Гледишта

se trudi kako bi pribavio valjanost tezi da je čovjek misaona tvorevina s kraja XVIII stoljeća, Rousseauova i Kantova tvorevina. „Prije konca XVIII stoljeća, piše Foucault ; čovjek nije postojao, postojao je toliko koliko i životna moć, plodonosnost rada ili historijsko bogatstvo jezika. Covjek je tvorevina novijeg datuma koju je napravio demijurg znanja svojim rukama prije manje od dvjesta godina” (str. 319). Razumije se, riječ je o čovjeku kao subjektu spoznaje i središtu inicijative. Foucault dolazi na ideju da nauka o čovjeku može postojati samo kad prestane postojati čovjek. Cudan način zasnivanja liumanističkih. nauka! A ipak Foucault tvrdi (str. 353); ~U naše vrijeme možemo misliti samo u praznini koju j_ _sta\do iščezli čovjek.” On dodaje s prezirom: „Možemo se samo filozofski nasmijati svima onima koji još žele da govore o čovjeku, o njegovu carstvu i njegovu oslobođenju,” I evo njegova zaključka (str. 396); „Covjek je bio figura između dva načina postojanja jezika, čovjek je izmišljotina, arheologija našega mišljenja lako dokazuje njegov nedavni nastanak i možda njegov skori kraj, čovjek nestaje.” Da bi to opravdao, tvrdi kako je u zapadnoevropskoj tradiciji tako uvijek bilo. ~Osim religioznih morala Zapad je upoznao samo dva oblika etike: antičku, u obliku stoicizma i epikurejizma, koja se usklađivala s poretkom svijeta i otkrivala njegov zakon, i modemu, koja ne formulira nikakav moral utoliko što je svaki imperativ unutar mišljenja i njegova kretanja kako bi ponovo dohvatio nemišljeno.” Priznajem da mi takvo nehajno cdbacivanje čitave kršćanske tradicije u tri riječi „osim religioznih morala” —■ izgleda čudnovatim tretiranjem historije, jer je naposljetku baš to kršćansko mišljenje ispunilo razmak između onoga što Foucault naziva antičkim stojičkim i epikurejskim moralom i onoga što naziva modemim moralom. A stvari su se čak i u laiciziranom obliku, i bez izričite veze s kršćanstvom, odvijale ipak kroz to kršćanstvo. Kad Foucault kaže da je čovjek tvorevina s kraja XVIII stoljeća, želio bih da nam objasni gdje će smjestiti Ispovijesti svetog Augustina ili, pak, proučavanja grčkih patrista koji su, polazeći od pojma božje osobe a zatim od kristologije, dospjeli do pojma Ijudske osobe. Na kraju krajeva, to nije izum XVIII stoljeća. Za Foucaulta jei cogito model odsustva čovjeka; c og i t o je, kaže on, „selekcija, izvedena u svijetu predodžaba”. Isključiti iz c o g i t a svaku vezu sa subjektom, isključiti iz c o g i t a dimenziju unutrašnjosti ili slobode... za takvo tumačenje prepuštam odgovornost Foucaultu. Posve je razumljivo da u takvim okolnostima odsustvo čovjeka onemogućuje poimanje historijskog kretanja. 1 )

') Dovde smo preveli tekst iz časopisa L a Pe ns e e, 1967’ !ir - 135. Do kraja je još ostalo tridesetak redaka. Kako je Garaudy isti tekst uz sasvim neznatne prcinake objavio u talijanskom časopisu Cri tica marxista, 1967, br. 3, ali u široj verziji (proširenje se odnosi uglavnom na kritički prikaz Althusserovih stavova u koji je uklopljeno i tih tridesetak redaka smatrall smo korisnim da taj „isoušteni” dio prevedemo iz te šire „talijanske” verzije. Radi inforraadje dodajemo da |e tu širu verziju teksta Garaudy pročitao na posebnoj konferenciji marksista održanoj prošle godlno u Institutu Gramsci u Rimu (o p. prev.).

832

ROGER GARAUDY