Гледишта

dobiva svoju vrijednost od vladareva žiga. Ali Turgoov je tekst iz 1749, iz sredine XVIII stoljeća, dok je tekst Scipiona de Gramonta iz 1620; to će reći da se čitava Foucaultova teza spotiče na ovoj jednostavnoj činjenici; da bi proveo spomenutu periodizaciju stratifikacija znanja, cxn je prisiljen da potpuno preokrene kronologiju. Stalna je i žaljenja dostojna težnja toga apstraktnog i doktrinamog strukturalizma da krajnjim nehajem postupa s historijskom kronologijom. Eto, to je zamjerka u pogledu činjenica. Ali tu je i principijelna zamjerka koja mi se čini važnijom. Ovdje bib se pridružio Sartreovoj kritici iz intervjua za „L’Arc”. Sartre primjećuje da Foucault opisuje sukcesivne stratifikacije znanja, ali nam ne kazuje ono bitno, to jest, kako se prelazi od jedne u drugu, kako objasniti taj prijelaz. Kako se prešlo od jedne strukture u dmgu? Evo jednog primjera: Kao jedan od odlučnib momenata u promjeni perspektive, u zapadnoevropskoj koncepciji znanja, Foucault navodi razdoblje od 1775. do 1795. Između ta dva datuma pcstoji i treći koji je imao izvesnu važnost u historiji. Ali Foucault uopće ne postavlja pitanje kakva je mogla biti uloga rrancuske revolucije u toj promjeni perspektive. Autori, kao Gueroult kada je pisao Fichteovu historiju, ili Hyppolite kada je pisao Hegelovu historiju, istakli su da je francuska revolucija bila veliko metafizičko iskustvo za filozofe toga razdoblja. Foucault prelazi preko toga. Taj događaj nije značio čak ni poremećaj u pogledu stmkture. Ista primjedba vrijedi i u vezi s marksizmom. Foucault nehajno izjavljuje da u najdubljoj sferi zapadnoevropskog mišljenja marksizam nije donio nikakav stvaran prelom. „Marksizam je, kaže on, u mišljenju XIX stoljeća kao riba u vodi, svagdje dragdje prestaje disati.” Ta je tvrdnja utoliko bezočnija što Foucault konstantno poistovećuje marksizam s nekim pozitivizmom. A ako je itko insistirao odlučno na pojmu skrivene stmkture bio je to upravo Marx u svojem „Prilogu kritici političke ekonomije” i u čitavom „Kapitalu”. Osnovna je Marxova misao o tom pitanju da nauka govori 0 unutrašnjoj, skrivenoj nužnosti, a ne o ustaljenim jednostavnim odnosima među činjenicaana. Usput ću dodati još jednu napomenu da bih pokazao Foucaultovu nehajnost u pogledu historije. Govoreći o koncepciji spoznaje u XIX stoljeću, on kaže: nju karakterizira istraživanje skrivene stmkture. Ali gdje onda smjestiti Augusta Comtea? Dolazimo do drage zamjerke. Foucault ne može razjasniti prijelaz od jedne stmkture dragoj, jer je za njega straktura nešto što je čovjeku posve strano. On govori o strakturama, a da uopće ne govori o Ijudima koji ih stvaraju. To je tajna bezgrešnog začeća! Strakture doista padaju s neba, 1 pitamo se kako su stvorene. Postoje pojmovi kojd se međusobno povezuju, ali se uopće ne vidi njihovo nastajanje. S izlikom da se bori protiv „historicizma”, događa mu se da ne shvaća više odakle dolazi pojam. Vraćamo se poznatoj „transcendentalnosti bez subjekta” o kojoj je govorio Paul Ricoeur. Kod Foucaulta je riječ o potpunom odstranjenju čovjekove uloge. Da bi opravdao to odstranjenje, on

831

STRUKTURALIZAM I „SMRT COVJEKA”