Гледишта

nosti: Galiiejeva i Descartesova tranzitivna uzročnost i Leibnizova i Hegelova ekspresivna uzročnost. Althusser predlaže treći model, model strukturalne uzročnosti. Pozajmljujući naziv od Lacana, on kaže pokatkad i „metonimička” uzročnost.

Taj model struktume uzročnosti omogućuje da mislimb o djelovanju cjeline na vlastite dijelove. To je plodna misao i Jiije nipošto strana marksizmu koji uključuje stmkturalizam kao jedae od svojih momenata. Ne bismo imali šta primijetiti, kad bi se Althusser zadovoljio da kaže kako je ta cjelina složeno strukturirana zato što zbog relativne samostalnosti superstruktura ne postoji podudamost između različitih nivoa i svaki od njih ima vlastito vrijeme kad bi se zadovoljio da kaže kako se u pntmčavanju stmktura i kretanja određenog dmštva ne mogu apstrahirati nacionalne ili intemacionalne prilike. Preostalo bi nam jednostavno da ustvrdimo kako je već Marx poduzeo sve mjere opreznosti da izbjegne ekonomističko i fatalističko tumačenje. Proturječje je u Marxa uvijek konkretno determimsano. U njega nigdje nema, -kako irondčno fcaže Althusser, „lijepog” apstraktnog proturječja; takva misaona konstrukcija u Marxa ne postoji. Ali Althusser i njegova škola ne zaustavljaju se na tome. Althusser najprije zamjenjuje marksistički pojam proturječja sa strukturalističkim pojmom totaliteta kao onim koji je u stanju da objasni proturječje: ~Marx je mislio pomoću Hegelovih pojmova proturječja i razvoja proturječja nešto potpuno novo, o čemu nije dospio formulirati pojam, način djelovanja strukture.” Ali ovdje je „razglobljen” kostur „Kapitala” proturječje koje je njegov bitni momenat.

Pošto je najprije zamijenio marksistički pojam proturječja sa strukturalističkim pojmom načina djelovanja cjeline na dio, Althusser će zamijeniti marksistički pojam determiniranosti proturječja sa psihoanalitičkim pojmom „naddcterminiranosti". To je njegova druga osnovna teza. Naddeterminiranost je , piše on, „specifičnost marksističkog pojma proturječja suprotna Hegelovu pojmu proturječja”. Althusser posuđuje taj .pojam proturječja od psihoanalize da bi od apstraktnog proturječja prešao na konkretno proturječje. Naddeterminiranost je djelovanje ukupnosti konkretnih prilika, povezivanje srtukturalnih lanaca. Kad bi se radilo o prijelazu od apstraktnog teorijskog modela na konkretnu historiju, taj bi pojam naddeterminiranosti bio naprosto nepotreban. Kad bi se radilo samo o tome, bila bi dovoljna riječ determiniranost koju već upotrebIjavaju Hegel i Marx. Ali kad se hoće kazati nešto više, onda je ona ne samo nepotrebna već ima suprotan učinak. Ona zapravo ne konkretizira determiniranost, nego je zaobilazi. Jer marksistima nije do toga da „naddeterminiraju” proturječje, nego da ga riješe, da ga prevladaju. Dok je Marx, na primjer, pisao u „Kapitalu” (sv. II) da je „jedini stvami

835

STRUKTURALIZAM I „SMRT COVJEKA"