Гледишта

polju tehnike, ekonomije, politike, kulture. Tako se od trenutka kad je najproduktivnija investicija investicija u čovjeka stvaraju mogućnosti novog preokreta odnosa između subjekta i objekta na razini i samog industrijskog rada. Vidimo da se razvija nova subjektivnost, ne u individualističkom i često metafizičkom smislu Sartreova egzistencijalizma niti u apstraktnom smislu starib hmnanizama (Ijudska priroda kako su je shvaćali u XVIII stoljeću), nego kao čovjekova stvaralačka sposobnost koju je proizvela sama historija i nov razvoj proizvodnih snaga koji čini objektivno nužnim razvoj čovjekovih stvaralačkih sposobnosti. Tako se rađa temeljni fenomen naše epohe. Cini se da je taj aspekt daleko od naše teme. A on je njezino središte. Pa ako je tome tako, teoretiziranje naših apstraktnih strukturalista jest teoretiziranje o jednoj stvamosti koja je na izmaku. Bez straha možemo im kazati; vi ste već Ijudi prošlosti. Vi teoretizirate o čovjekovoj situaciji koja je nepodijeljeno vladala u XIX stoljeću i početkom XX stoljeća, ali to više nije stvamost koja se rađa i razvija krajem XX stoljeća. Prema tome, nismo time dobili metodu za utemljenje humanističkih nauka na nivou do kojeg je danas došao historijski razvoj čovjeka. Dopustit ću sebi da istaknem jedan drugi aspekt: koliko taj apstraktni strukturalizam negira čovjekovu ulogu i priziva „smrt čovjeka”, kako kaže Foucault, ili „teorijski antihumanizam”, o kojem govori Louis Althusser, toliko se unutar strukturalizma javlja sukob između stmkture i historije, i to je bilo neizbježno. Na početku svoga L o u i s a Bonapartea Marx objašnjava da Ijudi prave svoju historiju, ah je prave u određenim uvjetima koji su strukturirani prošlošću. Marx tako drži u ruci oba kraja lanca: momenat strukture, stmkturiranje posredstvom prošlosti, ali i momenat stvaralačke djelatnosti čovjeka koji je proizveo te stmkture. Tu je ključ našega problema. Kako je nastao rascjep izrneđu stmkture i liistorije? On je nastao zbog neopravdanog unošenja de Sausserovih i Jakobsonovih teza tih velikih lingvista koji su napisali formativna djela našega stoljeća. Naravno, rascjep između strakture i historije začeo se već sa Ferdinandom de Sausserom. U svojem „Primčniku opće lingvistike” Ferdinand de Saussere tvrdi da dijakroničko nije stmktumo. To je apstrahiranje potpuno opravdano pod uvjetom da imamo na umu da je apstrahiranje; de Saussere se ograničio na proučavanje onoga što je nazivao sinkroničkim, to jest horizontalnim prerezom unutar historije. Polazeći od toga načela, on je nesumnjivo udario temelje izuzetno plodnoj metodi formalizacije u lingvistici, kao i Cuvier koji je, polazeći od fiksnog načela, rekonstmirao čitav živi organizam na osnovi bilo kojeg njegova fragmenta. Levi-Strauss je ozakonio metodu i pri tom podsjetio da je strukturalna analiza određena s nekoliko temeljnih karakteristika koje proizlaze iz fonologijskih proučavanja Tmbeckoga i Jakobsona: 826

ROGER GARAUDV