Гледишта

Otkuda uverenje da ono što treba da privuče publiku mora biti zlatno? Otkuda ta potreba da se svaki potencijalni učesnik u takvoj zabavi još izdaleka (preko oglasa, reklama i sl.) namami sjajnim bleskom zlata? Nije li to projiciranje sopstvenih preokupacija organizatora i sastavljača ovakvib programa, preokupacija koje ih lišavaju svojstva kulturnih radnika? Odgovor na sva ova pitanja dužni smo da tražimo jer se povodom mnogih „zlatnih" zabavnih emisija postavljaju i sledeća pitanja: Kakav efekat postižu u društvu? Da li odgovaraju našoj društvenoj situaciji i našim društvenim htenjima? Kakav je njihov društveni domet i cilj? Kakvu ulogu imaju u produbljivanju i ostvarivanju međuljudskih odnosa? Kakvu senzibilnost razvijaju? Ne postaju li ovakve vrste zabave deo „masovne kulture” u onom njenom negativnom značenju primitivne i dehumanizovane? Ne usmeravaju li emocije i ambicije gledalaca na zadovoljavanje potreba i vrednosti koje ne možemo nazvati socijalno poželjnim? Pre svega, ne smemo zaboraviti da ove emisije imaju veliko dejstvo na omladinu. U dilemi: biti po strani od svoje grupe ili se ponašati onako kako se ponaša grupa, omladina će verovatno konflikt rešiti tako što će prihvatiti ponašanje grupe. Mlad čovek ima potrebu da se oseća pripadnikom grupe, da se identifikuje s njom, i ta potreba za identifikacijom je veliki motivacioni izvor koiim se određuje njegovo ponašanje. Zavisno od stepena identifikacije, on počinje da govori ono što drugi govore, da veruje ono u šta drugi veruju, da radi ono što drugi rade. Ova je identifikacija utoliko veća ukoliko ličnost manje uspeva da zadovolji svoje motive za postignučem kroz sopstvene akcije pa traži nadoknadu za sopstveni uspeh u uspesima drugih, što znači da u tuđem uspehu vidi svoj. Biti bogat i biti popularan oba domena su jedan od najsimptomatičnijih izraza savremenog društva. Ipak, takav cilj nije lako dostižan; osim toga, taj se cilj stalno asimptotički pomera napred. Raskorak između aspiracije i uspeha u ostvarivanju želja je, prema tome, manje-više stalan, i teško da će se ičije aspiracije poklopiti sa postojećim mogućnostima za postizanje uspeha. Taj raskorak rađa osećanje inferiomosti, a ukoliko je raskorak veći, tj. aspiracije veče a mogućnosti za zadovoljenje manje, utoliko će i osećanje inferiornosti biti veće. U takvoj situaciji svi oni „zlatni” agensi postaju za omladinu vrlo atraktivan objekt za identifikaciju, budući da poseduju sve karakteristike koje mladima nedostaju i koje su socijalno poželjne: populamost, novac, slobodu akcije, Omladinac preuzima ulogu „zlatnog” autoriteta i identifikuje se s njim. Obožavanje junaka sa ekrana predstavlja donekle zamenu za vlastiti željeni uspeh, a pri tome se prihvataju etičke norme i principi takvih uzora. Prema tome, sve te „zlatne emisije”, „zlatne" utakmice, koje se najavljuju bučnom reklamom i impresioniraju velikim svo-

605

1 ’ vhr'a ' ' ’ jko'MdMoV.«,