Гледишта

prirode; stvama vrijednost kovine ne daje više stvarima svoju viujednost, kaže Foucault. I navodi tezu koju je veoma jasno izrazio Scipion de Gramont u knjizi ~Le Denier Royal”; „Novac ne dobiva svoju vrijednost od materijala iz kojeg je izrađen, nego od oblika koji je lik ili znak vladara.” Napušta se teza o vrijednosti koja je svojstvena kovini, i to je omogućilo razradu teorije o novcu kao reprezentantu. Koncem XVIII stoljeća, poslije razdoblja velike jednolične širine riječi i stvari, te poslije podjele između stvari, njibova prikazivanja i znakova koji ib označuju, počinje treća etapa znanja. Znanje se pokazuje u novom obliku. Ono više nije na nivou predodžbe i vidljivoga, nego u novoj dimenziji, stvamosti, u dimenziji skrivene strukture stvamosti. Foucault navodi neke primjere. Adam Smith u političkoj ekonomiji ne određuje više bogatstvo prema njegovu vidljivom reprezentativnom aspektu novcu, nego prema njegovu skrivenom aspektu radu. U svim se područjima mijenja oblik znanja. U političkoj ekonomiji rad i proizvodnja dolaze na mjesto razmjene i ovu objašnjavaju; unutamji princip objašnjavanja živih bića postaje biološka organizacija a ne klasifikacija Linneova tipa; i, najzad, struktura jezika postaje princip objašnjavanja gramatičkog sistema. Tu imamo primjenu stmkturalne metode u proučavanju oblika znanja. Žalosno je da marksistički učenjaci nisu poduzeli proučavanje superstrukture, kao što je to pokušao Foucault da utvrdi zajedničku strukturu triju nauka u tri različite faze zapadnoevropskog mišljenja i kao što je to učinio, na primjer, Dumezile u proučavanju mitova ili Pierre Francastel u proučavanju mnjetnosti. Ponavljamo, mi ne osporavamo princip. Iznijet ću dvije vrste zamjerki Foucaultovoj knjizi: zamjerku u pogledu činjenica i zamjerku u pogledu principa. Najprije zamjerka u pogledu činjenica: Foucault gradi svoju briljantnu građevinu na krajnje slabim historijskim lemeIjima. Kad je čitamo, imamo gotovo estetički doživljaj. Oduševljenje za tu knjigu nesumnjivo valja pripisati dijelom virtuoznosti njezina prezentiranja. Ali da bi ovoj vrsti uporedne historije, ili tačnije uporedne arheologije triju nauka dao tako savršen sistematski oblik, Foucault je morao ponegdje siliti historiju. Na primjer, tamo gdje govori o prelazu između momenta kad se bogatstvo određuje vrijednošću same kovine i momenta kad je novac samo simbohčko predstavljanje vrijednosti, citirani tekstovi vrijede jedino ako se iz temelja preokrene historijski redosljed. Na strandci 187. Foucault citira tekst Scipiona de Gramonta, koji bi trebao biti dokaz za njegovu tezu, po kojoj novac više nije bogatstvo po sebi, nego samo znak bogatstva. AJi koju stranicu dalje (str. 195) Foucault nas podsjeća na Turgotovu kritiku Lawova sistema. Turgot zamjera Lawu što je vjerovao ~da je novac samo bogatstvo znaka čija se vrijednost temelji na vladarevu žigu, taj je žig tu isključivo zato da novcu jamči vrijednost; dakle, novac kao roba nije više znak, nego zajednička mjera drugih roba”. Turgotova nas kritika navodi na misao o novcu kao robi koji ne

830

ROGER GARAUDV