporiti da potreba za zabavom u našem druStvu postoji. Nema nikakve sumnje da uporedo sa težnjora za smanjenjem radnog vremena pitanje dokolice i zabave postaje veoma važan momenat, sastavni deo svakodnevnog života. Međutim, ne treba zaboraviti da za većinu Ijudi potreba za zabavom znači i potrebu za estetskim zadovoljenjem. Zabava, ma kakva bila, mora da zadovolji i neki minimum kriterija u smislu potrebe za estetskim doživljajem, potrebu za sopstvenim stvaralačkim učešćem. I u najprimitivnijeg čoveka nailazimo na potrebu za estetskim zadovoljavanjem. Na žalost, svakodnevno dejstvo nekih oblika zabave, pruža publici jedan standardni obrazac ponašanja i kriterija koji u njegovim predstavama o lepom i vrednom mogu, u stvari, da odigraju istu onu ulogu koju imaju predrasude za čistu i jasnu misao, pa su daleko od toga da ispune svoj pravi zadatak da pomognu uspostavljanju kriterija pri određivanju kategorije lepog i da zadovolje onu potrebu za estetskim doživljajem koja u svakom čoveku, otvoreno ili zapretano, postoji. čini se kao da među nekim organizatorima i sastavljačima programa našeg masovnog zabavnog života vlada uverenje da naš radni čovek, naša omladina, nemaju potrebe za estetsMm doživljajima. Ako je reč o drugoj postavci, tj. da li takva zabava ima materijalne mogućnosti da se realizuje, videli smo, bili smo svedoci da problem nije u tome. Ostaje nam jedino da razmotrimo treću postavku: briga oko sastavljanja zabavnog programa, u koju, nakon mnogih ~zlatnih” pokušaja imamo pravo da posumnjamo.

601

CENft. Z)LATA .U EABAVI