Гледишта

kazao i Levi-Strauss, prihvaćajući Ricoaurovu formulaciju „neku trascendentalnost bez čovjeka”. Umjesto da u strukturi vidimo tu vrstu transcendentalnosti, moramo u njoj vidjeti naučni model koji je izgradio čovjek i ne pripisivati mu ontološki status. Velika je nezgoda što je riječ struktura imenica, bilo bi mnogo bolje da je glagol. Jer kad god upotrebimo neku imenicu, uvijek smo u iskušenju da iza nje tražimo neku supstanciju; tako od strukture činimo stvar, a ona je u biti čin ili, štaviše, „informacija” o nekom činu, informacija u smislu u kojem kažemo „teorija informacije". To je informacija o činu i ona ne postoji odvojeno od Ijudi koji djeluju, koji ostvamju strukturu jezika u svojem govoru ili pisanju i strukturu mita u svojem ponašanju ili u svojim vjerovanjima. Ukratko, važno je da u strukturalnoj analizi ne žrtvujemo proizvodu proizvoditelja i čin njegova proizvođenja. U tome i jest jedna od najvećih Marxovih pouka u „Kapitahi”, kad nas upozorava na iluzije koje nastaju iz fetišizma robe. Prva je granica strukturalne metode ova: ona ne bi smjela zaboraviti pod prijetnjom otuđenje i fetišizam da je momenat, potpuno opravdan i plodan, ali samo momenat istraživanja i da ona ne isključuje druge momente, a posebno onaj koji se sastoji u tome da se od strukture ide Ijudskoj djelatnosti koja proizvodi strukturu. Ta težnja da se na različitim razinama kulture od redosljeda napravi neka stvar, neki bitak ili neka bit, i da se ona odvoji od Ijudske praktične djelatnosti naročito je došla do izražaja u posljednjoj knjizi Michela Foucaulta. Foucault kaže da želi opisati i definirati tri sukcesivne strukture znanja u zapadnoevropskoj tradiciji poslednjih stoljeća od XVI stoljeća do naših dana. Mi ne osporavamo princip njegova istraživanja. Autor nam najprije opisuje strukturu znanja koje je vladalo do kraja XVI stoljeća. Bila je to, kaže on, velika jednolična širina riječi i stvari. Do XV stoljeća znakovi su dio stvari i sličnost nije ništa drugo nego odnos bitka sa samim sobom. Riječi su obuhvaćene u mreži, u tkivu stvari i njihov su sastavni dio. Druga etapa; krajem XVI i početkom XVII stoljeća zbiva se duboka promjena u samom shvaćanju znanja. Nova je činjenica da jezik kida svoje srodstvo sa stvarima, i Foucault definira novu strukturu znanja polazeći od opće gramatike, historije prirode i analize bogatstva. Jezik je već sklopio nove odnose sa stvarima. Ako su do kraja XVI stoljeća znakovi bili dio stvari, sada oni postaju načini prikazivanja, označavanje vidljivoga. Zbila se neka vrsta rascjepa; do sada su riječi i stvari tvorile cjelinu, sada znakovi postaju znak prikazivanja stvari, označavanje ■'ddljivoga. Takvo je nazivlje ostvareno na uzoran način u historiji prirodoslovlja i ono predstavlja uzor dobroga jezika, to jest sređenog jezika koji omogućuje istodobno opće sređenje mojih predodžaba i moga jezika. Foucault primjećuje da postoji jedna straktura koja je zajednička analiza jezika, općoj gramatici i historiji prirode. Analiza bogatstva pokorava se istom prikazivanju kao i historija

829

STRUKTURALIZAM I „SMRT COVJEKA”