Гледишта

nici ne piihvaćaju tu očiglednost. Nije slučajno što Levi-Strauss, kad god govori o marksizmu, govori o njemu s velikim poštovanjem. Levi-Strauss čak sasvim izričito kaže u Divljoj misli: nastojim dati doprinos marksističkom proučavanju superstruktura. Nama je taj doprinos dragocjen, jer kad smo proućavali filozofske koncepcije religija ili umjetničke oblike, često nam se događalo da smo odmab prelazili na proučavanje vanjskih uvjetovanosti. Ali nije dovoljno „situirati’' neko učenje da se izvrši njegova analiza. Mi prelazimo na unutamju analizu strakture. Nedavno je Roman Jakobson na prolazu u Parizu dao intervju u kojem je kazao; „Kada je riječ o proučavanju jezika ili umjetnosti, ne znam kako je moguće ne pokušati otkriti njihovu strukturu. Oni koji govore o drugoj stvari pričaju priče a ne stvaraju nauku.” Jakobson je dodao da ne vidi suprotnosti između te struktume metode i marksizma, pod uvjetom da ne zamijenimo marksizam s mehanicističkom karikaturom koja, prema njegovim riječima, hoće da „proučava oblast umjetnosti kao mehanički derivat ostalih obiasti". Pierre Francastel je, po mojem mišljenju, čovjek koji je najviše pridonio marksističkoj estetici, upravo zato što je najprije poduzeo strukturalno proučavanje umjetnosti, a onda prešao na problem vanjske historijske uvjetovanosti. Misao o izgradnji sintetičkog modela nekog učenja, ili nekog umjetničkog oblika, nekog mita prva je i neophodna etapa u naučnom istraživanju bilo kojeg predmeta. Tek nakon podrobnog ispitivanja prema redosljedu pojmova može se pristupiti pokušaju objašnjenja polazeći od vanjske uvjetovanosti. Problem je u tome da tu struktumu metodu znamo artikulirati kao momenat historijskog materijalizma. Možemo to bolje naučiti utoliko što su nam neki učitelji strukturalizma, kao Levi-Strauss ili Jakobson, a u pitanjima umjetnosti Francastel, već pružili neku uputu za ono što bi mogla biti analiza u kojoj se struktuma metoda usklađuje s genetičkim metodama. Među marksistima kod Henri \Vallona imamo uzornu primjenu genetičke metode. Njegova knjiga ~Od čina do misli” najbolji je primjer u psihologiji za ono što bi mogla biti „komplementamost” genetičke i strukturalne metode. Strukturalna metoda može pomoći nama marksistima da ispravimo usko i mehauičko tumačenje Marxove metode, upozoravajući nas da je unutamja i strukturalna analiza prva i neophodna etapa svakog istraživanja. Ali pod uvjetom da ne zaboravimo kako to nije jedina dimenzija spoznaje. Jer, ako je posve opravdano proučavati historijske sisteme, sisteme institucija, djela ili vjerovanja same po sebi, tako da se privremeno apstrahira njihova uvjetovanost i njihova Mstorija, neopravdano je svesti proučavanje čovjeka na proučavanje njegovih djela. U tom slučaju, čovjeka bismo vidjeli samo u njegora opredraećenju. Ne smijemo zaboraviti da je čovjek proizvoditelj svega što je Ijudsko: Ijudi stvaraju jezike, mitove, religije i društvene institucije. Zato ako ne želimo zapasti u otuđeno shvaćanje strukture, raoramo u strukturi vidjeti naučni model a ne kako je

828

ROGER GARAUDY