Гледишта

zasvagda nameće prirodi i historiji, kao u Staljinovim tumačenjima; ona je uzajamno djelovanje, unutar društvene prakse, između čovjeka i prirode. Covjek u izvjesnom smislu ide u susret prirodi, prirodi koja je čas nepokoma, čas podatna, i koja ga stalno obavezuje da prerađuje svoje modele kako bi sa sve većom tačnošću otkrio strukture i postigao što veću vlast nad njima. Marx je pokazao da to istinsko historijsko kretanje započinje s pravim specifično Ijuđskim radom, ih prvim radom kojemu prethodi svijest o vlastitu oilju, kako piše Marx. Prvi put u historiji budućnost djeluje na sadašnjost u nastajanju, momenat je to kada se u nastajanju javlja svrhovitost. U istom momentu ishodište nije apstraktni pojam, nego čovjekova praktična djelatnost. U tome se upravo i sastoji preokretanje. Baš je zbog toga dijalektika u Marxa otvorena prema budućnosti kao stalno stvaranje čovjeka pomoću čovjeka a nije kao u Hegela i Staljina zatvoreni sistem pojmova. U toj se perspektivi može objasniti značenje i uloga proturječja u Marxa, dok tumačenje koje polazi od apstraktnog suukturahzma vodi odbacivanju proturječja a s njime i čitavog Hegelova nasljeđa marksizma. Tako se, na primjer, Althusseru dešava da odbacuje iskaze i samoga Marsa o njegovim odnosima s Hegelom i o ulozi proturječja kao „babice" „Kapitala". Sve to Althusser pripisuje Marsovoj filozofskoj nesigumosti. Ne protestiram uime ne znam kakvog praznovjemog vjerovanja. Posve je opravdano da raspravljamo o valjanosti ovoga ih onoga Marsova ih Engelsova teksta, ne mislimo da su to sveti i neprikosnoveni tekstovi, ali smatramo da je u njima razrađena efikasna metoda koja je u stanju da integrira najbolje doprinose mvremenih nauka, Ne želimo govoriti o Marsu, kao što smo govorih izvjesno vrijeme, i kao što se govorilo dugo vremena o Tomi Akvinski. U tom pitanju, ne kritiziramo Althussera. U Althussera me zanima njegovo shvaćanje Marxova pojma proturječja: ako se odstrani čovjek, kako može biti : istorije? Potrebna je igra stmktura i ona će nam stvoriti historiju. Onog trenutka kad je Althusser odbacio Hegelovo shvaćanje proturječja, u njegovu mišljenju dominiraju dvije osnovne teze. Pr v a t e za: ~U Marxa je proturječje samo način djelovanja svojstvon slmkturi.” Druga teza: „Specifičnost je marksističkog pojma proturječja, u odnosu na Hegelov pojam proturječja, naddeterminiranost.” Prva je teza opterećena bremenom stnikturalizma, a druga (pojam naddeterminiranosti) bremenom psihoanalize. Proturječje kao način djelovanja struktu re: Mai'K je, piše Althusser, u neprihci kad boće da izrazi djelovanje strukture, jer su prije Marxa, kaže on, postojala samo dva modela za mišljenje historijske uzroč-

834

ROGBE. GARAUDV